JIM JARMUSCH slomljeno cvijeće
<< povratak | Ovo je print verzija stranice http://www.nacional.hr/hr/articles/view/18581/ na siteu nacional.hr
Revija
24.05.2005. / Izdanje 497
CANNES 2005.
'Nikada neću prodati dušu Hollywoodu'
Redatelj Jim Jarmusch za film 'Broken Flowers' u Cannesu je osvojio nagradu Grand Prix potvrdivši kako je riječ o jednom od najboljih američkih redatelja na koje hollywoodska mašinerija nikada nije uspjela utjecati: u razgovoru za Nacional govori o prevarama filmskih kompanija, važnosti glumica starijih od 35 i prijatelju Neilu Youngu
Piše: Dean Sinovčić
Osvajanjem Grand Prixa na filmskom festivalu u Cannesu za film "Broken Flowers" Jim Jarmusch (52) dokazao je da nije zaboravio stvarati velike filmove. Kao što je festival u Cannesu bio prijeloman na početku njegove karijere jer je 1984. nagrađen Zlatnom kamerom za najbolji debitantski film "Čudnije od raja", tako ga je i sada vratio među najbolje američke redatelje, one na koje Hollywood svojom masovnom produkcijom hitova nikada nije uspio utjecati.
U filmu "Broken Flowers" glavni lik je Don Johnston (Bill Murray), sredovječni muškarac s brojnim ljubavnim vezama iza sebe koji primi anonimno pismo bivše djevojke koja ga obavještava da je otac njezina 19-godišnjeg sina i da sin kreće u potragu za njim. Na nagovor prijatelja i susjeda Winstona (Jeffrey Wright), Johnston posjećuje svoje djevojke iz tih vremena ne bi li doznao tko je poslao to pismo napisano pisaćim strojem. Tako, s buketom cvijeća, posjeti Lolitu (Sharon Stone), Lauru (Frances Conroy), Carmen (Jessica Lange) i Penny (Tilda Swinton).
Jarmuschova karijera počela je crno-bijelim filmom "Čudnije od raja", da bi ga još jedan crno-bijeli film, sjajna komedija "Pod udarom zakona" iz 1987. s Robertom Benignijem i Tomom Waitsom, proslavio u nezavisnim krugovima. Dvije godine poslije snimio je "Misteriozni vlak" a 1991. "Noć na zemlji", omnibus od pet priča iz pet gradova kojima je zajedničko to što se u njima pojavljuju taksisti. Crno-bijeli film "Mrtav čovjek" s Johnnyjem Deppom snimio je 1995. Nakon što je 1997. snimio dokumentarac "Godina konja" na turneji Neil Younga snimio je "Ghost Dog" i "Kavu i cigarete". S Jimom Jarmuschom razgovarali smo u Cannesu nekoliko dana prije završetka festivala.
NACIONAL: Novinari su napisali da je "Broken Flowers" vaš najkomercijalniji film. Smeta li vam to?
- Pojma nemam zašto su to napisali. Moj posao nije stvaranje manje ili više komercijalnih filmova, to nije ni moj stil. Ako vi smatrate da je moj film komercijalan, to ne smatram negativnim nego čudnim stavom.
NACIONAL: Vjerojatno je to zato što takvu romantičnu komediju dosad niste stvorili, a romantične komedije spadaju u komercijalan žanr.
- Možda, ali ja svoj film ne smatram romantičnom komedijom. Mislio sam da su ovaj film proglasili komercijalnim jer u njemu glume poznati glumci poput Billa Murraya i Sharon Stone, ali ja sam i prije radio s poznatim glumcima. Ne znam odgovor na vaše pitanje.
NACIONAL: U Cannesu su komercijalnima proglasili i nove filmove Davida Cronenberga i Michaela Hanekea. Počinju li 'Ja mogu naći novac od financijera izvan SAD-a pri čemu oni ne utječu na moju kreativnost. To je za mene definicija nezavisnosti'nezavisni redatelji snimati komercijalne filmove jer inače ne bi mogli naći financijere?
'Na snimanju mojih filmova svi su jednako važni. Radi svoj posao i ne smetaj drugome pa čak i ako samo kuhaš kave važan si koliko i Murray'
Kad ti u Americi nešto obećaju, onda to ništa ne znači. Sjebat će te sekundu nakon danog obećanja. Bez obzira na to, ja se još uvijek držim svojih obećanja'
- Financijska situacija stalno se mijenja prema željama korporacija. Neki mladi redatelji tražili su za snimanje svojih filmova pola milijuna dolara, nakon čega bi im idioti iz korporacija rekli: "Ako angažirate Gwyneth Paltrow i Brada Pitta i ako mi budemo imali pravo odrediti završnu verziju filma, dat ćemo vam još pola milijuna dolara." To je gruba igra i redateljima je sve teže. Ali ja nemam takvih problema. Proračuni mojih filmova nisu veliki i ne zarađuju nužno ogroman novac jer ih snimam onako kako ja želim. Zato sam imun na pitanja koliko je neki moj film komercijalan. Moj film dolazi iz moje duše i on nije običan proizvod. Nisam naivan, znam da je moj film proizvod na tržištu i shvaćam koliko je distributeru mog filma teško. Suosjećam s njima, ali moj posao nije stvoriti proizvod koji će njima olakšati posao. Kad bih to činio, imao bih mnogo više novca, snimao filmove u Hollywoodu i ne bih imao dušu. Ne kažem da su svi ljudi u Hollywoodu prodali svoju dušu jer su i komercijalni filmovi ponekad odlični. Ali to nije moj stil.
NACIONAL: Bili ste 80-ih pravo otkriće među nezavisnim redateljima. Koliko vam je 90-ih i danas teško jer se i od nezavisnih redatelja traži da njihovi filmovi zarađuju velik novac, za razliku od 80-ih?
- Dogodile su se dvije stvari. Nezavisni redatelji počeli su se tretirati kao druga liga u odnosu na hollywoodski sustav, što je uvredljivo. I počeli su lijepiti etiketu "nezavisan" na svakovrsna sranja. Osim toga, Hollywood je čak počeo oponašati nezavisne filmove, kao u "Vrtlogu života", što također smatram uvredljivim. Za mene je pravi filmski autor uvijek nezavisan. Nismo samo ja i Gus van Sant nezavisni, to je i Clint Eastwood jer on i dalje snima filmove kakve hoće. To je nezavisno filmsko stvaralaštvo. Živcira me kada na svakakve filmove lijepe etiketu "nezavisan" a da to ništa ne znači. Harvey Weinstein, predsjednik filmske kompanije Miramax, shvatio je da će u Europi prodati film po odličnoj cijeni ako mu zalijepi etiketu "nezavisan". On je vrlo pametan čovjek u ovom poslu i cijenim njegov smisao za prodaju filmova. Ali to nije filmsko stvaralaštvo. Moji filmovi uvijek su mali, s pametno iskorištenim novcem iz proračuna. Točno je da se 90-ih mnogo toga promijenilo, ali na mene to nije utjecalo jer i dalje mogu naći novac od financijera izvan Amerike koji ne utječu na moju kreativnost. To je za mene definicija nezavisnosti. Ipak, 90-ih sam teže pronalazio novac. To je i stvar svjetske ekonomije, jer Japan ima velik utjecaj a ja imam sjajan odnos s kompanijom JVC. Oni cijene moj rad i nikad se ne miješaju u moj posao.
NACIONAL: Kad je počeo vaš poslovni odnos s kompanijom JVC?
- S filmom "Misteriozni vlak". Jednom su mi čak rekli: "Čak ako vaš film i ne zaradi novac, mi cijenimo što ste svojim imenom pomogli našoj korporaciji." U Japanu prije nisu sklapali ugovore o poslu, bilo je dovoljno pružiti ruke. To je značilo da jedan drugome daju obećanje. Ako netko iznevjeri obećanje, mogao bi ostati bez prsta na ruci. To mi se sviđa jer sam i ja takav. Kad vam nešto obećam, to ću i napraviti. Ali u Americi to nitko ne cijeni. Kad ti u Americi nešto obećaju, to ništa ne znači. Sjebat će te sekundu nakon danog obećanja.
NACIONAL: Jeste li se u "Broken Flowers" poslužili psom i mačkom jer to u filmovima radi i vaš veliki finski prijatelj Aki Kaurismäki?
- Da, sjetio sam se da Aki u svakom filmu daje psu određenu ulogu. Sjetite se "Čovjeka bez prošlosti" u kojem jedan lik kaže: "Ako mi ne platiš, sljedeći put doći ću s psom, vrlo opasnim psom, koji će te rastrgnuti." A nakon toga se pojavljuje tako nježan pas. Nešto predivno. U "Broken Flowers" nisam znao kako natjerati mačku da radi ono što želim. Na kraju smo je satima snimali kako bismo iskoristili nekoliko minuta kad radi oni što ja želim. To smatram velikim uspjehom jer kod kuće imam mačke koje cijeli dan ne rade ništa i poručuju mi "odjebi", osim ako im ne ponudim hranu. Volim mačke, ali i pse, iako se psi parazitski ponašaju. Oni kao da stalno poručuju "što ćemo sada raditi, idemo li nekuda, mi smo spremni". Volim i divlje životinje.
NACIONAL: Glavnu ulogu u "Broken Flowers" dali ste Billu Murrayu s kojim dosad niste radili. Kakvi su sada vaši dojmovi o njemu?
- Bill Murray je glumac koji ne voli uvježbavati scene pa su se naše pripreme za snimanje temeljile na dugim razgovorima. Sjećam se da smo jedne noći šetali dva sata ulicama New Yorka, razgovarali o bivšim ljubavnicama, o ženama i raznim drugim stvarima. Cilj razgovora nije bio "kako ćemo opisati ovaj lik", ali smo se na kraju uvijek vraćali na likove iz filma. Mnogo smo izvukli iz tih razgovora. Bill Murray, ulazeći u lik koji glumi, voli ulaziti u svjetove u kojima ne zna što ga čeka. Zato i nisam želio vježbati scene s njim, htio sam da ga dočeka nešto neočekivano. Njemu se to svidjelo i zato smo dobro surađivali. Bilo je očito da želi da ja budem redatelj koji će ga voditi. On nije tip glumca koji će reći "na snimanju radim ono što poželim", voli surađivati. Dogodilo se nešto neobično. U svojim prijašnjim filmovima stvarao sam likove s kojima osjećam neku vezu. Za Dona Johnstona, lik koji Murray glumi, nije me bilo briga. To nije osoba s kojom bih se zabavljao, ne kužim u čemu je njegov problem, ali sam želio da ga na kraju filma počnem osjećati. Zato sam s Murrayem morao tijesno surađivati. A Murray je jebeno pametan, mnogo pametniji od mene. I vrlo je osjećajan prema drugim ljudima. Osim toga, na snimanju mojih filmova svi su jednako važni, ne volim da netko misli da je važniji od drugog. Radi svoj posao i ne smetaj drugome, pa i ako samo kuhaš kave, važan si koliko i Bill Murray. A i Murray se ponaša tako. Nakon samo tri dana znao je ime svakog člana ekipe, njih oko 60. Kupovao im je darove, šalio se s njima, stvorili smo fenomenalnu atmosferu na snimanju.
NACIONAL: Lik Billa Murraya preispituje povijest svojih odnosa s brojnim ženama. Jeste li preispitivali svoje odnose s bivšim djevojkama? Vaša supruga Sara Driver, bez obzira na sve, uvijek je ostala uz vas?
- Cijela ta priča vrlo je osobna i ne znam jesam li voljan razgovarati o tome. Sa Sarom sam u vezi jako dugo, uključujući i vrijeme kad smo se razdvajali. Imao sam mnogo iskustava s djevojkama, ali i tada je Sara bila moja prijateljica. Sjećam se dokumentarca u kojem su intervjuirali Boba Marleyja i u kojem mu je novinarka rekla: "Za svoju ženu kažete da je kraljica. Međutim, čula sam da imate i drugih kraljica." On je odgovorio: "Da, s vremena na vrijeme imam puno kraljica." Volim žene, naučio sam više od žena nego od muškaraca jer mi muškarci uopće nisu tajnoviti. Zato u svom životu više vrednujem žene i zahvalan sam što imam glavnu kraljicu koja prihvaća moju prošlost i moju ljubav prema ženama. U prošlosti sam doživljavao dobre i loše stvari, ali ne žalim ni za čim. Evo, rekao sam vam više nego što sam ikad nekomu rekao.
NACIONAL: "Broken Flowers" posvetili ste francuskom redatelju Jeanu Eustacheu koji se ubio 1982. Na koji je način on utjecao na vas?
- U kontekstu ovog filmu Eustache nije izravno utjecao na mene niti je ovaj film imitacija njegova rada. Ako poznajete njegov rad, znate da nije snimio puno filmova, ali su oni bili vrlo različiti. Sve su to bili posebni filmovi koji su dolazili iz njegove duše. On je mentor svakomu tko voli film i snima filmove zbog ljubavi prema poetici forme. On je moja inspiracija. Na zidu svoje sobe u kojoj pišem scenarije imam uokvirenu njegovu sliku sa snimanja filma "Mama i kurva" koju je 1981. objavio New York Times. Scenarij za ovaj film napisao sam jako brzo, Eustache je na neki način bio uz mene, ali ne znam objasniti kako. Htio sam pokazati respekt prema filmskom duhu što mi mnogo znači. Svaki svoj slijedeći film posvetit ću osobi koja mi mnogo znači. Možda će netko naći vezu između ovog filma i "Mame i kurve", ali to nije bila moja osnovna namjera. Nikad ga nisam susreo, žao mi je zbog toga.
NACIONAL: Jeste li ikada prije svoje filmove nekom posvećivali?
- Nisam, i to je zabavna priča. Radi ovog filma učlanio sam se u Directors Guild of America, američku udrugu redatelja, kako bih radio sa Toddom Pfeifferom koji je moj stari prijatelj i koji je član udruge. Nije mi bilo omogućeno raditi s njim jer nisam bio član udruge. U nekoliko filmova radio sam s Toddom, koji je bio pomoćnik redatelja i koji je na špici bio potpisan lažnim imenom, ali su me otkrili. Zato sam se učlanio, što mi je jako puno koristilo, ali sam se osjećao manje slobodnim. Morao sam pregovarati s njima kako bi mi dopustili da "Broken Flowers" posvetim Eustacheu. S njima se morate dogovarati kako će izgledati uvodna i odjavna špica. Na kraju je bilo po mom jer sam im rekao da posveta Eustacheu nije dio uvodne špice nego početak filmske priče.
NACIONAL: Rekli ste da ste scenarij napisali brzo. Otkud vam ideja?
- Scenarij sam napisao za dva tjedna. Sve je počelo s idejom da netko, tko je u prošlosti imao mnogo ljubavnica, dobiva pismo u kojem piše da je otac i da ga sin traži. Takva ideja nudila mi je mnogo mogućnosti. Povratak u prošlost i susretanje bivših djevojaka činili su mi se potencijalno zanimljivim. Privlačila me i mogućnost rada s glumicama različite dobi jer danas Hollywood s lakoćom zaboravlja glumice starije od 35 godina. A upravo među njima ima toliko odličnih glumica. Imao sam sreću da sam za ovaj film radio sa Sharon Stone, Jessicom Lange, Tildom Swinton i Frances Conroy. Uvijek sam htio raditi s nekom od njih pa sam sada napisao scenarij za sve njih u jednom filmu. Općenito govoreći, ne znam otkuda dobivam ideje za filmove. Za mene je to misterij, a da bi razotkrio misterij, moraš nešto razbiti. Nešto ipak treba ostati misteriozno. Od početka ovog filma, od pisanja scenarija pa do montaže, svjesno nisam dopustio samom sebi da razmišljam o tome što znači ovaj film. Odbio sam razmišljati o tome i zato ne znam koje su poruke nekih dijelova filma. Život se sastoji od mnogo stvari na koje nema odgovora. Ljubav je misteriozna.
NACIONAL: Mislite li da najveća umjetnička djela proizlaze iz čudnih i nesvjesnih stanja?
- Upravo tako. Neil Young je moj prijatelj. Nedavno je imao operaciju na mozgu. Nazvao me tri dana nakon operacije i javio mi da je izišao iz bolnice. U Nashvilleu je, snima pjesme u studiju. Rekao sam mu: "Neil, pa imao si veliku operaciju na mozgu, zar se ne bi trebao odmarati?" Odgovorio mi je: "Čovječe, pjesme izlaze iz mene. Što bih trebao raditi? Pa ne mogu se zaustaviti zbog te operacije, pjesme upravo sada izlaze. I zato sada snimam. I znaš što, neke od njih su jako dobre." Rekao mi je da se jedna pjesma zove "Falling of the Edge of the World" i da je jedna od najboljih koju je ikad napisao. Sjećam se da mi je pričao kako je napisao "Down in the River", "Cinnamon Girl" i još jednu pjesmu za samo 20 minuta, a imao je groznicu, tresla ga je temperatura od 40 stupnjeva. Ustao je iz kreveta, uzeo gitaru, napisao pjesmu, vratio se u krevet i nakon šest sati spavanja upitao se "što sam to učinio". A napravio je te tri pjesme, iako se nije sjećao kako ih je napisao. Bob Dylan je u svojoj knjizi napisao da je svoje legendarne pjesme, od "Blonde on Blonde" do "Highway 61", napisao na misteriozan način, ne znajući ni zašto ni kako. Ni ja ne znam odakle su došle ideje za moje filmove. U mojem mozgu nema dijela koji svjesno sastavlja priču. Ja sam samo stenograf koji piše i koji ne zna odakle mu to. Znam da je to čudno.
24.05.2005. / Izdanje 497
Vezani članci
FILM
Abortirani triler 26.09.2005.
© Nacional (http://nacional.hr/) | Sva prava pridržana | Site by web.burza (http://web.burza.hr/)
|
