..."FOCA SE MORA OCISTITI OD MUSLIMANA,MORA POSTATI CIST SRPSKI GRAD-SRBINJE!"...
"SVE ME JE BOLJELO,I DUSA I TIJELO..."
Kad sam se vratila svom sinu,on je plakao i pitao me gdje sam bila.Tada mi je bilo jako tesko.Ni njemu niti nikome nista nisam pricala.Sedam dana nisam mogla da sjednem kako treba.Nisam mogla hodati.
Sve me je boljelo...I dusa i tijelo.
Cetnici su i dalje nastavili da dolaze i da nas maltretiraju.Jedne veceri su nam ispred kuce bacili bombu.
Stakla na prozorima su popucala.Smrtno smo se preplasili,a nasa djeca su plakala i vristala.
Poslije toga su dosli drugi cetnici i odveli nas u neku drugu kucu u kojoj smo samo prenocili.Od zena su odveli samo mene,moga sina i jos cetvero djece koja nisu imala roditelja.Tamo sam bila sama sa djecom oko mjesec dana.Krila sam se po izgorjelim kucama.Tada su nas cetnici trazili,ali nas nisu mogli naci.
Jednu vecer upali su u kucu u kojoj smo se krili i htjeli su da nas vode sa sobom u kasarnu.Pretukli su me i poveli nas sve zajedno u Srednjoskolski centar.
U Srednjoskolskom centru zatekli smo puno starijih muskaraca,zena i djece.Bili su gladni,pretuceni.
napaceni.
I tu su nastavljena nasa silovanja.Izvodili su zene i ponovo ih nakon nekoliko sati vracali.Jednu stariju zenu,Saciru,silovali su u njenom stanu i onda je ubili i odsjekli joj glavu.Sa mnom je inace bila zatocena oko dva i po mjeseca.Imala je tada oko 60 godina.
Nisam medju cetnicima poznavala nikoga.Cetnici su se izmedju sebe zvali drugim imenima i nadimcima.
Culi smo da su bili vise placeni i nagradjivani sto su nas vise ubijali i sto su vise zena silovali.Isli su inace od mjesta do mjesta u kojima ih,jer su bili iz Srbije i Crne Gore,niko nije poznavao i cinili su zlocin.
Dok smo bili u zatocenju u Srednjoskolskom centru obecali su nam da ce nas prebaciti u Crnu Goru,ali to se nije desilo.Onda smo se mi svi skupili i otisli pred focansku policiju i trazili da nas puste iz Foce.
Tada su otisla tri autobusa za Crnu Goru.Mi smo ostali.
Poceli su da nas psuju i galame na nas.Prijetili su da ce nas pobiti i baciti u Drinu.Komandir policije,
DRAGAN GAGOVIC,je naredio da nas smjeste po napustenim focanskim kucama,u"Partizan",u Gornje Polje,u centar Foce.Odvodili su po 30-40 zena,djece i staraca i tako ih tamo smjestali.
I poslije toga se nastavlja isti scenario.I dalje izvode zene i siluju ih,maltretiraju i tuku.
"NAJTEZE SU DJECA PODNOSILA NASE ODVODJENJE,MALTRETIRANJE I SILOVANJE..."
Bilo je slucajeva kada su grupno silovali po pet-deset zena,odjednom,u istoj sobi.Kasnije su neke zene i ubijali.Nekim zenama su sjekli vene i ostavljali ih tako da iskrvare dok ne bi umrle.
Gledali smo bezbroj mrtvih tijela po ulici i u rijeci Drini.Ubijali su narocito muskarce.Trpali su ih na kamione i odvodili u smrt.
NAJTEZE SU DJECA PODNOSILA NASE ODVODJENJE,MALTRETIRANJE I SILOVANJE.I njih su za to vrijeme,dok nas tu nije bilo,maltretirali i tukli.
Djeca su bila jako isprepadana.Nisu smjela ni da placu,koliko im je napacena dusa trazila.Suze su im tekle bez glasa.Najteze mi je uvijek bilo kada bih se vracala sa silovanja i kada bi mi moj sin poletio u zagrljaj,sretan sto me vidi.Tada mi je od bola srce htjelo puci.Kako sam mu mogla reci gdje sam bila kad me pita?Tada sam najvise zeljela da me nema,da me nisu ni vratili.Ali sta bi i kako bi opet moje dijete bez mene?Za njega sam zivjela i trpjela cetnicku torturu.On me je odrzavao u zivotu.
Plasila sam se kada su me vracali da mozda necu vise naci svoga sina,da su ga ubili,nekud odvezli bez mene,rastavili nas.Ta strepnja me je stalno pratila.
Nama zenama je bilo toliko tesko da smo sve to jedva izdrzavale.Cetnici su dolazili svaki dan i svaku noc.Bilo nam je vise neizdrzljivo.Nisu nam davali ni mira ni predaha.
Kad su dolazili po nas i odvodili na orgijanje,uvijek su bili jako grubi.PRIJETILI SU NAM PUSKAMA I NOZEVIMA.Govorili su nam da su za sve to sto nam se desavalo krivi nasi muskarci.Psovali su nam predsjednika Aliju i govorili kako nas niko nece u razmjenu i da su nam svi okrenuli ledja.Govorili su nam kako su nas nasi ostavili tu da oni mogu sa nama raditi sta god hoce.Nismo vise znali kome i u sta da vjerujemo,toliko su nas izludjivali.
Sve nase muskarce su bili odveli u KPD u Focu,a mnoge su i ubijali.I mi smo ocekivali da nas sve poubijaju i da nikada zivi odatle ne izadjemo.
Neki pojedinci medju Srbima koji su nam mozda htjeli pomoci,nisu to smjeli,jer su im drugi ekstremni cetnici prijetili da ce ih ako nam pomognu,ubiti.Bilo je ipak izuzetaka.Tako nas neki Srbi nisu odavali kada su vidjeli gdje smo se sakrili...Inace,kad su cetnici dolazili pijani sa ratista,trazili bi nas,tukli nas,
silovali i maltretirali.Cak je bilo slucajeva da su neke zene,djecu i starce zive palili o kucama.To su narocito radili kada bi gubili bitke,kada bi ih porazila nasa vojska.Palili su kuce i nisu gledali da li u njoj ima nekoga od zivih Bosnjaka.
Gledala sam licno kada su zapalili kucu Sulje Sora,u kojoj je bilo 12 osoba.Tu je zapaljena i MUNIRA RAMOVIC,koja je bila trudna.Suljin sin je tada uspio pobjeci iz te kuce i sakrio se u kuci njegovog djeda u blizini.Kada su cetnici i tu dosli,on je pobjegao i ispeo se na jednu tresnju i odatle je gledao kako su i tu kucu zapalili,zajedno sa njegovim djedom,amidzom,strinom i djecom.Taj je mladic ostao ziv i znam gdje se sada nalazi.
PUNO SU MI CETNICI POUBIJALI RODJAKA IZ MOJE FAMILIJE,devet clanova uze porodice,moga muza,njegovu bracu,svekra,svekrvu,jetrve.Od mojih djeverova su ostala samo maloljetna djeca bez oba roditelja.Od sve muzeve familije ostala sam samo ja,moj sin i cetvero djece od djeverova.Sina moga djevera,koji je tada imao samo 21 godinu,cetnici su ubili ispred KPD-a u Foci i to na oci njegovog oca.
Zlostavljanje nas Bosnjaka i Bosnjakinja od strane Srba je trajalo nekih pet do sest mjeseci.
"NISU DOZVOLJAVALI DA ZENE IZVRSE POBACAJ"
Neke zene su odvodili u Velecevo gdje je bio zenski zatvor.Tu je bilo zena Bosnjakinja koje su nakon silovanja ostajale trudne i koje su cetnici drzali za sebe,da im rade,sve dok djecu ne bi rodile.NISU DOZVOLJAVALI DA ZENE IZVRSE POBACAJ,cuvali su ih do kraja trudnoce da rode.Potom su ih ubijali i bacali u rijeku.U Miljevinu su takodjer odvodili zene i djevojke od kojih se dosta njih nije nikada ni vratilo.
Kada su nas cetnici prvi put odveli na silovanja opirale smo se i pruzale otpor,ali smo se uvjerile da je to besmisleno.Morale smo sve raditi sta su nam naredjivali.Nismo imale izbora.Nismo se smjele protiviti,jer su odmah ubijali...A cekala su nas nasa djeca.
Jednoj mojoj komsinici su pred ocima ubili petnaestogodisnju kcerku.Nju su kasnije stalno odvodili na silovanje u Miljevinu.Cula sam da je,uprkos svemu sta su joj radili,ipak ostala ziva i da je docekala razmjenu,iako se uvijek vracala izudarana,pocijepana,modra.Bila je na ivici nervnog sloma,pogotovo kada su joj na njene oci ubili kcerku.
Ipak nisu smjeli toliko puno ljudi poubijati,pogotovo nas zene koje je"Crveni kriz"bio registrovao u julu mjesecu za izlazak iz Foce.Tada je,srecom po nas,DRAGAN GAGOVIC naredio da nas sve moraju izvesti iz Foce.
Jednog dana skupili su nas sve i odveli pred Sportsku salu"Partizan"u Foci,gdje su nas prebrojavali,
maltretirali,ponovo tukli pa i otuda odvodili na silovanje.Tada su nam rekli da ce nas prebaciti u Crnu Goru ili da ce nas sve pobiti,jer se,govorili su,Foca mora"ocistiti"od muslimana,da bi Foca postala"CIST SRPSKI GRAD-SRBINJE".
Nase patnje,nasa golgota trajala je sve do septembra 1992.godine,kada su nas Srbocetnici prebacili u Novi Pazar.Strpali su nas sve u autobuse i povezli prema Crnoj Gori.
Kada smo dosli u Crnu Goru strpali su nas sve u jednu dzamiju,u kojoj smo prenocili.Straza nas je cuvala jer su i tada neki cetnici ekstremisti htjeli da nas poubijaju,kako ne bi imali svjedoke za sve zlocine koje su nam nanijeli u Foci.
Sutradan su nas kamionima odvezli u Novi Pazar,gdje su nas tamosnji Bosnjaci lijepo primili.Imali smo hranu,kolektivni smjestaj,lijecenje i osnovna ljudska prava...
(Sifra:"PRKOS"-"ISTINA SE NECE I NE MOZE SAKRITI..."-2)
|
