Borgman's cube
utorak, 29.01.2019.
... ...50... ...
Nedavno je ova Radilica, napunila pola stoljeća.
Zreo za remont. Ključ veći od broja 17 nije potreban, čekić br.4 za anesteziju biti će dovoljan, radije bi na dizalicu nego u kanal.
Postavio ja nekoliko zahtjeva, na papir, olovkom, pa otkrijem kako nema radionice za popravak onih koji su slični meni.
Jesmo li nepopravljivi?
Treba li nas samo isključiti, ili je dovoljan reset. Tri sekunde, i probudiš se kao novi?
Možda otkrijem kako više nisam Radilica, nego neki lik od krvi i mesa, kako sam bio u zabludi, i da više ne postoji moja Kocka koja će me vratiti...kući?
Ma ovaj je red prije, napisala Južina.
Šta bi rekla Bura?
Fijuknila kroz najmanju rupicu, uvukla se ispod rukava, izašla pored vrata, jednako hladna. Izazvala ježurce, i ponovila , ali ovaj put, kroz nogavicu.
Odmah se sjetim snijega. Nedavnog planinarenja.
Leda koji se sakrije ispod prhke, bijele, u snijeg pretvorene vode. Meko i tvrdo jedno pored drugoga, jedno podatno, drugo bolno, tvrdo, nepopustljivo.
Kako to već biva, nenadano, iza zida zaskočila me rekapitulacija. Svega. Neki kažu to je, Iskustvo.
Pametniji od mene su rekli kako je Iskustvo prekrasna stvar, možeš prepoznati kako si upravo napravljenu pogr(ije)šku napravio već prije. Često se sjetiš i događaja, datuma, sitnica (koje život znače), i nasmiješ se , ako si sretan, jer ta današnja već doživljena muka nije imala kakve teže posljedice.
Nakon svega, Reset zapravo nije opcija.
Traži se ...
