Borgman's cube
nedjelja, 30.07.2006.
Što Bi Bilo Kad Bi Bilo + Voda
Svima koji čekaju novi nastavak, pa za sada ga nema. Svi su glavni likovi preživjeli svoje prve okršaje i spremam im nova iskušenja. U međuvremenu, evo nečega iz kategorije ŠBBKBB (što bi bilo kad bi bilo).
Svi znate kako Borgman živi u Splitu. Parkirao Kockicu na vrh grada i pažljivo osluškuje bilo grada i zemlje, skuplja podatke i razvlači ih na način kako želi.
I sada, u sred Ljeta, sve vijesti govore o nestašici Vode!
. Velika turistička meka, Hrvatska, turističku sezonu dočekuje bez vode. Uzdanice turizma ovise o vodonoscima, turisti odlaze jer se ne mogu niti istuširati nakon kupanja, pranje ruku postaje upitno, a reporteri nakon onih prvih alarmantnih vijesti, pokušavaju smanjiti razmjere problema, komentarima epidemiologa koji kaže «kako to NE MORA biti razlog za crijevne bolesti», onako zaobilazno, kao što je sve u ovoj našoj maloj zemlji.
Ma zašto li me to podsjeća na jednu epizodu mojega života kada sam kao humanitarac (zamislite radilicu-humanitarca), radio u Međugorju. Ma baš u tom mjestu koje je bilo «blagoslovljeno» i od prvoklasne selendre preraslo u gradić trokatnica. Nije im važno što imaju tri i po ulice, ugošćavaju vjerskog turizma koliko i jedan Bol, a i sezona im je duža. Eldorado, koji «vrijedan Hercegovački duh» dobro crpi i prosperira
. Upoznao te ljude, živio šest mjeseci s njima i naučio. Izgraditi kuću, dodati kat, sagraditi apartman, javiti rodijaku kako ima još kvadrata za iznajmljivanje, i pozabaviti se najjeftinijim mogućim «hotelijerstvom»
.
Ma sve bi to išlo nekako, da se nije pojavio problem. Infrastruktura, ili ukratko VODA! Iako «u novcima», stanovnici toga malog mjesta nisu htjeli ni željeli uložiti, ni Kune, a ni Marke, u kupovinu novih crpki, ili izgradnju novog vodovoda. Od mojih humanitaraca su pokušali uvjetovati, i pored 30% pomoći koju su uredno dobivali, i kupnju nove crpke
…ma ne bi im palo na pamet izglasati porez od koji postotak prihoda za infrastrukturu… čekajući čudo naravno..
Prošlo je mnogo godina od tada, mislim jedanaest, i stanovnici toga mjesta donijeli su svoj novac, kulturu, običaje, (način razmišljanja, čekanje ČUDA) u Hrvatsku, uključujući i u Sabor. Međugorci su u tome samo primjer, Hrvatska obiluje Čudima i čekačima Čuda.
I što se sada događa? Hrvatska dobila autocestu!(1000 godišnji san, Čudo
). Isto kao da je svako mjesto spojeno na nju dobilo svoj aerodrom. Tko dolazi cestom? Onaj kome nije skupo dati određenu (ne malu) količinu Kuna, tko to neće često raditi (npr. jedan dan Split – Zagreb – Split za 200 Kn), i naravno, onaj tko je investirao određenu količinu Novca u Nekretninu na Moru.
Znači li to kako smo «kupili»(zadužili se za nju), Autocestu koja služi feudalcima da bolje posjete i kontroliraju svoj feud, turistima kako bi brže došli i još brže otišli, i tek na trećem mjestu, možda, malo bolje povezali ovu našu «bananu» od države.
Prijevoznici mahom i dalje voze starom cestom.
A što smo uradili sa gradovima? Prihvatili teoriju betonizacije, kopirali Međugorje! Sagradili se «kapaciteti», i dalje brojimo «krevete i noćenja», ali Vodu nismo doveli.
Gasimo česme i tuševe. Prilagođavamo se «asketizmu» (redukcije) i očekujemo od turista da se pridruže nošenju vode do bunara, kao dio našeg kolorita?
Kao da vidim naslovnice novina iz slijedeće godine, kada budu završene digitalne karte hrvatske, i uknjižba vlasništva postane 90% moguća, kako EU daje KREDIT za izgradnju infrastrukture. Pa onda krediti pojedinim općinama, sve do napokon ne postane neki novi Dalmatinski Vodovod.
Možda to bude i BESPLATNO, nepovratno, ili «poklonjeno». Zašto?
Zato jer stranac kupuje nekretninu, komad zemlje, otok, i očekuje svaki luksuz uključujući i vodu. Pa to i plati, «bespovratno» jednoj maloj i jadnoj zemlji koja umjesto infrastrukture «uzgaja» administraciju i svete krave u Saboru… (novi 112 je pravi primjer, što je nedostajalo 985? Gorska Služba je možda bila preefikasna? Ili je nekoga bolilo to što su u prošlom sustavu napravili nešto dobro?)…
Stranac bespovratnim kreditom, nije platio NAMA(državi), platio je to SEBI, jer je kupljeno NJEGOVO! Uradio je upravo ono što svatko normalan (osim građana ove zemlje) radi, platio je za komunalno uređenje svog posjeda.
I onda se upitam, onako neuk, jer Borgovo znanje nema podataka ove vrste, je li to možda priča o «održivom razvoju»? Ili je to samo od jedna od priča o Gluposti?
Možda sam i ja Glup, Ne razumijem, Neupućen…to mogu odlučiti oni koji me čitaju.
Za kraj, cijeli post je ŠBBKBB! Nemojte ga secirati, izvlačiti rečenice iz konteksta, i ako imate komentar, komentirajte cijeli post kao priču, (vrijedi posebno za Zvonu i Digresije
), a ako se itko osjetio uvrijeđenim, neka ode do Paga, Visa, Makarske. I ostalih mjesta i ponese «sić» sa sobom, trebati će mu, sve do prve kiše
….Borg s vama
petak, 14.07.2006.
Prilike za novi početak
Preskočena ograda je bila samo početak. Utrčala je u mrežu uličica, prolaza, uskih dvorišta, koja su joj potpuno zaklonila vidik. Stala za trenutak, osvrnula se i postala svjesna izblijeđenih plakata koji su je okruživali.
« Catoholička žena je Majka»…»Idite i množite se!»…..»Ovo je moja karijera», slika žene okružene djecom….»Ovo će biti Moj Inkvizitor», žena, gotovo djevojčica koja se miluje po trbuhu….»Sebičnost je grijeh. Majčinstvo je lijek»….
Stresla se. Sve te slike, riječi. Sve je tako nalikovalo na plakate iz četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Fašističke, socijalističke, kapitalističke, sa mladim obiteljima, troje djece, i muškarcem vojnikom, žena kućanica, oštrim osmjehom muškarca, teleći pogled žene, zaljubljena prema svom idolu, dva sina i jedna kćer…
Otrgla se mislima i skoro izletila u uličicu. Glasovi. Dva muška glasa.
- Iskoristio sam svoje pravo, kao Inkvizitor i upisao maloga preko reda…-
- Šta će studirat?-
- Na bogosloviji je katedra fizike, poslije može birat…-
- A mala?-
- Šta s malom? Ima skoro šesnaest. Udat će se, ubio bi je da pokuša sa nekim sranjima da će na bogosloviju…-
- Pa ja bi je posla koju godinu van. Neka vidi svita….-
- Jesi li normalan! Pa da tamo ostane…shvati Siniša…ona je pička. Neću ti govorit kako je imat pičku grijeh rođenjem, kao što kaže naš Kapelan… ali da mi napravi kakvu pizdariju, i utekne…ne uda se… moga bi izgubit posal!- dizao se glas jednog od dvojice Inkvizitora koji su usporili točno pored njenog zida.
- Marko, to što je Hrovatska Catoholička zemlja, što imamo di radit, i radimo ka Inkvizitori…nema veze sa našon dicon. Ti ih raniš i oblačiš. Ti si čaća….- raspalio se i Siniša, i mogla je naslutiti geste, mahanje rukama.
- Nedaj Bože da te Tercer čuje! Ženske ne idu u školu. Muški idu u školu, zaposle se, imaju obitelj, pa tako je od Starog Zavjeta, šta sad mudruješ…
- Ima svita i okolo. Nije tako svuda… Catoholici izumiru, zato su navalili sa dicom i tim sranjima, da poslušaš vijesti sa satelita, ili da upoznaš moju ženu (ovo je bilo tiho rečeno)…-
- Imaš prijemnik? Ti si lud. Muči da te neko ne čuje…-
Jane skoči na zid. Imala je cijelu sekundu za razgledanje dvojice muškaraca ispod nje, povezala glas sa izgledom, i prije nego su se okrenuli k njoj skoči obojici na glave. Nije željela ubiti, zapravo ovu dvojicu niti ozbiljnije ozlijediti, pa su ostali u nesvijesti, iza nje. Potrčala je uličicom i na početku ugleda trokolicu…. Još od malih nogu je željela voziti jednu, skoči na sjedalo, upali tihi hibridni motor, i krene spletom uličica prema izlazu iz grada…
++++++++++++
Jona je ležao na boku i gledao u vatru. Zarobljen. Mali logor pobunjenika, kretanje muškaraca…i žena? Čišćenje oružja, straže, provjere… sve čime je živio godinama.
Nisu ga dirali, niti odvezivali, ali je bio nahranjen, dobio čak i čašu vina. Iz mraka izroni figura koju je poznao kao Ivana, zacrnjenog lica, i krene prema njemu.
- Jona, Tercer,- oslovi ga, - imaš prijatelje koji su malo pametniji od tebe!-
- Ona dva mekušca nisu moji prijatelji.- procijedio je ne mireći se sa zarobljavanjem.
- Stvarno si težak. I naporan. Žak kaže kako te trebao upucati kada si bacio bombu…-
- Moj je zadatak borba protiv pobunjenika…- izdiktirao je namještajući se malo bolje, kako bi Ivana gledao u oči.
- Sada si zarobljen i ja odlučujem što s tobom. Slušaj… vidio si previše, i sada znaš puno više nego kada si nas promatrao. Znaš koliko nas ima, vrstu naoružanja, čak si i okusio neku od taktika. Zato bi stvarno bilo najjednostavnije nestati odavde…-
- Pa što čekaš? Ubij me i da završimo s time! Drugo nisam ni zaslužio kada dopuštam da me uhvati grupa amatera!- procijedio je bijesan.
- Zato i pričam s tobom. Znaš, nismo baš grupa amatera. Žak je legionar kao i ti. Marko je Inkvizitor koji je radi žene promijenio stranu, a ja bih volio znati što bi natjeralo tebe da razmisliš i pridružiš nam se…- Ivan je bio jako sugestivan, ali se namjerio na tvrdoga. Lice catoholika se nije promijenilo.
- Ako si i ona moja dva slabića preobratio, mene nećeš… oslobodim li se, jebat ću vam mater…svima!- ovo je rekao dignutim glasom, pa se okrenu i neki od onih uz vatru.
- A dobro… kakvo pranje mozga…neću trošit riječi. Ostavit ćemo te u škrapi. Zapakiranog. I dvije litre vode. Za dva dana ćemo upaliti marker koji ste postavili za napad na nas, na SOS, i tvoji dragi prijatelji će te spasit, ako ti ne spraše koju raketu u sklonište…
- Nećete me ubit…Nemate muda za to…ali ćete me ostaviti da umrem od žeđi. Jebeni dobročinitelj!- trzao se kao zmija, ali Ivan ostane miran.
- Ne ubijam uzaludno, a tvoja obuka je sasvim dovoljna za dvije litre vode u dva dana, zato ne pizdi… tukčino!- dopustio je ovo sebi zapovjednik skupine i ostavio Tercera na podu.
Nije dugo tražio Mariju. Pozove je i ona priđe, ne prekidajući pripremu nekog napitka.
- Je li stvarno možeš napraviti nešto takvo?-
- Imam sastav tableta. Izazvati će mu amneziju par dana. Zbunjen će biti oko mjesec, dva…ali nema trajnih oštećenja. Uglavnom, neće mu vjerovati na ispitivanjima, a za dva mjeseca će biti čist i zdrav. Nema straha…-
- Neće postat ovisnik? – upita Ivan zabrinuto, jer nije volio kemijske koktele.
- Neće. Čak i da ga nakljukaju sa svojim koktelima, ni catoholici još ne naprave ovisnika, mada nakon njihovog padne IQ…i to dosta.-
- Biće da im to stavljaju u piće…- mračno se složi Ivan i produži do slijedećeg člana svoje skupine. Pripremao se pokret. Opet u mrak, daleko od ovog mjesta.
++++++++
- Navigator!-
- Da šefe!- odgovori radilica.
- Naš tajni projekt. Status?-
- Nova radilica je funkcionalna. Oštećenja tkiva sanirana. Memorija priključena na bioničke spojeve….-
- Znači spasili smo što se spasiti dalo. Je li bilo trajnih oštećenja?-
- Samo zadnjih nekoliko minuta prije smrti. Ostalo je sačuvano…-
- Znači Frankenstein je gotov… pripremi mu shuttle. Biti će moj kurir…
- Treba mu još dva dana u reanimaciji. Vaša odluka o nespajanju implantata je usporila proceduru asimilacije… za 30%-
- Novu radilicu pripremite, i šaljemo ga na zadatak. Ide na nebo,u koje nije vjerovao, vidjeti će bića, o kojima nije sanjao, i biti savjetnik onima koje nikada nije razumio…moram ovo zapisati…pripremite radilicu Jakšu, dajte mu broj, i obavijestite me kada bude gotovo….!
ponedjeljak, 10.07.2006.
Sloboda se diše!
Tercer Jona, nekada davno plaćenik Legije Stranaca promatrao je pobunjenike. Njegova grupa Inkvizitora pratila je ove odrpance koji su mislili kako su pravi gerilci. Prezrivo pljune na još vrući kamen. Ljudi iz njegove Legije ove bi već odavno isporučili Kardinalu, a onaj catoholički Secundus mu je zapovjedio samo nadzor. Ponovno pljune, i pozove Inkvizitora koji mu je bio sa desne strane.
- Priđi im bliže. Vidiš onu stijenu. Tamo postavi marker…- objašnjavao je mladom Inkvizitoru, koji je upijao njegove riječi. Gledao je široka ramena mladića u napredovanju prema cilju brojeći mu pogreške u hodu, kretanju, …u svemu. «Previše gorljivosti je jednako štetno kao i manjak morala», pomisli, i poželi zapisati za neku svoju buduću knjigu…nakon ovih sranja po kamenjaru i šumama Hrovatske.
Mladi catoholik postavi marker, upali laser za označavanje i izgubi se u kršu, vraćajući se puno vještije prema zapovjedniku. Za desetak minuta je bio u zaklonu, i Jona odustane od ukora, prešuti pogreške mladića, i vrati se pažljivom motrenju neprijatelja.
Iz rupe u planini, nedaleko njegovog mjesta, zagrmi:
- Ostavite oružje na podu i predajte se!-
Jona, profesionalac, baci se kao zmija u zaklon. Njegovo je oružje već tražilo metu. Bomba u ruci…
Metak ga pogodi u nogu, s leđa! Krikne od šoka, a onda i od bijesa, gledajući kako se obojica njegovih Inkvizitora podižu iz zaklona dignutih ruku. Želio je zapucati prema njima, baciti bombu, ali zapravo…nikoga nije vidio. Nije imao prema kome okrenuti oružje. Drugi hitac ga okrzne, dotakne pušku i izbije mu je iz ruke. Ruka utrne.
- Ne miči se! Ostavi bombu sa strane. Pružiti ćemo ti prvu pomoć…- progovorio je glas iz pećine. Razmišljao je samo trenutak, a onda bomba u visokom luku poleti prema pećini. Okrene lice prema nevidljivom strijelcu sa mučnim osmjehom, očekujući slijedeći metak koji će mu raznijeti prsa.
Detonacija. Zemlja se strese izbacujući gomilu sitnih kamenih krhotina. Kamenje je padalo po Joni, koji je zapravo bio nestrpljiv očekujući smrt koja bi donijela olakšanje od rane koja počinje boljeti. Odjednom, ispred njega iznikne snažna ljudeskara sa snajperom preko ramena.
- Koja si ti zmija, jebo te blesava!- progovori glas jako sličan onome iz pećine, a onda se kundak puške spusti, nimalo nježno na Tercerovu glavu.
- Ivane, naši su. Hoćemo li ugasiti marker? I pošalji Mariju ovdje, ovaj je ranjen!- zadere se Žak prema pobunjeničkom logoru.
- Drži ga tu. I ne gasite marker. Namjesti ljude za zasjedu, pokrijte sjever i sjeveroistok. Vjerojatno će napast sa tri helikoptera. Ovaj put ćemo biti spremni!- vikao je Ivan, i već je nekoliko prilika jurilo prema mjestu zarobljavanja. Šteta što Jona nije bio budan, jer bi naučio još jednu lekciju iz gerile…i pri tome preživio, mala prednost škole u Ivanovoj Hrovatskoj.
+++++++++++++++++++
Jane je osluškivala zbivanja iza zatvorenih vrata. Još je milovala svoje ruke proučavajući mišiće koji su je služili neviđenom snagom. Gledala je šake kako joj za nekoliko trenutaka zarastaju, kako nestaju ogrebotine. Nevjerojatno. I ta lakoća razmišljanja, fokusiranja na problem, spremnost…i sluh. Mogla je točno odrediti položaj stražara u hodniku, njihovo kretanje…sve.
- Vrijeme je najvažnije…za bijeg imam samo četiri sata…- ponavljala je kao mantru i stiskala šake. Čekala je trenutak. Neku priliku. Nešto.
- Toni moram pišat!- kaže Inkvizitor i krene prema vratima.
- Znaš kakav je Primus, ako te vidi… ajde požuri…- Toni je bio iznerviran ovom smjenom. Mrzio je noć, ovu smjenu, ovaj posao, sve. Pa tko bi mogao, u sred Biskupove palače, pored cijelog voda stražara, napasti… i to u ovoj zemlji catoholičkih ovaca? Okrene se malo u stranu, tako da nije vidio trenutak kada su vrata poletjela prema zidu. Prasak drveta o kamen. Žena u trku. Slobodna. Pokušava uzeti pušku sa ramena. Spetljao se, puška je udari o zid iza njega. Palica sa visokim naponom dojuri mu postranično po glavi. Udarac, šok, i crnilo nesvijesti prije bola. Drugi par stražara, ispred Kardinalovih odaja je čuo udarac vrata, ali nisu bili spremni za ovo. Nešto je letjelo prema njima. Obojica otvore vatru raznoseći lik ispred sebe, i kroz ljuti dim shvate kako pucaju u krivom smjeru. Prava opasnost je dolazila od stola za posluživanje koji je nevjerojatnom brzinom letio prema jednom od njih. Udarac metala u meso, jauk onesposobljenog stražara, zveket puške koja je pala na pod.
- Baci oružje i budi dobar i pametan…- čuo je ženski glas, i gledao crvenu točku laserskog nišana na prsima. Samo je nazirao kosu koja je izvirivala iz zaklona u hodniku. Žensku kosu, koja pripada ženskom glasu! Žena! Brzo okrene pušku prema izvoru, baci se naprijed, ispuštajući dugi rafal na taj slabi zaklon. Meci izbuše drvo, i on pokuša zamijeniti okvir, razočaran nedostatkom krika pogođene žene.
- Stvarno si idiot!- začuje iznad sebe, kada se palica sruči na njegovu glavu. Zadnja mu je misao bila kako vidi «laserski nišan», obični laserski privjesak, učvršćen za palicu…i mrak.
Jane udijeli iznenađenom stražaru koji izađe iz WC-a milosrdan udarac po zatiljku, i otvori vrata koja su čuvala ta četvorica.
Primus zapuca bez upozorenja, lukavo, ukoso od dolje prema gore. Jedva se izmakla, Jedan od metaka pošalje bolno i krvavo upozorenje parajući joj kožu. Zamalo pravi pogodak. Šipka je već letjela kao malo koplje prema Primusu. Udari ga u izloženo rame i dok je pokušavao pronaći metu, slijedio je i drugi projektil, odvlačeći mu pažnju. Bijeli stolnjak i nešto iza njega. Izdigao se iz zaklona zasipajući tkaninu rafalom. Precizno.
- Ne želim tebe. I ne želim ubiti nikoga… čak ne želim ubiti ni tog majmuna kojega čuvaš…- govorila je Jane, stalno se pomičući u zaklonu. Znala je kako taj tip, posljednja obrana Kardinala mora biti poseban, a vrijeme je bitno… ovo je već moralo privlačiti Catoholike kao med… Rafal iz zaklona zaspe prostor nedaleko nje. Odličan strijelac. Ugledala je uski prolaz prema staklenom prozoru. Iza je trava, možda samo metar do zemlje! Ograda! Vidi i zvonik u daljini. Brzo otrgne bombu sa uniforme mladog catoholika kojega je onesposobila stolićem, baci je u prolaz odakle je doletio zadnji rafal, i istovremeno sa eksplozijom proleti kroz staklo.
Prasak. Udarni val oprlji Primusa, koji odmah uzvrati rafalom u dim na vratima. Nije dovoljna jedna bomba da onesposobi i ubije najboljeg vojnika,- mislio je u sebi pokušavajući otkriti naum napadača. Očekivao je novu bombu, rafal,…nekakav napad, a jedino što je dobio bila je tišina…a onda zvuk sirene, prekasno kao i obično…
Jane se popela uz zid koji je štitio mali travnjak, ne obazirući se na krhotine stakla razbacane po rubu. Skok u slobodu…
srijeda, 05.07.2006.
Snaga nije bitna
- Gospođica Jane Oswalds. Nadam se kako vam je jasno u kakvom problemu se nalazite!- rekao je to Kardinal, promatrajući sputanu ženu ispred sebe. Zgodnu ženu. Okruženu sa desetoricom Inkvizitora. Čuo je za njena djela u zatvoreničkom furgonu.
- Ne govorim… Hrovatski. Francuski je moj jazik…- odgovorila je očito se mučeći sa izgovorom.
- Pa to ovdje nije neki problem. Catoholici vole jezike…- nasmijao se internoj šali, koju je čuo u samicama Inkvizicije. Njegov je francuski bio malo pjevniji, više je nalikovao liturgiji, ali i dalje jako razumljiv. Primus, skriven iza zavjese, kao zadnja linija obrane svoga gospodara zadrhti. Taj je jezik čuo i u nekim drugačijim situacijama.
- Zašto me držite ovdje? Ja sam slobodna građanka Francuske…- podigla je Jane glavu, isprsila se koliko su joj to dopuštali lanci na rukama.
- Slobodna građanka ne surađuje sa pobunjenicima. Ne pravi nacionalni skandal. Ne ubija i ne krade. Ne uništava imovinu, ne opire se uhićenju…puno toga ne, mlada damo, ali niste radi toga ovdje.-, vidio je kako se ona sprema na odgovor, i samo mahne rukom, na što se jedna palica spusti na njena leđa. Stresla se od boli.
- Nas ovdje zanima samo vaša suradnja. Zanimaju nas pobunjenici i objekt koji je pao blizu vašeg položaja. Vaša suradnja po ta dva pitanja mogla bi dovesti do vašeg oslobađanja, naravno, ne javnog. Uporna šutnja, nasuprot, vodi do smrti spaljivanjem, na Rivi ovoga staroga grada!- , polako i tiho je ovo izgovarao Kardinal, razgovijetno, kao da govori djetetu.
- Pobunjenika ima malo. Otprilike kao ova grupa vojnika ovdje. Ne više. A onog srušenog…svemirskog broda se jedva sjećam. Nešto me napalo kada sam bila tamo. Ubolo me u vrat…pokazala bih vam da nisam vezana…i nakon toga mrak…ne sjećam se ničega!- izgovorila je brzo, i popratila to zamahom glave, tako da su se vidjele otekline na vratu.
- Hmm. I očekujete kako ću povjerovati u to? Loš odgovor, draga moja Jane, loš odgovor. Možda bih trebao malo obnoviti vaše sjećanje, ili možda…ovo znači kako je ispred mene strankinja i nevjernica, kojoj ništa nije sveto, i koja zaslužuje bolnu, nadasve bolnu sudbinu, ali…po milosti Catoholica, dobiti ćete još jednu priliku za ispovijed sutra ujutro, prije objave osude….vodite je!!- naredi glasno, i Inkvizitori požure sa izvršavanjem zapovjedi. Okrenuli su je na mjestu, i uz zveket teških lanaca koji su povezivali noge i ruke krenula je prema izlazu.
- Ah da. Zaboravio sam. Godine….vaša ispovijed bi trebala biti za samo nekoliko sati. Sada je dva, a objava je u šest, sa prvom, obaveznom molitvom. Požurite se Jane!- govorio je zlobnim tonom …
Pratnja i zatvorenica su prošli kroz masivna vrata. Četiri Inkvizitora ostanu u hodniku, a ostali se razmile prema spavaonicama. Na kraju ostanu samo dva stražara. Više nego dovoljno za sputano biće koje su vodili pored sebe.
- Pogledaj je Franc. I ona je Igoru skašila jaja. Skoro ga ubila…-
- Sada ne izgleda toliko opasno, …ali volio bih se poigrati s njom…ako ništa da Francu vadim mast… šteta ovog mesa…- riječi su bile popraćene rukom koja stisne Janeinu stražnjicu. Ona se bez riječi pokuša okrenuti. Lanci su joj smetali.
- Pokušaj to još jednom…majmune!- progovorila je zastajući. Glas joj je treperio od bijesa. Silina njenog bijesa, treperenje glasa, nisu bili dovoljni za Tonija, čija ruka klizne dublje, među njene noge!
Franc je gledao. Jane se baci na Tonijevu ruku, izbaci noge naprijed i padne, izbacujući snažnog stražara iz ravnoteže. Ovaj je još bio pognut, kada se iz sjedećeg položaja zanjihala nazad, raširenih nogu, povezanih lancem, i taj lanac nabacila na njegov vrat. Prije nego je i podigao ruke, prekrižila je noge i povukla stražara na pod. Glavom naprijed. Zapravo, padao je tako da je i Franc, sa svojim električnim pendrekom bio beskoristan. Zamahnuo je, ali udarac padne po Toniju, samo trenutak prije susreta sa betonom poda. Jane se već kotrljala, skupljenim nogama zakačila drugog čuvara, i kada se malo povio, poklonila mu udarac sa obje noge u želudac. Mlaz nečega što je bio ručak padne po podu, i prije nego se snašao, i njemu je bio nabačen lanac oko vrata.
- Ti imaš ključ! Ti me otključaj!- zapovjedila je podižući se trbušnim mišićima prema njegovom licu. Ruke su joj i dalje bile vezane nazad, ali je to očito nije smetalo. Zapravo, nije se niti zadihala.
- Nemoj me ubit…sad ću…- Franc je petljao po pojasu sa ključevima, tresući se od straha i bola, a i od težine žene koja ga je gledala u oči. Glavni je bio strah. Njegov je pogled bježao prema betonu, prema krvavoj mrlji koja se širila od Tonija.
- Ne požuriš li, pridružiti ćeš mu se!- iskezila je zube, na što Francu skoro ispadnu ključevi. Njena su ga bedra stezala oko vrata, morao je gledati u nju…pojavi se i tračak otpora… pomislio je na kaznu za bijeg, nagradu…
Napravila je trzaj tijelom. Samo još koji milimetar i slomila bi mu vrat. Ovako je pao na pod. U nesvijesti. Svoj je pad amortizirala Tonijevim dobro uhranjenim tijelom i uhvatila ključeve sa poda. Uvijala se i zahvalila idiotima iz Inkvizicije na njihovoj opsjednutosti starom Inkvizicijom. Ključevi su dugi, dovoljno dugi! Mogla je dohvatiti brave.
Ustavši, oduzela je oružje od obojice stražara, košulju ovog drugoga iskoristila za brisanje bljuvotine, a nakon toga počela razmišljati…..
nedjelja, 02.07.2006.
Put do Pakla, popločan je dobrim namjerama
Ivan je vodio svoju grupu u povlačenju. Slijedili su zaklone, prolazili kroz nisko šipražje. Stalno slušali. Iza njih snažna svjetla paraju noć. Iz snažnih zvučnika ori se poruka o predaji, i postupku predaje, uz obećanje milosti. – Catoholička milost,- pljune Jakša jedva se provlačeći kroz procijep u stijeni. Njegov oštar sluh ulovi zvuk.
- Ivane, našli su nas!- vikne bacajući se u zaklon stijena. Zvuk divovske lepeze, točno iznad njega preraste u grmljavinu motora helikoptera. Grupa je reagirala brzo. U trenu se bace na zemlju, tražeći zaklon. Oružje okrenu prema nebu. Snažan reflektor bljesne. Pa drugi, treći. Sa svih strana. Prvi koji je uspio zapucati bio je Jakša. Teški hitac pogodi najbliži helikopter, čelična se ptica okrene, i istovremeno sa drugim hicem, koji probije staklo, sa lansera ispod polete rakete.
- Jakšaa…- vrisne Marija prazneći okvir automata. Eksplozije. U mraku jasna sjena čovjeka koji leti kroz zrak. Puška na drugu stranu. Ivan je napokon pripremio lanser, i ispalio raketu. Sa drugog helikoptera polete mlazovi zapaljive tekućine. Mlaz vatre udari u stijenu iza koje se skrila Marija. Ivanova raketa samo dotakne helikopter, eksplodira, ali taj helikopter nije počeo padati. Joško otvori kutiju sa artefaktima, izvadi jedan od njih, i uperi ga prema helikopteru koji je još tražio svoj cilj. – Neee! Pazii…- uz krik se Ivan baci prema njemu, ali zakasni. Zraka svjetla oprži Joškovo rame i on vrisne, bacajući oružje iz ruku. Druga zraka bljesne u nebo, a treća zraka oružja u padu dotakne jedan od helikoptera. Prasak odjekne kada se prvi helikopter sruši u kamenjar. Uslijedi eksplozija kada eksplodira i naoružanje ispod njega. Drugi pogođeni helikopter počne sipati mitraljesku vatru pokrivajući onoga sa plamenobacačima. U nekoliko slijedećih sekundi su se izvukli iz dometa i nestali u mraku, ugašenih reflektora. Marija je već bila uz Joška, pokušavajući zaštititi otvorenu opekotinu na njegovom ramenu. Ivan se sa dvojicom bacio u traženje Jakše, i kada mu to uspije baci se na koljena. Spaljena odjeća i slatkasti miris izgorenoga mesa. Mrtav prijatelj. Dvojica suboraca su stajali pored Ivana na koljenima, pognute glave. Tišinu su narušavali samo tihi zvukovi plamena koji je lizao olupinu, i Ivanovi jecaji….
++++++++++++++++++++++++++
- Ovi pobunjenici su nas nečim pogodili. Otkazala je hidraulika. Sve se užarilo. Zato smo se povukli!- izvještavao je Secundus.
- Kukavički ste pobjegli sa bojišta i ostavili ranjene Inkvizitore…-
- Primuse, nismo kukavice. Treći je pao, nije bilo preživjelih, mi smo oštećeni nepoznatim oružjem. Nije bilo više moguće ostvariti pobjedu…-
- Dosta pravdanja, vratite se u bazu, tamo ćemo raspraviti…i ostavi na terenu tim Inkvizitora. Neka ostanu van kontakta sa pobunjenicima, ali ih morate pratiti. Saznajte sve o njima!- završi primus već promijenjene boje lica. On je bio taj koji mora odnijeti vijesti kardinalu…
