Borgman's cube
ponedjeljak, 13.02.2012.
NAŠA SVIJETLA BUDUĆNOST (dio drugi repost iz 2008-e)
2
- Markane kućo stara, šta si zvao?-
- Ante, imam nove nalaze. Jetra ti je kaputt! Nešto se događa gadno s njom. A i s bubrezima!- odvali Markan kao da se radi o pozicijama mesa kod svinje.
- Kako? Misliš na one nalaze od prije tjedan dana! – problijedio je Ante i srušio se na fotelju preko puta doktora.
- Po meni si za transplantaciju. Imaš li koga tko bi ti pomogao?- doda Markan proučavajući nečiji snimak pluća.
- Znaš da imam dvije kćeri i ženu…. Rođaci…pitat ću…možda netko…-
- Stari moj za to ti treba tkivo koje savršeno odgovara. Znaš da su NexUS-ovci spominjali aneks ugovora i ponudili genetsko očitavanje za svakog stanovnika, koji bi povezali sa brojem…-
- Znam, to su spominjali kao glavni dio napada na terorizam. Genetika, pa broj, šarenica oka…i to jednostavno moraš biti ti!-
- A eto. Ja sam ti rekao. Sada potraži doktora, i još važnije nađi nekoga za transplantaciju. Idi u Njemačku. Par stotina tisuća…i riješiš problem…-
- Markane hvala ti.- odgovori Ante i klimavim korakom se izgubi.
3
Slijedećih nekoliko dana Ante je prestao raditi. Razbio svoje rutine. Povukao se u sebe. Do sada. Na vratima se pojavi privlačna plavuša i bez puno riječi smjesti se preko puta njega. Na uniformno plavom reveru bio je znak NexUS.
- Ante, ja sam Viktorija, sekretarica u NexUS-u…-
Iako je bila i više nego zgodna, Anti nije bilo do priče.
- Mogli bi Vam pomoći kao važnoj osobi za naše buduće projekte…-
- Kako? Pa ne može mi nitko pomoći…Ni moja djeca nemaju genetiku koja mi treba…. Nema tu pomoći…- rekao je samosažaljivo, kao i uvijek vjerujući u svoj sud dok ga netko drugi ne bi opovrgao.
- Ante…vi ste važan član naše zajednice. Imamo rješenje. Imamo i davatelja. Po imenu i prezimenu!- tiho je rekla i Ante se uspravi.
- Davatelj…kako?- šaputao je držeći se stola.
- Ante Matković, dvadeset i šest, viši programer. Inovator. Radi u ovoj zgradi zadnje dvije godine…-
- Kkkako znate?- procijedio je kroz suho grlo.
- Paaa…kao našem članu…kodovi služe da se čitaju, a vi ste pomogli u povezivanju kodova sa genetikom u sklopu antiterorističke kampanje, a te podatke obrađuje NexUS-ovo superračunalo…i bilo je dovoljno nekoliko sekundi za odgovor…- rekla je Viktorija i otvoreno ga pogledala.
- Otkrili smo kako su vaši nalazi izuzetno loši, a onda pokušali pronaći alternativu…-
- A je li on?...pristaje? – upita Ante, s nadom i grčem koji je prijetio pražnjenjem crijeva.
- On je ljevičar. Idealist. Zamalo uhapšen u neredima protiv čipovanja. Gotovo kao osoba koju bi se moglo smatrati teroristom…. Nije vrijedan kao Vi. Ni nama. Ni ovoj državi, a ni Vama!,- rekla je gorljivo, pristojno gestikulirajući.
- Ljevičar. Znao sam!- doda Ante sebi u bradu. Postavljajući na nepoznati lik stigmu nekoga sa ispijenim licem i bradom, barem malo arapskog izgleda.
- Vrijeme je jako važno. Računalo je postavilo sigurnosnu marginu na desetak dana. Treba djelovati hitro!- sada se ubrzao i njen glas.
- Što trebam uraditi?- upita tiho Ante i Viktorija objasni plan.
Izvadak iz novina, samo sedam dana poslije:
- u stalnoj potrazi sa boljim programima NexUS je dosegnuo nove civilizacijske granice. Doprinos mladog programera Ante Matkovića je ocijenjen kao najvažniji korak u pouzdanom korištenju bio-čipova, pa mu je na skromnoj svečanosti dodijeljen poklon u vidu novog BMW-a Z3! Iznenađen velikodušnošću sponzora mladić je skoro zaplakao i pred svima objavio kako je ovo priznanje poništilo sva njegova strahovanja kako strane korporacije ne cijene radnu snagu naše male domovine. Na domjenku je bio nazočan i gospodin Ante Saborić, kao utemeljitelj novih kvaliteta koje nam je donio NexUS…-
samo tri dana poslije, nove vijesti:
- Stravična nesreća nadomak Zagreba.
Iz nepoznatog razloga, dvadesei šestogodišnji vozač A.M. izgubio je kontrolu nad vozilom, prošao kroz zaštitnu ogradu, i udario u kamion sa gorivom koji je dolazio iz suprotnog smjera. Vozač kamiona je, iako ozlijeđen, pokušao pomoći mladiću, ali je došlo do eksplozije oba vozila pri čemu je tijelo mladića potpuno izgorjelo. Stravičan prizor se dogodio samo tri dana nakon što je A.M. dobio nagradu za izniman doprinos sigurnosti biokoda. Nagrada ga je doslovno odvela u smrt……
4
Saborić je gledao u svoj poznati ekran, pomalo izgubljen, osjećajući šavove na stomaku. Rekli su mu kako će taj neobičan osjećaj proći sa vremenom, ali neugoda je bila velika. I malo je teže disao, ali s druge strane je primijetio kako mu se ono nekoliko staračkih pjega po rukama povuklo, kao da ih nikada nije ni bilo.
Ugleda Viktoriju kako prolazi kroz vrata i brzo ustane.
-Kako se brzo oporavljate…- prešla mu je rukom po obrazu. Mek dodir. Prijatan. Diskretan parfem.
- Još ne mogu doći sebi…- rekao je sa nekom neugodom koja se skupljala u prsima.
- Vi ste važan. Jako važan..član naše male zajednice. I imam jedan mali zadatak za Vas. NexUS je dobio Bugarsku i Poljsku za svoj projekt. Zahvaljujući Vama i ovom uspješnom početku…- Ante je otvorio usta, ali ona nije prekidala…- ali ima nešto još važnije. Naš premijer. U stvari njegova žena. Ima početak leukemije. Ukoliko se ne liječi, ostalo joj je jako malo….a mi imamo rješenje. Jedno ime i prezime…. Razgovarala sam sa šefovima i zaključili su kako bi bilo dobro da mu Vi ponudite podatke. Na svoj način. Vaše iskustvo,… u tome… znači jako puno….Ah, uzgred, skoro sam zaboravila…onaj Vaš rođak kojega ste spomenuli, njegov problem sa rožnicom…smatrajte riješenim!-
subota, 11.02.2012.
NAŠA SVIJETLA BUDUĆNOST (dio prvi, repost od 2008-e)
Ante Saborić odloži novine, i pogleda prema registratoru. Njegov omiljeni registrator. Broj 67234/32. To zapravo ne bi bilo previše važno da naš Ante nije ljubitelj brojeva. Voli Ante i svoj platni razred C4, i nekadašnji JMBG, kojega se sa žaljenjem prisjeća, broj osobne iskaznice, zdravstvenog osiguranja, žiro-računa. Telefonski broj. Prihvati se telefona i zadivljujućom memorijom pozove sve brojeve koji su mu se vrtili po glavi, i nakon sat vremena , umoran od razgovora, ode na hodnik, udahnuti malo zraka.
Skromnost mu je vrlina i na nju je ponosan. Davne, devedeset i neke, nakon što je primio «bijeli poziv», osjetio je navalu skromnosti i o njoj javio rođaku. Rekao je kako ga je strah za svakoga tko bude s njim, da on nije dostojan te časti, a u privitku osim sitne nadoknade za trud bilo je mišljenje eminentnog psihijatra. Rođak je nagrađujući takvu skromnost poništio poziv, i pridodao u njegov karton obavijest o bolesti, pa je Ante pravi ratni invalid. Nedavno potvrdio status, i ponosno pokazuje svoju žrtvu.
I sada je došlo pravo priznanje. Odabran je. Tvrtka NexUS , u suradnji sa MMF-om, ponudila je maloj državici na Balkanu novi stand-by aranžman. Milijardu dolara se odgađa. Zauzvrat, ništa naročito. Četiri i pol milijuna stanovnika treba dobiti potkožni čip. Pilot projekt koji je potreban kako bi se nepovjerljivoj Europi pokazala blagodat označavanja. Nije se nitko specijalno trudio čitati skoro dvije stotine stranica sitno pisanih slova koji su slijedili ugovor, u kojima se ta mala država obvezala na nabavu čitača za te čipove. Za sva mjesta. Uz nevjerojatan popust od čitavih 47,521%, za kojega je Premijerova žena rekla kako je to onda prava bagatela.
Gospodin Saborić je postao dijelom te veličanstvene priče, nametnuo se svojim imenom i imenom svog rođaka, postavši pravi izbor za predsjednika povjerenstva. Naš Ante, kao i u svakodnevnom životu nije imao nikakvih problema sa usvajanjem tuđih stavova, ponavljajući maksimu «kako samo glupan ne mijenja mišljenje», te je svojim ispravnim i dobro promišljenim riječima uspio «pogurati» stvar, nezamislivo brzo.
Rođak je postao ekskluzivni uvoznik specijalnih igala za implantaciju, a Ante je svoj vrhunac doživio prihvaćanjem prijedloga da kod za njegovu malu zemlju bude sa prvim brojem šest. To što su po novoj brojčanoj podjeli, stanovnici grada Splita bili označeni sa 666 i drugih 16 znamenki, shvatio je kao «malu šalu» njegovog sustava, koja nema nikakve veze sa tužnim događajem iz njegovog djetinjstva. Tada je kao mladi navijač osjetio blagodati splitske Rive. Cijeli njegov život progonilo ga je to neugodno sjećanje, pa je papire koji su dolazili iz toga grada, u strahu od zdravstvenih teškoća sklanjao u koš.
Iako nevjerojatno složen poduhvat, sve je završilo mirno. Osim šesnaest mrtvih u prosvjedima ispred Sabora kada je NATO velikodušno ponudio svoje policajce za zaštitu mira i poretka. I nekih četristotinjak uhapšenih bukača, koji su tvrdili kako je čipovanje napad na privatnost.
Sada, samo godinu dana nakon toga povijesnog dana, s ponosom je utvrdio kako se nalazi u zemlji u kojoj nema gotovine. Zdravstvena kartica je nepotrebna. Vozačka isto tako. Osobna…iskaznica za knjižnicu, za klub…za bilo što. Priđeš, nasloniš podlakticu, i vrata su ti otvorena, naravno ako udovoljavaš materijalnim kriterijima. Imaš novac. Nekretnine. Nisi kažnjavan. Ponekad se dogodi kakav nemili događaj sa kakvim jadnikom koga proglase nepoželjnim i izbace na ulicu, ali, to se ne događa nikome tko je Važan. Velik. Bitan. To Ante zna.
Sa kakvim je zadovoljstvom primijetio kako svi u njegovoj blizini koriste podlakticu, na svakom kutu, pored svakih vrata, a njemu na monitoru piše svaki trenutak njihovog kretanja. Šefovski osjećaj.
Telefon zazvoni. Onaj stari zvuk.
- Ante ovdje.-
- Gospodine Saborić,…Ante..(malo tiše)… molim Vas da dođete kod dr. Markana. Moramo Vam priopćiti važnu vijest…- rekla je medicinska sestra kojoj je za sitnu i ugodnu protuuslugu osigurao radno mjesto.
- Dolazim…- odgovori i važno odmahne glavom prema podčinjenom službeniku koji je gurao podlakticu ispred senzora, ali se vrata nisu otvarala.
srijeda, 08.02.2012.
Facebook postovi - SPLIT
Kerume, nisi ti Ivo!!! Ne ide te SPIN!
(ili bolje mućat' nego obavljat' verbalnu veliku nuždu po građanima)
Slušao sam konferenciju za novinstvo, na moju sreću samo male isječke, kada je Kerry, u svom stilu, pokušao odgovoriti na pitanja novinara.
O jadniče.
Koliko besmislica odavno nije bilo na jednom mjestu.
Prvo:
Po zakonu smo dužni očistiti ispred svojih ulaza, i dijelove nogostupa. Točno.
Što je sa cestama? Parkiralištima? Javnim površinama?
Je li ta odredba znači kako bi ljudi koji žive u Dioklecijanovoj palači trebali očistiti cijelu Palaču od snijega i leda, bez gradskih službi?
Posuti žalo i sol, o svom trošku? A pri tome i dalje plaćati komunalne naknade, odvoz smeća? Prireze i poreze gradu? Naši komunalci ne mogu napraviti odvoz smeća...jer imaju LJETNE gume (one iste koje Kerry kaže ljudima kako ih ni ljudi nemaju, JER NISU SPREMNI!!??)
Je li to znači kako komunalci NISU spremni.
Znači!
Drugo:
Pao je snijeg kakvoga nije bilo 50 godina. Točno.
Dakle, po Kerumu je sasvim normalno da cijeli grad NEMA sustav obrane od elementarnih nepogoda, nema rezervnih planova, nema mogućnost pristupa najvećim voznim parkovima građevinskih firmi, nema mogućnost upošljavanja (mobilizacije) vozača, građevinskih strojeva... Očito NEMA.
Vrijeme reakcije (famozno vrijeme od trenutka ustanovljavanja stanja do prvog odgovora) je 3 DANA!
Ako ne znate kako izgleda čišćenje ulica u gradu, pogledajte uokolo. Druge gradove! Znate betonirati, što Rivu, što ispred uuups, Kerumovog hotela...za to je bilo novaca. Ako ne znate kako nešto organizirati pitajte (Zagreb, Osijek, velika je ova zemlja, ima različitih klimatskih iskustava I SVI GOVORE ISTIM JEZIKOM, pa ni ne-znanje engleskog nije problem!). Samo progutaš malo magarećeg ponosa i nazoveš, unutar Hrvatske ista tarifa. Možda će ti sugovornik imati zao osmjeh na licu, ali će morati poslati nešto od svog BOLJE PLANIRANOG asortimana. Možda čak i dobiješ kakav dobar savjet! Uštediš bolne padove, slomljene kosti i smrzavanje svojim sugrađanima...što je NEPROCJENJIVO!
Treće:
Ljudi su padali, polomili se. Do sada 542, a broj raste. Točno!
Okriviti ljude za nespremnost kako bi se nespremnost Grada i službi učinila manjom je JADNO. Bijedno!
Pogotovo argument kako su cijene visoke pa eto ljudi nemaju čizama za snijeg, nemaju zimske gume. I nabraja naš Kerry svašta, PDV, okrivljuje državu, Komoru...ALI NE SPOMINJE SVOJ PROFIT!!! Famoznu razliku u cijeni! Temelj NJEGOVOG bogatstva. To ne dira!
Ali nije ni to problem, nego idiotski hvalospjev komunalnim službama.
Treba nešto razabrati.
Ljudi u komunalnim službama su sigurno na rubu snaga, rade NADLJUDSKI, sa onim što imaju. Nitko TE ljude, operativce na cesti koji riskiraju i svoju glavu i tehniku, NE OPTUŽUJE.
Optužuje se MOZAK, oni koji primaju visoke plaće za planiranje i djelovanje tih službi! Oni koji bi trebali znati, izračunati koliko je kubika žala, soli, potrebno imati na lageru, negdje, nabaviti ih kao robnu rezervu i čuvati, za ove prilike. Kupiti preko ljeta, kad je najjeftinije...za SADA!
Ljudi koji trebaju imati planove za slučaj nepogoda, potresa, požara, poplava.
Oni u ovom gradu ne vrijede.
Nisu sposobni, a među njima, PREDNJAČI upravo šef
Kerry.
I ne veseli se Kerry što još nitko nije poginuo u padovima i lomovima. Ne veseli se i ne kiti perjem elektrodalmacije koja je zatvorila energetski prsten, pa imamo struju. Ne veseli se tome što kod nas nije napadalo metar snijega, JER TO NIJE TVOJA ZASLUGA!
Ne veseli se ničemu za što nisi zaslužan.
Nego odstupi!
Nije ovo za tebe....
Dakle imamo dužnosnika kojemu je najprije bilo smiješno, a sada već pljuje po novinarima i svima koje njegovo gospodstvo pokušavaju prikazati manjim nego što on misli kako je.
Reklo bi se da je on Splitski Veseljko :-)))
A možda ih je i više!
Dan PETI!
Snijeg je očišćen sa glavnih prometnica iako ne sa svih koje imaju 3 trake. Velebitska je još uvijek na samo jednoj.
Slušam radio kao najbrži oblik obavješćivanja.
Ljudi se samoorganiziraju, u grupicama rade, čiste svoj grad.
Pojavili su se i likovi, predsjednici gradskih kotara, koji su prikupili alat, i pozivaju na organizirano čišćenje. To je bitno za budućnost.
Na slijedećim izborima, ili prijevremenim koje definitivno prizivam, ONI koji već imaju političkih ambicija, pa su "sitne glave" dobili su PLUS, (joker u rukavu, ne onaj izgrađeni) za izbore. Mogu se pozvati na to. I dobiti će glas. Ne jedan. Više.
Pričam sa prijateljem, još dok je snijeg padao i dok smo još naivno gledali kroz prozor čekajući ralicu.
- Ne ide ovo na dobro. - kaže on,- trebalo bi se organizirati... treba skupljati lopate-
- Misliš kako se skupljalo oružje 91-e...-
- Ma lopata je jeftinija...Niko je neće preprodavat-
- Pa treba ti i lista ljudi koje ćeš pozvati, netko tko je navikao na združeno djelovanje...-
- A jesi se razbaca sa tim stručnim izrazom, ali dobro, da vidimo, trebaju nam klubovi, studentski, stranački, a jeba te, DI JE TORCIDA???!!!-
I sada se postavlja pitanje. Klubovi mladih u strankama.... nooo.... mladi politički aktivni nisu baš domišljati, cijepe ih dupelištvom dok su mali, kako kao veliki ne bi vrijedili ništa. Pa tko onda?
Najglasniji, najgrlatiji, najratoborniji..."slavili" su krpama i toalet papirom Hajdukovu 100-godišnjicu, napravili ruglo od grada 15 dana dok to nije poskidala bura, kiša i komunalci.
I za Split, i Ništa kontra Splita će se potuć.
Ali, sada.
Isto kao i najveći nam S-nježnik, Veseljko našeg grada, PET je dana prošlo i NIŠTA.
Nema ih.
