Gojko Beric-KRALJEVSKI JE ZIVOT BIO
Kad god cujem nekog stranca na privremenom radu u Bosni kako se odusevljava Sarajevom,ucini mi se da ja zivim u nekom drugom gradu.Tako je jedan ambasador izjavio da ga Sarajevo podsjeca na Pariz.Uostalom,laskanje je preporucljivo,sto sa istinom,kao sto znamo,nije slucaj.Ne kazem da Sarajevo nije po mnogo cemu originalno i privlacno,ali u svijetu postoje cijeli arhipelazi gradova u kojima se zivi sretnije nego ovdje.Mozda doticnog ambasadora Sarajevo zaista podsjeca na Pariz,ali ja bih ipak radije zivio u Parizu.
Ljubav treba zasluziti.A danasnje Sarajevo ne zasluzuje neku narocitu ljubav.Bar se meni tako cini.
Siromastvo,neuljudnost i primitivizam,prljavstina i zapustenost-slika je koja se ne vidi jedino iz aviona
ili iz blindiranih dzipova sa zatamnjenim staklima,koje voze gradski kriminalci i profiteri tranzicije.Pola grada je naoruzano,srednjoskolci nozevima,a kriminalci skupim pistoljima,pa su ubistva gotovo svakodnevna.Sarajevom nocu odjekuju detonacije podmetnutih mina,kao eho obracuna u kriminalnom podzemlju,a umjesto zlatnih kasika,koje su im prije vise od 15 godina obecavali postkomunisticki lideri,gradjani su dobili bombe kasikare.Pritisnuto narkomanijom,kriminalom i nasiljem,Sarajevo puni crne hronike ovdasnje stampe.Zar je neka sreca zivjeti u takvom gradu?
Ali sto rece Sekspir,svijet nije onakav kakav jeste,vec kakvim ga svako od nas vidi.Je li nebo oblacno ili vedro,to nema nikakve veze sa stanjem duse.U Sarajevu svako moze naci ono sto trazi,i moze da ne vidi ono sto ne zeli da vidi.Ako u ulici Ferhadiji oko nekog zlobnika motri iskljucivo na vehabije i pokrivene zene,kako bi nasao"dokaz"da Sarajevo lici na Teheran,njemu je svejedno sto je takvih svega troje ili cetvero medju stotinu prolaznika.
Zasto se stranci-ambasadori,medjunarodni sluzbenici ili generali NATO-a,odnosno EUFOR-a toliko odusevljavaju Sarajevom?Vjerovatno zato sto ovdje zive kao kraljevi.Placeni su fantasticno,imaju sve moguce privilegije,posjecuju elitne restorane i susrecu prelijepe zene.Gdje god se pojave,predmet su paznje i respekta.Na kraju krajeva,svima njima je cast sto Sarajevo mogu upisati u svoje zivotne biografije.Jer ono je vece i znacajnije od svakog od njih,pa i Bila Klintona,svojevremeno najmocnijeg
covjeka na svijetu,koji je kao americki predsjednik dva puta posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine.Sarajevo je donijelo reputaciju cijeloj bulumenti do tada anonimnih politickih cinovnika s raznih strana svijeta.Ne sjecam se da je iko od njih bio radostan sto se vraca kuci-nigdje im nije bilo tako dobro kao ovdje.
Bivsi specijalni izaslanik UN za Bosnu i Hercegovinu,americki general Zak Klajn,bio je tuzan kad mu je istekao mandat,pa je molio svoje pretpostavljene da produze njegovu sarajevsku misiju.Nisu udovoljili njegovoj zelji vec su ga,kao uz inat,poslali u pakao Afganistana.Na odlasku,Klajn je rastuzio i osoblje"La familie",tada poznatog restorana na Marindvoru,gdje je ovaj hedonista cesto navracao sa svojom pratnjom,noseci sa sobom bocu francuskog vina.Na oprostajnoj konferenciji za novinare u hotelu Holiday Inn,dok ih je uvjeravao koliko su mu Sarajevo i Bosna prirasli za srce,bivsem visokom
predstavniku,austrijskom diplomati Volfgangu Petricu potekle su suze.
Nista manje emocija na odlasku nije ispoljio ni njegov nasljednik,lord Pedi Esdaun."Moje srce ostaje u Bosni",kazao je.Ne sumnjam da je u tim trenucima tako i mislio,jer je nekonvencionalni Esdaun ovdje stekao niz licnih prijatelja.Obozavao je nocno skijanje na Bjelasnici,vozio se tramvajem,odlazio subotom na glavnu sarajevsku pijacu,spustao se camcem niz Neretvu,a sarajevski burek uvrstio je medju pet najboljih jela na svijetu...Kupio je kucu na Jablanickom jezeru,koju je cuvala policija iz Konjica,ali ju je ubrzo po odlasku prodao.
Plata visokog predstavnika,ne racunajuci ostale beneficije,iznosi navodno 25 hiljada eura.Lijepa para!
Prema takvoj zaradi nije ostao ravnodusan ni sadasnji,vjerovatno i posljednji visoki predstavnik,
Nijemac Kristijan Svarc Siling.Jedan list je objavio kako je Siling odbio da uzima svoju platu,jer je u zivotu zaradio dosta novca,ali je on to demantovao:"Ja sam mnogo zaradjivao,ali sam mnogo i davao
u razne humanitarne svrhe.Star sam i doslo je vrijeme da se pobrinem i za sebe."
Je l`Saraj`vo gdje je nekad bilo?To sjetno pitanje anonimnog nostalgicara iz stare sevdalinke danas je dobilo svoj puni smisao.Sigurno je da Sarajevo,po mnogo cemu,nije vise"gdje je nekad bilo".Njegova glasovita multietnicnost,kako sa mjesavinom nostalgije i ironije primjecuje jedan poznati ovdasnji pisac,"moze se naci jos na osmrtnicama i pogrebima,rapidno kopni iz rodnih listova i skolskih upisnica".
Uostalom,suvisno je i napominjati da je protekli rat ucinio da vise niko i nista ne bude isto.
Ali iako sarajevski kosmopolitizam nije vise ono sto je do juce bio,iako je izgubio bitku sa etnickim i vjerskim podjelama,on se jos drzi,makar samo na prostoru od Bascarsije do Marindvora,koji ovdasnja gradjanska gerila naziva"partizanskom teritorijom".Ljetos sam u jednom kaficu u centru grada sreo Kacu Celan,Sarajku koja zivi i radi u Berlinu,gdje se uspjesno bavi kazalisnom rezijom.Od Kace sam cuo nesto za mene posve neocekivano:da postoje samo dva grada na svijetu u kojima se ostvaruje istinska komunikacija medju ljudima razlicitih vjera i nacija-Sarajevo i Njujork.Zena je obisla svijeta i treba joj vjerovati.
Bilo kako bilo,Kaca me je istog trenutka pridobila za svoje misljenje,pa sam nam narucio jos jednu,trecu ili cetvrtu turu hercegovacke loze.Nekoliko dana kasnije sjedio sam sam za istim stolom.Sjetio sam se Kace,koja je vec bila u Berlinu,i pomislio:Pa da,svako u Sarajevu moze naci ono sto trazi,bilo to ono najbolje ili najgore.
|
