Slavko Mihalic
MAJSTORE,UGASI SVIJECU
Majstore,ugasi svijecu.
dosla su ozbiljna vremena.
Radije nocu broji zvijezde,
uzdisi za mladoscu.
Tvoje neposlusne rijeci mogle bi
pregristi uzice.
Sadi u vrtu luk,cijepaj drva,pospremaj
tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oci
pune cudjenja.
Takav je tvoj zanat:nista ne smijes
presutjeti.
Ne uzmognes li izdrzati i jedne noci
opet uzmes pero,
majstore,budi razuman,ne bavi se
prorocanstvima.
Pokusaj zapisati imena zvijezda.
Ozbiljna su vremena,nikome se nista
ne oprasta.
Samo klauni znadu kako se moze
izvuci:
Placu kad im se smije i smiju se kad im
plac
razara lice.
SVE JE BILO TU I VISEG NICEG NIJE BILO
Svijet nam je jucer umro na
rukama.
Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.
Prelazeci u nistavilo,prodavaci
novina vikali su jos glasnije
naslovne vijesti s posljednjih
stranica.
A vise nismo niti medju sobom;
strmoglavo padamo slojevima
stvarnosti
izgovarajuci svoje prostacke
pozdrave.
Ne ugasi se niti jedna svjetiljka
premda nikakva svjetla vise nije
bilo
ni svjetla ni stvari koje bi ga mogle
zeljeti.
Kako je bilo modro tijelo svijeta.
Vjetar obleti zemlju pa leze u
vlastiti prah.
Sve je bilo tu i vise niceg nije
bilo.Poput metaka vlakovi su
pogadjali postaje.
|
