drago boric

Damir Radić govori u DOP-u

DAMIR RADIĆ - književnik i poeta, ne apologeta - Dajte si truda čitateljice, upoznavanje će biti na obostrano zadovoljstvo
Koliko u Hrvatskoj poznajete ljudi čiji paralelni slalom kroz kulturnjačku stazu daje podjednako zanimljive rezultate ( da olakšam, Severina nije opcija, op.a.). Damir Radić je rob rada razvučen između filma i literature kao vodećih strasti u kojima se ostvareuje i kojima posvećuje tisuće i tisuće znakova tjedno, ostavljajući tako pozamašni trag. Bilo kroz filmsku kritiku ili teoriju, bilo kroz literarno djelovanje i autorski rad. Konteplirali smo o njegovim krojenima i čvrstoj teroetskoj strukturi, potkovanosti i životu za umjetnost. Proširenje vidika doista je široko...get ready...* Odakle, kako i zašto Damir Radić u filmu i literaturi. Ili obratno postavljeno pitanje, kada je shvatio da su film i literatura u njemu... što je osim akademskog zaleđa uvjetovalo izbor? Akademsko zaleđe je najmanje bitno, mada ga ne treba potcjenjivati. No ja sam tu, u filmu i literaturi, oduvijek, ili barem od pete godine života, od kad se sa sigurnošću sjećam sebe u tim prostorima. Eksplicitno samoosvještenje događalo se negdje između 12. i 14. godine, u dragocjeno doba intenzivnog puberteta, kad sam ultimativno shvatio da mi je umjetnost sudbina. Za film to je doba posebno bitno jer tad dolazi do definitivog shvaćanja režisera kao objedinjujućeg autora djela. Što je uvjetovalo izbor? Urođeni senzibilitet i spram umjetnosti poticajno obiteljsko okružje. Knjige, tzv. pisani i crtani romani, gramofonske ploče i radio program, redovno gledanje filmova na televiziji i svečanost odlazaka u kino, i neko posebno poštovanje spram pisaca koje je možda moglo vladati samo u jednoj radničkoj obitelji u jednoj nadobudnoj socijalističkoj društvenoj makrostrukturi (ah, ta divna nevina jugoslavenska vremena naših mladosti…); dakle, ta kombinacija specifičnih individualnih, obiteljskih i širedruštvenih elemenata jest ona čarobna smjesa koja je uvjetovala mene u umjetnosti, pa tako i filmu i literaturi. * Sveprisutnost Damira Radića na hrvatskom filmskom teritoriju. Nužda i potreba ili nužda ili potreba? Sveprisutnost? Pa dobro, dosta me ima - Nacional, Hrvatski filmski ljetopis, Treći program Hrvatskog radija, HTV, LZ Miroslav Krleža, Pro leksis, ali još uvijek nisam siguran da se može govoriti o sveprisutnosti. Kako god bilo, to je samo posljedica jednog – dugog i očito vrijednog rada, jer nigdje nisam došao u potrazi za poslom, svugdje su me sami zvali. Mislim da je moja velika prednost što mogu podjednako dobro funkcionirati na dvije razine: onoj komercijalno-popularnoj, i onoj najuže stručnoj. Inače, ne radi se ni o nuždi ni o potrebi, nego jednostavno imam karakter koji iz meni ne baš jasnih razloga teško može odbiti bilo kakvu ponudu ako je riječ o iole kreativnom poslu. Ipak, zadnjih par godina postao sam izbirljiviji pa tzv. šljakerske poslove u struci prihvaćam samo izuzetno, tj. ako je financijska ponuda primjerena. Što sam stariji, to mi je teže pristajati na kompromise, ali doista kreativne radove spreman sam obaviti i za simboličan honorar (ako znam da je naručitelj skromnog materijalnog statusa), jer radost kreiranja zauvijek mi je mnogo ispred financijskih probitaka. * Damir Radić – književnik i Damir Radić – filmski kritičar i teoretičar. Sličnosti i razlike ako postoje... Mogao bih se prikloniti onoj Godardovoj da je to ista djelatnost koja se ostvaruje različitim sredstvima. A mogao bih reći i da je književna kreacija moja velika ljubav, a književna i filmska kritika (ugodan) posao. Moguće je da vrijedi i jedno i drugo, i da se međusobno isprepliće. * Možete li i ima li potrebe racionalizirati što je to što Vam daje osnovu da kao kritičar pišete? Mislite li da Vaš istančan ukus, te teoretsko (i praktično znanje) predstavlja dostatne temelje... Istančan ukus, to ste lijepo rekli i posve se slažem s Vama u pogledu svojih estetskih doživljaja, dok prema velikoj većini domaćih filmskih i književnih kritičara ne bih mogao biti tako velikodušan, mada je uglavnom riječ o dragim ljudima. Teoretsko i praktično znanje, svakako, bez njega je sve uzalud, a tome morate dodati i velik broj konzumiranih umjetničkih djela u povijesnom nizu, jer ne možete biti u potpunosti kompetentan kritičar ako barate samo sinkronijskom, a ne i dijakronijskom, povijesnom dimenzijom umjetnosti, u našem slučaju filma i književnosti. Na kraju treba dodati još nešto jako važno: sposobnost artikulacije doživljaja i stavova. Kritičar opravdava svoj povlašten status analitičara i evaluatora umjetničkih djela samo ako je sposoban jasno i uvjerljivo obrazložiti svoje dojmove i stavove. Ako sve ostane na pukom i trajnom nizanju impresija, onda se doista valja zapitati po čemu bi impresije čovjeka koji se naziva kritičarem bile vrednije od nekog drugog koji nema taj status. Jer u tom slučaju ono što ostaje zaista je samo osobni ukus, a on i ako je najbolji (samo tko o tome može vjerodostojno suditi? naravno nitko), sam po sebi ne može osigurati kritičarski dignitet. * Koja su Vam omiljena područja za tematiziranje u poeziji, a koje pak preferirate vrste filmova... Omiljene pjesničke teme su mi ljubav, seks, nasilje, smrt, putovanje, a preferiram filmove koji se njima bave. Mada, naravno, uvijek suštinski presuduđuje oblikovna izvedba, jer umjetnost je umjetnost po onom kako a ne što. * Koji Vam po senzibilitetu autori najviše odgovaraju s filmske i literarne strane? Simpatije i ljubavi strasne (ako postoje)? Nisam od onih koji mogu striktno izdvojiti određene autore, pogotovo ne na filmskom području, jer film je ipak kolektivna umjetnost, a velika većina režisera u svojim je opusima jako oscilativna. No ne volim ni izbjegavati ovakva pitanja, jer i meni je odgovore na njih zanimljivo čitati. Stoga krenimo. Književnost – Proust, Apollinaire, Cendrars, Masters, Eliot, Faulkner, Fitzgerald, Ellis, Imru' al-Kajs, Davičo, Pavlović, Popa. Film – Dreyer, Pabst, Hitchcock, Godard, Rohmer, Cassavetes, De Palma, Lynch, von Trier, Moodysson. Nijedan popis nije naravno nepromjeniv, a oba su istovremeno i sužena i proširena. Sužena stoga jer bih mogao navesti još podosta imena, ali onda bi se stvar razvodnila (stoga bih u nekoj drugoj prilici mogao izabrati i neke posve druge autore). Proširena, jer svaki od ovih pisaca i sineasta ima u svom opusu i djela koja mi nisu bliska, ali kad se sve zbroji i oduzme nesumnjivo se radi o autorima čiji mi je senzibilitet u velikoj mjeri srodan. * Radite li stihijski, planski ili na koji način kada pišete pjesme, te možete li odvojiti pokoji dio Vaše erotske poezije za koji mislite da ocrtava bitan dio Vaše ličnosti... Svi tekstovi koje pišem, a osobito pjesnički, imaju svoju autonomiju. Ili, da budem jasniji, obično se dobrim dijelom pišu sami. Neki više-manje neobavezan plan najčešće postoji, ali umjetnina se malo obazire na nj. Ona ima pustolovan duh i mnogo češće vodi mene nego ja nju. Ali tako je to u ljubavi. Branko Radičević je svoje pjesme doživljavao kao svoju djecu, ja više kao svoje djevojke. A najljepše je kad je djevojka istovremeno pitoma i neukrotivo samosvojna. Moje su pjesme vrlo neovisne i samosvojne, ali me obično prvo zavedu pitomošću koja im tako dobro stoji. Za ovu priliku izdvajam dvije rane ljubavne pjesme erotske prozračnosti. Beskrajnu tužnu "kid" napisanu 1987. i objavljenu u prvoj zbirci "Lov na risove", te "Osvaldov odlazak" koja završava happy endom, a napisana je godinu kasnije i objavljena u drugoj zbirci "Jagode i čokolada".Povezuje ih (moj omiljeni) motiv nevinosti u okružju okrutnog svijeta i suprostavljenost nevine ljubavi i destruktivnog seksa. Prva tematizira silovanje i ubojstvo zaljubljene djevojke, druga ubojstvo kojim mladić sprječava silovanje nijeme djevojke, pretpostavljajući nevinu ljubav seksualnoj pohoti. Sukladno mom svjetonazoru, nevina ljubav, koju u mojim pjesničkim i proznim radovima najčešće predstavljaju mladi, lijepi i dobri likovi, ugrožena je svijetom nasilja i destruktivne seksualne pohote, kojeg najčešće predstavljaju sredovječni muškarci, pri čemu afirmiram i ideju da se nasilju koje beskrupulozno nasrće na nevinost treba suprostaviti nasiljem, baš kao što to drže, neovisno od mene, Frank Miller (i Robert Rodriguez) u "Sin Cityju". Što je opet u skladu s mojim suprostavljanjem lijevo-liberalnim i anarhokolektivističkim idejama o dominantno dobrim ljudima koje društvo čini lošima, a što držim demagogijom, smatrajući kako je nemoguće da zbroj dominantno dobrih individua, koje se od malih nogu poučava pozitivnim vrijednostima zasnovanima na prosvjetiteljstvu i kršćanstvu, rezultira dominantno lošim društvom. Nešto u samim ljudima opasno nije u redu, a to je još jedna moja omiljena tema i po njoj sam srodan Stephenu Kingu i Davidu Lynchu. Jer ipak je lakše kad zlo dolazi izvana, kad su granice jasno povučene, ali kad je ono sadržano u samom, dominantno dobrom, čovjeku, onda je problem jako velik, složen, često nerazmrsiv. U pjesmi "Osvaldov odlazak" radi se upravo o takvoj situaciji, koja je međutim prilično lako razriješena jer moj naslovni biseksualni junak heteroseksualnih ishodišta nema nikakvih problema oko ubojstva pohotnog sredovječnog seksista dominantno homoseksualnih sklonosti, čime dokida opasnost za ugroženu djevojku i istovremeno anulira izvor vlastita destruktivnoseksualnog iskušenja. No već u romanu "Lijepi i prokleti", koji je u završnoj fazi, moj protagonist neće se tako lako i sretno obračunati sa svojim unutarnjim demonima. * Koliko se emotivno unosite u vlastiti literarni rad? Jesu li Vaše pjesme direktan odraz vlastite empirije ili crpite iz osmatranja svijeta oko sebe? Gledajući šire, sve je odraz vlastite, osobne empirije, jer drugačije ni ne može biti; svatko od nas sebe i svijet promatra svojim unikatnim očima. No da odgovorim na Vaše pitanje. Moje pjesme su naravno smjesa unutarnjeg i izvanjskog, izravnog individualnog promatranja svijeta oko sebe i pogleda posredovanog umjetničkim djelima. Ipak, one su u najvećem broju slučajeva izravno potaknute drugim umjetninama, a ne nekim konkretnim emocionalnim povodima prouzročenima nečim što se meni dogodilo, ili što se zbilo u svijetu oko mene. Pojednostavljeno rečeno, u umjetničkom kreiranju više me nadahnjuje umjetnost nego život. No to nipošto ne znači da nema emocija. Zapravo, gotovo sve moje pjesme su ljubavne, a u rijetkim slučajevima kad nisu također imaju emotivni naboj. Taj je naboj rafiniran i najčešće prožet egzistencijalnom tjeskobom. Što se tiče onih rijetkih pjesama koje su nastale na temelju vlastitih životnih doživljaja, ti su doživljaji i emocije prerađeni po načelu Eliotova objektivnog korelativa. Ništa se ne priopćava izravno, nego kroz likove i priču, odnosno situacije i atmosfere što se pjesnički kreiraju kao neki paralelni svijet. I da poantiram priču o emocijama u svom literarnom radu – one su nužno prisutne jer sam u svoje pjesme zaljubljen, i uvijek kad se zaželim iznimne poezije, prvo posegnem za vlastitim pjesmama. * Nekoliko riječi predstavljanja istih onima kojima su promakle Vaše zbirke "Lov na risove", te "Jagode i čokolada"? Mislim da sam ih kroz dosadašnje odgovore poprilično predstavio, a i ne znam kako bih netkom tko prati (hrvatsku) poeziju mogle promaći. Pa radi se o antologijskim ostvarenjima suvremene hrvatske poezije, što potvrđuju Krešimir Bagić, Tvrtko Vuković, Rade Jarak, Goran Rem, Sanja Jukić i Nagrada Kvirin za pjesničku zbirku godine (Jagode i čokolada), stoga ih zaobići mogu samo ignoranti poput Zvonimira Mrkonjića, Miloša Đurđevića i Sanjina Sorela. Prvi zato što mu moja poezija nije dovoljno nacionalna, drugi jer sam mu se zamjerio javno raskrinkavši njegov diletantski prijevod tekstova pjesama Lou Reeda, treći jer ima krajnje skučen senzbilitet, a i ljubomoran je jer nikako da dobije Kvirinovu nagradu koju sam ja dobio, a po njemu je nisam zaslužio. Dakako, sva trojica su vrijedni radnici na tlu poezije, ali ja ih nužno doživljavam ponajprije kroz odnos prema mojem pjesništvu, kojem je red da se vratimo. Dakle, za neupućene koji išću autentičnu pjesničku svjetlost: prva zbirka "Lov na risove" izašla je potkraj ožujka 1999. u koprodukciji vlastite naklade i Meandra, na poticaj i s nadahnutim pogovorom Delimira Rešickog. Tu su sabrane pjesme koje su nastajale između 1987. i 1989. godine, uz dodatak nekoliko novonapisanih, a pored ranije navedenih tematskih usmjerenja odlikuju se izrazitom intertekstualnoću odnosno intermedijalnošću, te narativnošću koja se manifestira na dva glavna načina – kroz pjesme-priče i kroz montažu narativnih fragmenata. Prvi pristup u neraskidivoj je svezi s pjesništvom Edgara Lee Mastersa, drugi s T.S. Eliotom i Tomom Waitsom, a sva trojica, posebno Masters i Eliot, utjecala su i na ritmičnost mojih pjesama. Jedan segment knjige, koji je Hrvoje Turković nazvao portretima, donosi tople ljubavne pjesme posvećene stvarnim i fikcionalnim djevojkama, i tu je bio na djelu upliv atmosfere nježnih pjesama Velvet Undergrounda i Nicka Cavea. Većina pjesama situirana je na daleke meridijane i paralele, najčešće u Ameriku, i obilježene su tzv. američkom atmosferom koju je inaugurirao Walt Whitman, još jedan za mene prevažan pjesnik, i koja je kroz radove brojnih književnih, filmskih, likovnih, strip i rock autora (preciznije, autora pjevanih pjesama ili tzv. pop glazbe shvaćene u najširem smislu) fascinirala mnoge prije i poslije mene. "Lov na risove" imao je vrlo dobru kritičku recepciju; na temelju te knjige Krešimir Bagić dao mi je, zajedno s Tatjanom Gromačom, najistaknutije mjesto u svom eseju o hrvatskoj poeziji 90-ih objavljenom u tzv. frankfurtskom broju Zareza, Rade Jarak u istim je novinama zaključio da je moja camp poema "Obmanuti šerif" najbolja hrvatska poema u zadnjih 25 godina, Robert Perišić mi je u Feralu priznao neupitan pjesnički talent, Simo Mraović na jednoj je tribini rekao da je izrezivao moje pjesme i lijepio ih po zidovima svoje sobe, Stjepan Balent zaključio je da je "Lov na risov"e najbolja hrvatska pjesnička zbirka u zadnjih pet godina, Katarina Peović i Sven Cvek ustvrdili su u Libri liberi da sam inaugurirao tzv. filmsku poeziju s čim se kasnije složio i Milko Valent, Hrvoje Turković bio je oduševljen…Druga, nagrađena zbirka "Jagode i čokolada" objavljena je u lipnju 2002. u izdavačkoj kući Vuković&Runjić, a ta nagrada, koju mi je u ime prestižne sisačke manifestacije Kvirinovi pjesnički susreti dodjelila ugledna osječka kritičarka Sanja Jukić, očito je mnogima bila trn u oku, jer upravo nakon nje slijede ranije spomenute reakcije Zvonimira Mrkonjića i Sanjina Sorela. "Jagode i čokolada" nastavak su "Lova na risove", s tim da knjigu otvara situacijska narativna poezija koja je predstavljala novost u odnosu na prethodnu zbirku (gdje su, kao što rekoh, dominirale pjesme-priče i montaže narativnih fragmenata, kojih ima i ovdje), a i znatno je izraženija eksplicitno seksualna komponenta erotskog, koja u pjesmi "Prijateljsko uvjeravanje" ulazi u otvorenu interakciju s pornografskim, što je još jedan od mojih izraženijih autorskih interesa. Ovom zbirkom dominiraju novonapisane pjesme, ali sadrži i mali broj onih nastalih u mom zlatnom pjesničkom razdoblju s kraja 80-ih. * Jeste li se ikad konkretno i kreativno izražavali na praktičan način na teritoriju filma (ako jeste ponešto o tom radu), ili je sve ostalo u domeni pisane riječi i teorije? Krajem 80-ih bio sam član tadašnjeg kino-kluba Pan u Studentskom domu Stjepan Radić, koji je uzgred rečeno imenovan po jednom mom rođaku iz Trebarjeva Desnog. Zanimljivo je da su tada članovi kluba bili i danas poznati novinari Rade Dragojević i Andrea Radak, koji su čak i snimili jedan ili dva filma, ali ja ih se uopće ne sjećam, a ni oni mene; član kluba bio je i Dan Oki, koji se onda zvao Slobodan Jokić, mislim da je bila i Sandra Sterle, ali nisam siguran, a na sesijama se pojavljivao i stanoviti Siniša Cmrk, koji će kasnije postati zloćudnom hrvatskom varijantom Minje Subote, a koji je već onda bio upravo neopisivo iritantan u svojoj štreberskoj, blago (?) retardiranoj nametljivosti. Sjajna predavanja držali su Hrvoje Turković, Mihovil Pansini i Krešimir Mikić, i uglavnom bilo je zanimljivo. Na žalost, nisam snimio nijedan film, ali sam napisao prvi i jedini scenarij u životu za film koji se trebao zvati "Afterhours", ne prema Scorseseovom filmu, nego po krasnoj pjesmici Velvet Undergrounda koju svojim dječjim glasom pjeva Maureen Tucker i s kojom završava njihov 'gray' album The Velvet Underground iz 1969. No nisam znao nikog tko bi mi nastupio u filmu, a trebao sam malu sitnu djevojku kratke žute kose i okruglog lica, to je bio imperativ, za ostalo bih se snašao. No djevojka se nije našla i od filma nije bilo ništa, jer nisam htio snimati onda popularne strukturalističke filmove, za koje bi mi bile dovoljne kapi vode iz pipe, ili kakav radijator. Želio sam napraviti izrazitije figurativan film, da se tako izrazim, no eto nije mi bilo suđeno. Međutim nedavno sam imao poludovršen projekt dugometražnog slikopisnog uratka nazvan "Project One: You Can't Beat Porno, tribute to andy warhol, nam june paik and… severina", i već sam s legendarnom tajnicom Hrvatskog filmskog saveza Verom Robić Škaricom dogovorio njihove tehničke usluge za prebacivanje s VHS-a na BETA-u ili Super VHS, da bi se slikopis mogao javno prikazivati, no onda sam shvatio da nikako ne mogu dobiti zapis koji trebam. Naime, čitav je projekt začet slučajno, kad sam uočio da mi se na dva televizijska kanala povremeno probija pornografski program Private Golda, koji naša kabelska televizija distribuira po posebnoj cijeni i na koji, ne želeći postati ovisnikom, nisam pretplaćen. Kako sam imao kazetu u videorekorderu, odmah sam počeo snimati, jer materijal je bio izvanredno poticajan – prikazivali su neki film s preslatkim plavušicama, a cijelo vrijeme izvornu je sliku zagušivao tzv. snijeg, prekidan raznim drugim smetnjama, a najbolje je bilo kad bi se kontakt posve izgubio i televizorom bi zavladalo onostrano plavetnilo. Shvatio sam da pred sobom imam izniman umjetnički materijal i kao što rekoh, počnem sve to snimati na VHS kazetu želeći uhvatiti te nevjerojatne trenutke u kojoj se smjenjuju jedva, ali dovoljno vidljive preslatke plavušice u seksualnoj akciji s raznovrsnim smetnjama i plavetnilom, autonomno kreirajući izvanredno dinamičnu strukturu kojoj je samo trebalo dati nekakav elementarni oblik, tj. početak i kraj; početak je bio u trenutku kad sam slučajno shvatio što se događa, a kraj kad je vrpca istekla (dakle spoj Warholovih filmskih eksperimenata i Paikovih video-televizijskih + Warholu blizak porno kojeg sam želio posvetiti znamenitom Severininom video radu, s obzirom da je ona također jedna izuzetna slatkica, a taj joj je slikopis uvjerljivo najkreativniji pothvat kojeg je u dosadašnjoj umjetničkoj praksi poduzela). Međutim, kad sam pustio snimljeni materijal, postalo mi je jasno da ništa od onog što sam ja vidio na ekranu televizora na kazeti nije zabilježeno, odnosno da je video na svom kanalu snimao pornić bez gotovo ikakvih smetnji, uz blagi snijeg, s gdje pokojim gubitkom kontakta, no plavetnila nije bilo nigdje, osim u jednom ili dva navrata na sekundu-dvije, no nikad samostalno, nego kao blagi preljev na postojećoj porno slici (što nije bilo nezanimljivo). Bio sam užasnut i duboko razočaran, ali toliko zagrijan za ideju da sam pokušao vanjskim, mehaničkim sredstvima postići privid onog što sam vidio da se događalo na ekranu, dakle fejkati (ali bez grižnje savjesti jer je i Warhol fejkao svoj "Sleep"; otprilike dva sata stvarno snimljene vrpce iskopirao je i onda film predstavio kao kontinuiranu petosatnu snimku spavanja; tek je na Empireu dosljedno proveo eksperiment, osam sati kontinuirano snimajuću, ne računajući zamjene rola, Empire State Building). Međutim, pravi učinak nikako nije bilo moguće postići i naposljetku sam odustao. Što da kažem? Izgleda da mi nije suđeno, ali nedam se. Smišljam novi višesatni ultrarealistički projekt, ali jasno Vam je da ne mogu s detaljima izlaziti u javnost. * Najdraži filmovi i knjige koje su Vam određivale stav prema odnosnim umjetnostima... Još jedno pitanje na koje ne volim odgovarati, slično onom o autorima, ali ipak ugodnije jer uvijek je lakše izdvojiti pojedinačno djelo nego autora koji obično u opusu ima svašta. Problem s djelima je opet što ih ima jako puno i ni izbliza se ne mogu nabrojati sva bitna. I previše ih je, i tko bi ih se svih sjetio. Ipak, ne uzmičem i idem više-manje nasumice. Filmovi (samo dugometražni): Stradanje Ivane Orleanske, Vampir (Dreyer), Pandorina kutija, Dnevnik izgubljene (Pabst), Zora, Tabu (Murnau), Metropolis, M, Testament doktora Mabusea (Lang), Princeza ostriga, Lutka (Lubitsch), Kabinet doktora Caligarija (Wiene), Erotikon (Stiller), Ljudi nedjeljom (Siodmak, Ulmer), Pohlepa (von Stroheim), Oktobar, Staro i novo, Nek živi Meksiko (Ejzenštejn), Crvena kuća, Mračni prolaz (Daves), Lice s ožiljkom, Rio Bravo (Hawks), Poštanska kočija, Kako je bila zelena moja dolina (Ford), Ucjena, Čovjek koji je suviše znao (prva verzija), Prozor u dvorište, Vrtoglavica, Psiho, Marnie (Hitchcock), Toni, Zločin gospodina Langea, Pravilo igre (Renoir), Osuđenik na smrt je pobjegao (Bresson), Gavran (Clouzot), Volani, Ne diraj u lovu (Becker), Točno u podne (Zinnemann), Legenda o Ugetsuu (Mizoguchi), Divlje jagode, Djevičanski izvor, Tišina (Bergman), Mali vojnik, Živjeti svoj život, Karabinjeri, Alphaville (Godard), Moja noć kod Maud, Claireino koljeno, Ljubav poslijepodne (Rohmer), Sjenke, Žena pod utjecajem (Cassavetes), Dodir zla, Proces (Welles), Na dokovima New Yorka, Sjaj u travi (Kazan), Ubiti pticu rugalicu (Mulligan), Bunny Lake je nestala (Preminger), Odvratnost, Rosemaryna beba (Polanski), Killing, 2001: Odiseja u svemiru (Kubrick), Zrcalo, Stalker (Tarkovski), Zdravo mama!, Obučena da ubije, Blow Out, Raising Caine (De Palma), Dementia 13, Kišni ljudi, Kum, Kum 2 (Coppola), Organizacija (Medford), Taksist, Razjareni bik (Scorsese), Kockar i bludnica, Kratki rezovi (Altman), Mamac (Friedkin), Noć živih mrtvaca (Romero), Noć vještica (Carpenter), Sjeverna svjetla (Nilsson, Hanson), Obećana zemlja, Emigranti (Troell), Pobuna, Harakiri (Kobayashi), Onibaba (Shindo), Pepeo i dijamant (Wajda), Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT (Makavejev), Povratak, Buđenje pacova, Zaseda (Pavlović), Jutro (Đorđević), Tri, Skupljači perja (Petrović), Kaja, ubit ću te!, Događaj (Mimica), Izgubljeni zavičaj (Babaja), Lisice (Papić), Nije bilo uzalud, H-8 (Tanhofer), Ritam zločina (Tadić), Summer in the City, Alice u gradovima (Wenders), Tajna Kaspara Hausera, Srce od stakla (Herzog), Ljubav je hladnija od smrti, Bogovi kuge, Američki vojnik, Zašto je poludio gospodin R.? (Fassbinder), Limeni bubanj (Schlöndorff), Krik, Blow up (Antonioni), Sumrak bogova, Smrt u Veneciji (Visconti), Slatki život, Osam i pol, Satyricon (Fellini), Stablo za klompe (Olmi), Plavi baršun, Lost Highway (Lynch), Manhunter, Posljednji Mohikanac (M. Mann), Kralj New Yorka, Blackout (Ferrara), Wild Side (Cammell), Jackie Brown (Tarantino), Živo meso, Sve o mojoj majci (Almodovar), Plesačica u tami, Dogville (von Trier), Zajedno, Lilja zauvijek (Moodysson), Blissfully Yours (Weerasethakul), Oldboy (Park), Gummo (Korine), Slon (Van Sant), Mean Creek (Estes), Pasja ljubav, 21 gram (Inarritu)… Koliko sam toga nabrojao, a tek sam na početku. No bilo bi previše ići dalje. Nadam se da sam Vašim mlađim čitateljima pružio neki orijentir. S knjigama ću biti štedljiviji. Knjige (samo romani): Tristram Shandy (Sterne), Jacques fatalist (Diderot), Max Havelaar (Dekker Multatuli), Idiot (Dostojevski), Ana Karenjina (Tolstoj), Germinal (Zola), Slika Doriana Graya (Wilde), Daisy Miller, Zlatni pehar (James), U potrazi za izgubljenim vremenom (Proust), Portret umjetnika u mladosti (Joyce), Mrs. Daloway (Woolf), Krik i bijes, Dok ležah na samrti, Svetište, Svjetlost u kolovozu, Abšalome, sine moj!, Nepobjeđeni (Faulkner), Lijepi i prokleti, Blaga je noć (Fitzgerald), Manhattan Transfer (Dos Passos), Proljetne bujice (Hemingway), Mladi lavovi (Shaw), Goli i mrtvi (Mailer), Stakleno zvono (Plath), Uslišane molitve (Capote), Carrie, Shining (King), Manje od nule, Pravila privlačnosti, Američki psiho (Ellis), Stranac (Camus), Kiklop (Marinković), Grobnica za Borisa Davidovića (Kiš), Parfem (Süskind), Širenje područja borbe (Houellebecq)…* Možete li usporediti generalno situaciju i stanje na području domaćeg filma i literature kao odvojenim granama umjetnosti? Vaše mišljenje koja grana više prosperira, te ako možete istaknuti autore s oba područja za koje mislite da predstavljaju pozitivni primjer u kontekstu njihova rada.U zadnje dvije godine (cjelovečernja igrana) filmska nam se scena jako popravila i nastali su neki vrijedni uratci – Ostojićeva "Ta divna splitska noć", Sviličićev "Oprosti za kung fu", Ogrestin "Tu". Matanić i dalje obećava, možda i od Nole nešto bude, čak su i ti nesretni Brešanovi "Svjedoci", toliko isforsirano narativno sklopljeni i toliko užasno moralno upitni (nitko se ne može praviti da im ishodište nije u stvarnom događaju i da odnos prema tom stvarnom događaju nije nedostojan), na internacionalnoj sceni odigrali pozitivnu ulogu ledolomca. No hrvatska kinematografija i dalje se gotovo ultimativno oslanja na državu i stoga je ovisna o vladajućim režimima i njihovim percepcijama kulture, što je strašan uteg za kreativnu stranu produkcije. Ali opet, da nema države, po svemu sudeći ne bi bilo ni kinematografije. I književna nam se produkcija u znatnoj mjeri oslanja na državu, ali u igri je daleko manji novac pa kreativna neovisnost autora uglavnom ne dolazi u pitanje. Dakako, bez državne intervencije pjesništvo će propasti, no prozna produkcija ipak nije toliko ovisna o budžetskom financiranju. A kakva je pak njezina kvaliteta? Usprkos svim inzistiranjima na nekakvom velikom hrvatskom književnom bumu, on se dogodio samo u produkcijsko-medijskom smislu, dok je kvaliteta bila u drugom planu. Solidni, ili čak posve prosječni pisci proglašavani su prvorazrednim autorima, oni doista zanimljivi su marginalizirani, ali to je ona predobro poznata priča o FAK-u i njegovoj diktaturi, koju ne namjeravam ponovo pričati. Ipak, nesumnjivo je dobro da je nacionalna književnost došla u prvi plan, to stvara daleko poticajniju atmosferu za rad, a dobro je i što se pokušava stvoriti nekakav mainstream temelj nacionalne književnosti, kakav valjda svaka ozbiljna nacionalna književnost ima. No ponavljam, prečesto se brkaju kriteriji pa se solidni ili tek korektni mainstrem pisci instaliraju u instant klasike. Naravno, mi smo mala provincijska sredina i ne treba očekivati čuda, nekakvog genijalca u rangu Almodovara, von Triera ili Houllebecqua, ali da nam se baš toliko nameću mediokritetski kriteriji, ipak je previše. U kreativnom smislu, mislim da nam književnost i film podjednako (ne) prosperiraju, samo što filmaši daleko bolje zarađuju. Kad država budžetira film, taj budžet sadrži i (pozamašne) autorske honorare, dok iz državne potpore knjizi i njezinog otkupa autor izravno ne profitira ni lipe. Zanimljiva diskriminacija oko koje nitko previše ne diže glas. Ah da, ostao sam dužan izreći i neko ime s književne scene u pozitivnom kontekstu. Vrlo teška srca to kažem, jer taj me autor svojim medijskim djelovanjem beskrajno iritira, ali u ime istine moram priznati da je Jergović još uvijek neprikosnoven, "Inšallah, Madona, inšallah" doista je moćna knjiga. Vidjet ćemo što će biti s Dašom Drndić nakon silovitog "Leica formata", kako će se razvijati Jelena Ćarija nakon vrlo obećavajuće "Klonirane", od Rade Jarka se mogu očekivati kvalitetne stvari, kao i od Tatjane Gromače, zanima me u kojem će smjeru Roman Simić, a od njegove sestre Mime nadam se velikim djelima, beletrističkim i teorijskim. Da, i Dežulović se čini interesantnim. Vidjet ćemo i što će biti s veteranima, npr. s postojano produktivnim Milkom Valentom koji je, čini se, nakon dugih godina posvećenosti poeziji, drami i kratkoj prozi, napokon odlučio izgraditi i ozbiljniji romaneskni opus, što bi od autora antologijskog "Clowna" bio i red. Vjerojatno sam nekog zaboravio, ali idemo dalje. * Isto, primjeri domaće literarne i filmske scene, ali u negativnom kontekstu... Samo ću kratko nabrojiti: socrealistička Minuta 88 Jurice Pavičića, dno njegova prosječnog opusa temeljenog na Engelsovom određenju realizma (tipični likovi u tipičnim društvenim situacijama); stereotipno i patetično "Ministarstvo boli" Dubravke Ugrešić u kojem tzv. jugonostalgija na žalost postaje ideologijom; Košćecov "Wonderland", zbroj najbezličnijih stilskih i tematskih klišea koje je naša kritika oduševljeno dočekala kao neku hrvatsku varijantu neoegzistencijalizma, mada Koščec nije ni do pete Houllebecqu. To je što se tiče književnosti. A što se tiče filma, Vrdoljak nema konkurencije. Njegova "Duga mračna noć" najveća je katastrofa koja je mogla zadesiti hrvatsku kinematogafiju. Ta filmski pretpovijesna oda ruralnom patrijarhatu prepuna neopisive patetike i poduprta falsificiranjem povijesti u kriptonacionalističke svrhe, taj film u kojem se bludne radnje implicitno žele izjednačiti s masovnim ubojstvom kako bi se proskribirala nesputana seksualnost, a stradanje ustaša se izjednačava sa stradanjem Židova, taj užas od filma možda nije najveća sramota u povijesti hrvatske kinematografije jer postoje Jakov Sedlar i "Četverored". Međutim "Četverored" nitko nigdje nije nagradio, a HDZ-ov najamnik Branko Lustig potrudio se da "Duga mračna noć" osvoji gotovo sve nagrade u Puli; ministru kulture čini se ni to nije bilo dovoljno pa su njegovi ljudi dodjelili godišnju Nazorovu nagradu za film nikom drugom do Goranu Višnjiću za glavnu ulogu u Vrdoljakovom filmu. O tempora, o mores!* Možete li recenzirati sami sebe/svoj rad i kako to izgleda ako da... Mogu, djelomično i jesam kad sam opisivao svoje pjesničke zbirke. Izvanredno sam samokritičan, i jednako kao što iskreno slavim svoju poeziju, jer je doista iznimna, mogu kuditi neke svoje prozne uratke i brojne tekstove filmske tematike. S otprilike 80% tih filmskih tekstova nisam zadovoljan, ili sam zadovoljan samo polovično. Na sreću, u onih preostalih 20% ima vrhunskih uradaka. Tekst o Georgeu Lucasu i "Osveti Sitha", objavljen nedavno u Nacionalu, čini mi se upravo grandioznim. Što se tiče književne kritike, priznat ću da se njome ne bavim naročito ozbiljno, ali mogu se (pokušati) opravdati građom koja mi je zadana – sustavno naime pišem isključivo o aktualnoj hrvatskoj prozi, a to doista nije materija koja, staromodno rečeno i generalizirajući, nadahnjuje i/ili pruža osobite interpretacijske mogućnosti. * Na koji način pristupate svom pozivu osobe pozvane od strane urednika da piše i analizira filmove, recentnu produkciju i povremeno teoretizira filmsku povijest? Vaš odnos prema filmu općenito... Pristupam iznimno ozbiljno i savjesno, što je i logično od nekog tko iskreno i silno voli, ali i poznaje film, te raspolaže, kako bi rekao učeni Dean Duda, alatima za (interesantnu) analizu. Ili posjeduje znanje i lucidnost u njegovoj primjeni, kako bih manje moderno rekao ja. Što da Vam više kažem… Film je doslovno moj život, ispričavam se na patetici, ali s filmom i od njega živim. U divnoj sam životnoj situaciji, o kojoj mnogi maštaju kad su jako mladi, ali ih malo može ostvariti te snove, radim ono što volim. A kad je tako, onda posao i ne osjećate kao posao, i to je krasno. Mada može biti i opasno, jer mi se nerijetko dogodi da zaboravim na vrijeme, toliko se predam da mi se ponekad zavrti u glavi i onda zamalo padnem u nesvijest. Jeste li ikad imali napad vrtoglavice? Stvarno se vrti kao na špici Hitchcockovog filma, sve je potpuno realistično, samo što ubrzo dolazi snažna mučnina i danima ne možete doći k sebi. Zato se treba pridržavati Nietzscheovih uputa o skladu apolonijskog i dionizijskog, odnosno slijediti mudru maksimu zdrav duh u zdravom tijelu. I bit će sve u redu. Ovo s vrtoglavicom događalo mi se prije nekoliko godina, sad se čuvam. * Naoko trivijalno pitanje, ali... Postoji li neki pisani ili nepisani kodeks po kojem recenzenti i kritičari ne otkrivaju kraj filma potencijalnim gledateljima. Što mislite o tom slučaju? Pitanje etike, pristojnosti, ili možda dobar povod za zafrkavanje onih koji ne vole «otkrivanje» prije nego sami vide. Valjda je to neki nepisani kodeks, jer općepoznato je da ljudi ne vole kad im se ispriča kraj filma; pretpostavljaju da će ga prije ili poslije gledati. Iako ima i izuzetaka. Moja sestra, kad smo bili mladi, tražila je da joj se ispriča kraj, što je meni bilo neshvatljivo, a i moja draga supružica zna tome težiti. Kad pišem, ponekad znam otkriti kraj jer kad ne mogu drugačije izvesti analizu/interpretaciju, onda se ne osvrćem na to hoće li netko zbog razokrivaja raspleta biti nezadovoljan. Jednostavno, postoje filmovi o kojima se ne može ozbiljno pisati ako se ne otkrije kraj. * Što mislite koji je razlog neuspjeha i propasti većeg dijela domaćih filmova u kinima zadnjih desetak godina (uz časne iznimke), te možete li sugerirati lijeka... Više je razloga. Prvo i osnovno, domaći film već odavno više nije domaći u hrvatskim kinima, domaći film u našim kinima je američki, hollywoodski film, i tako nije samo u Hrvatskoj. Užasno se teško jednoj maloj i siromašnoj zemlji poput Hrvatske nositi s invazijom hollywoodske industrije. Njoj se na zapadnjačkim tržištima trenutno mogu suprotstaviti, do određene mjere, samo francuska, britanska i španjolska kinematografija, u manjoj mjeri talijanska i njemačka. Dakle tradicionalno velike kinematografije velikih i moćnih zemalja. Mi smo se mogli nositi u vrijeme Jugoslavije zahvaljujući ponajprije srbijanskom populističkom filmu. Jugoslavija je imala velike filmske zvijezde, Hrvatska nema. No to je dio šireg problema – Jugoslavija je imala iznimno solidnu nogometnu ligu, Hrvatska nema, i tako dalje. Narod je želio nacionalni suverenitet, izabrao je svoju državu, a Hladno pivo lijepo kaže «teško je naći prave rime kraj ovakve male domovine». Mali smo, skučeni, da smo upola bogati kao Švicarska ne bi riješili sve probleme, a kamoli ovako. Drugi problem je što su filmovi dominantno bili prosječni i slabi, što samo po sebi ne mora biti prepreka odličnom odazivu publike, sjetite se samo beogradskih novokomponovanih komedija. No problem hrvatskih filmova je bio u tome što nisu samo bili prosječni odnosno slabi, nego su pri tom bili i posve netržišno, nekomercijalno orijentirani. Ili su njihovi autori i producenti imali sasvim krive predodžbe o interesima publike. Sjetite se samo Hribara i Nole kako su superiorno pljuvali po hrvatskoj filmskoj produkciji u prvoj polovici 90-ih, soleći pamet svojim kolegama kako treba raditi «filmove za publiku». Onda su napokon napravili te filmove i propali u kinima. Samo je Brešan uspio naći recept, ali silan uspjeh njegovih filmova desio se i zbog specifične kulturološko-psihološke situacije u drugoj polovici 90-ih, kad bi valjda uspjela bilo koja populistički orijentirana domaća komedija koja bi bila donekle vješto napravljena i nudila zrno provokativnosti odnosno načimanja nacionalističkog jednoumlja. To je ono što je ponudio Brešan i uspio. Treći problem je nizak standard stanovništva koje rijetko pohađa kino, a kad svake prestupne godine u njega zađe i za to plati nemali novac, onda želi gledati raskošnu i zabavnu američku produkciju, a ne riskirati s nepouzdanim hrvatskim filmom za kojeg znaju da će ga prije ili poslije imati priike vidjeti na televiziji, gdje ga uostalom rado gledaju. Četvrti problem je što su i kritičari ponekad pretjerano ružili po domaćem filmu i tako dali svoj mali doprinos njegovoj neprivlačnosti. Peti je, i po meni najveći problem silan manjak filmske kulture u Hrvata. Filmovi se u kinima sve manje gledaju, ne samo hrvatski nego i preskupi američki hitovi. Ljudi jednostavno nemaju naviku ići u kino, jer im nedostaje kultura odlaska u kino koja je Francuzima, pa i nama daleko bližim Srbima, u krvi, štono bi se reko. Kako tako dosadna mjesta poput kafića mogu biti prepuna, a kina prazna? Pa kod nas su čak i disko klubovi nerijetko poluprazni, pogotovo ljeti na moru. Ako su disko klubovi, ta erotska oaza mladih ljudi, poluprazni, kako će kina biti puna? Dakle, nije samo nedostatak kulture, nego i erosa. Da, Hrvatska je uglavnom (strašno) dosadna zemlja, Zagreb je uglavnom (strašno) dosadan grad, i da nema tih prirodnih ljepota, u koje srećom spadaju i Hrvatice odnosno hrvatske građanke, za koje čak i ja kao antinacionalist i apatriot moram priznati da, generalno govoreći, idu u red najljepših žena Europe, ne znam kako bi se ovdje izdržalo. * Planovi...ambicije...snovi... Prioritet je preko ljeta dovršiti debitantski roman "Lijepi i prokleti" (naslov je posveta istoimenom prekrasnom romanu Francisa Scotta Fitzgeralda kojeg je malo tko u nas i svijetu čitao, pa samo jedni od drugih prepisuju po enciklopedijama i leksikonima kako je riječ o slabo uspjelom djelu, a slave onog "Velikog Gatsbyja" koji "Lijepima i prokletima" nije ni do koljena) i objaviti ga na jesen. Zatim bih trebao dovršiti zbirku pjesama "Kuda idu divlje svinje", čime bih zaokružio intertekstualnu/intermedijalnu pjesničku trilogiju udaljenih meridijana i paralela, s tim da bi u trećem dijeli, kao što naslov sugerira, bila obuhvaćena i domaća prostranstva, pod čim podrazumjevam prostore bivše Jugoslavije. Nakon toga bih se posvetio opsežnom filmskoanalitičkom radu na temu tretmana Srba u hrvatskom filmu od 1990. do 2005. Iza toga bi išao novi roman i još jedna zbirka pjesama, pa još jedan veliki filmskoanalitički rad na temu seksualnosti u hrvatskom filmu od 1945. do do 2005. To su naravno dugoročni planovi podložni svakovrsnim promjenama. Ambicije? Uglavnom su povezane s planovima i u ovisnosti o njima. Snovi? Preintimno pitanje koje će ostati neodgovoreno.