Prof.Dr.Swanee Hunt-SILOVANJE-1
U septembru 1993.godine,jedna je zena sa dvoje male djece,izbjegavajuci vojne punktove,prepjesacila 145 kilometara duz centralne Bosne da bi stigla u Zenicu izmrsavjela i u potpuno iscrpljenom stanju.
Njenu pricu je saslusalo osoblje"MEDIKE",njemacke humanitarne organizacije koja je pruzila utociste stotinama traumatiziranih zena iz Bosne.
Prije no sto je uspjela pobjeci,njena porodica koja je ostala bez oca i supruga,provela je tri mjeseca u hrvatskom logoru u blizini Capljine gdje su ih u uzasnim higijenskim uslovima odrzavale na zivotu tek mrvice hrane koje su dobijali.Majka se sjeca kako je satima slusala plac svoje djece u susjednoj sobi bez mogucnosti da dodje do njih i umiri ih.Silovanja i drugi oblici torture bili su dio svakodnevnice.
Prikupljanje podataka o ovoj i hiljadama drugih zlostavljanih zena,za osoblje"MEDIKE"je gotovo izgubilo svaki znacaj.
-KAKO UOPCE MOGU GOVORITI O BROJEVIMA KADA MI JEDNA ZENA KAZE DA JE SILOVANA 150 PUTA?
KOLIKO IH JE ONDA UBIJENO I POSLIJE KOLIKO PRETRPLJENIH SILOVANJA,PITALE SU SE AKTIVISTKINJE"MEDIKE".
U"MEDIKI"ogorceno tvrde da su Medjunarodni Crveni kriz i Visoki komesarijat za izbjeglice pri Ujedinjenim narodima znali za logore jos u ljeto 1992.godine,ali nisu uspjeli probuditi savjest svijeta.
Politika pregovaranja sa agresorom,kao i odnos Zapada prema bosanskim izbjeglicama,bili su tuzni podsjetnici na stanje u Hitlerovoj Njemackoj pred Drugi svjetski rat,kada diplomatska politika"Lige naroda"nije zaustavila diktatora,zatvarajuci na taj nacin vrata jevrejskim izbjeglicama i pomazuci nacistima u izvrsenju njihovog"konacnog rjesenja".
Price o nezamislivim strahotama koje su pretrpjele bosanske zene potekle bi iz njih samo onda kada bi im topla okolina puna povjerenja dozvolila da olaksaju breme stravicnih sjecanja.U djelu MASOVNO SILOVANJE,enciklopedijskoj zbirci terora,ALEXANDRA STIGLMAYER je dokumentovala ovu jezivu zbilju.Price koje su tamo navedene,kao i one iz drugih izvora,dolaze cesce iz usta svjedoka nego zrtava.Dok broj izvjestaja ljudsku misao ostavlja nemocnom,njihova raznovrsnost je opet sokantna;
starica je silovana pred mjestanima koji su bili prisiljeni da gledaju taj grozni cin;djevojcicu je tokom jedne noci silovalo 16 ljudi od kojih je posljednji bio pripadnik UNPOROFOR-a,otac pod prijetnjom nozem bio je prisiljen da siluje vlastitu kcer;cijev automatske puske AK-47 gurnuli su u zrtvinu vaginu,a potom ispalili metak.
Svaka prica uzasa je isto toliko jedinstvena koliko i snovi trinaestogodisnje djevojcice ili sjecanja sezdesetogodisnje nane.Svaka je prica pripadala samo jednoj osobi...Govoriti o silovanju kao o kolektivnom fenomenu,znacilo bi samo dalje dehumanizirati zene koje su vec toliko propatile.Pretrpljeni uzas uvijek je licni.Ponizenje je dio intime koja pripada samo jednoj dusi.Sa nasiljem se na kraju uvijek i sama mora suociti samo njegova zrtva.
Uprkos tome,kolektivni okvir opce price postojao je veoma cvrst...Osim pojedinacnih incidenata tipicnih za silovanje u ratnim situacijama,u Bosni su zene svih uzrasta zatvarane u logore sirom zemlje:
KERATERM,OMARSKA,TRNOPOLJE,MANJACA,BATKOVICI...Cesto su jednu djevojku silovale grupe muskaraca.Po instrukcijama komandanta jednog od logora,vojnici bi zene poslije silovanja zaklali,
uspostavljajujuci tako grupni modus operandi.
U logoru TRNOPOLJE,zene,djevojke i djevojcice bile su zatvorene u velikoj dvorani.Nocu su dolazili vojnici sa baterijama i birali zrtve.Kada bi svake veceri po tri od njih bile odvedene i ne bi se vratile,sve ostale
su znale sta se s njima dogodilo,mada nisu htjele ili mogle izgovoriti tu uzasnu istinu.Na djelu su takodjer bile i kolektivne sile etnickog konteksta,narocito u ruralnim sredinama.Tamo su djevojke namjerno silovane javno sto je trebalo onemoguciti njihovu udaju i,kako su se zlocinci nadali,zaustaviti prirastaj unutar njihove etnicke grupe.Trudnoca silovanih zena nije bila slucajna pojava.Pocinitelji su mucili svoje zrtve govoreci im da u sebi nose potomke silovatelja kao da su njihova tijela kolonizirali etnicki nacionalisti.
Silovanje je na jos jedan nacin bilo kolektivna pojava;hiljade zenskih jecaja stapale su se u jeziv urlik ciji se odjek cuo i van ratne zone.OTVORENO DRUSTVO GEORGE SOROS obezbijedilo je sredstva za istrazivanje koje je trebalo utvrditi i opisati sta se desava...Zene su u Bosni i van njenih granica progovorile u ime drugih zena,stvarajuci osjecaj solidarnosti.Glas njihove agonije otputovao je daleko,sve do Cetvrte svjetske konferencije zena odrzane 1995.godine u Pekingu pod pokroviteljstvom UN-a.Samo su jos oni,koji su krojili politiku s obje strane okeana,ostali gluhi pred kricima zrtava.
Kada je svemu dosao kraj,zene i djevojke,koje su prezivjele silovanje i druge oblike torture,ostale su zatocene u rascjepu izmedju instinktivnog nagona da ispricaju sve sto im se desilo i psiholoske potrebe da sve zaborave.Zbog posljedica teske traume,zrtve cesto postaju dezorganizirane,nesposobne da efektivno funkcioniraju i nisu u stanju uspostaviti vezu sjecanja sa emocijama.Za zene u Bosni,silovanja su bila samo jedno u dugackom nizu zastrasujucih i bolnih iskustava.I prije i poslije,one su morale pokusati ponovo izgraditi vlastite zivote usred unistene materijalne i socijalne infrastrukture i drustveno-ekonomskog sistema...Razvoj njihove djece bio je narusen traumama zbog prezivljenih ratnih strahota i bila im je potrebna posebna njega.Majke su pak izgubile ne samo svu svoju imovinu,domove i posao,
nego su cesto morale iznova spajati djelice svojih zivota bez supruga,brace i oceva...
|
