Prof.Dr.Swanee Hunt-SILOVANJE-2
...Naucnici,novinari,aktivisti borbe za ljudska prava,konacno su svi pohrlili u rad na psiholoskom
oporavku zena.Zapisivali su svjedocenja,vodili historijska istrazivanja,snimali dokumentarne filmove,
podstakli zene da svjedoce pred kongresnim komisijama ili pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine u Haagu.Paznja javnosti je,istina,bila neophodna,ali u zadatku opisivanja planiranog terora postavljaju se nova problematicna pitanja:
-Da li opis genocidnog silovanja minimizira ostale slucajeve silovanja pocinjene od strane Srba,ili
silovanja pocinjena od strane pripadnika iste etnicke grupe,kao"obicne"?
-Da li su teoretske analize ignorirale siri kontekst razlika medju etnickim grupama u njihovom odnosu prema spolu(kao sto je"unistenje zene")?
-Da li si silovane zene uzdizane-ali istovremeno i obezvrijedjene-kao pasivne ranjive zrtve?
-Kolika im je steta nanesena dok su ponovno prozivljavale traumu kroz razgovor sa novinarima,sa prijateljima logorasima ili svjedocenjem na sudu?
-Da li su organizacije u kojima su dominirali muskarci doprinijele umanjenju znacaja silovanja?
-Da li su nastojanja na postizanju publiciteta kojim je rukovodjeno spolja(ukljucujuci aktivnosti zena Balkana koje nisu zrtve silovanja)bila oportunistickog karaktera,usmjerena ka profitu na tudjoj tragediji?
Slusajuci rasprave sto su podijelile one ljude izvan Bosne kojima je bilo stalo do kampanje protiv silovanja,osjetila sam kako u meni raste tiha tuga.Nasilje kao cin lisavanja zahtijeva podjednak odgovor.Ako ne vracanje lisenog,onda barem pravdu.Iskazi moraju biti zapisani.Deklaracije moraju biti objavljene i sudjenja odrzana.Kazne moraju biti izrecene.Akcija zahtijeva reakciju.
Ovakve ideje su,ipak,mogle tek kliziti po cvrstoj povrsini,pecateci uzavrele emocije sto bujaju nekontrolisanom energijom.Tokom cijelog rata i poslije njegovog zavrsetka,tragala sam za trenucima daleko od svijeta,u skromnoj sobi sa nekom zenom,slusajuci sve sto mi je zeljela reci.
Moj posao,pasos,potvrda od Predsjednika,uokvirena na zidu moje sobe,sve je govorilo da sam tu kao diplomat,sluzbeno lice,ambasador...Ipak,i ja i zena pored mene,znale smo ko sam zaista u tom trenutku,sjedeci nasuprot njoj sa rukom preko njenih ramena.U tisini bismo izmijenile nekoliko rijeci,opise djece i pokoju suzu.Pogledala bi me u oci.I ja bih nju pogledala,zahvalna za trenutak ljudskosti koji mi je poklonila,daleko od pompe mog polozaja.Rukom bih joj stisnula ramena zagrlivsi je,zagrlivsi samu sebe,zagrlivsi svo zlo s kojim se moramo suociti,i ujedno svu snagu koju mozemo sakupiti da ustrajemo usprkos svemu.
|
