Tercer Jona, nekada davno plaćenik Legije Stranaca promatrao je pobunjenike. Njegova grupa Inkvizitora pratila je ove odrpance koji su mislili kako su pravi gerilci. Prezrivo pljune na još vrući kamen. Ljudi iz njegove Legije ove bi već odavno isporučili Kardinalu, a onaj catoholički Secundus mu je zapovjedio samo nadzor. Ponovno pljune, i pozove Inkvizitora koji mu je bio sa desne strane.
- Priđi im bliže. Vidiš onu stijenu. Tamo postavi marker…- objašnjavao je mladom Inkvizitoru, koji je upijao njegove riječi. Gledao je široka ramena mladića u napredovanju prema cilju brojeći mu pogreške u hodu, kretanju, …u svemu. «Previše gorljivosti je jednako štetno kao i manjak morala», pomisli, i poželi zapisati za neku svoju buduću knjigu…nakon ovih sranja po kamenjaru i šumama Hrovatske.
Mladi catoholik postavi marker, upali laser za označavanje i izgubi se u kršu, vraćajući se puno vještije prema zapovjedniku. Za desetak minuta je bio u zaklonu, i Jona odustane od ukora, prešuti pogreške mladića, i vrati se pažljivom motrenju neprijatelja.
Iz rupe u planini, nedaleko njegovog mjesta, zagrmi:
- Ostavite oružje na podu i predajte se!-
Jona, profesionalac, baci se kao zmija u zaklon. Njegovo je oružje već tražilo metu. Bomba u ruci…
Metak ga pogodi u nogu, s leđa! Krikne od šoka, a onda i od bijesa, gledajući kako se obojica njegovih Inkvizitora podižu iz zaklona dignutih ruku. Želio je zapucati prema njima, baciti bombu, ali zapravo…nikoga nije vidio. Nije imao prema kome okrenuti oružje. Drugi hitac ga okrzne, dotakne pušku i izbije mu je iz ruke. Ruka utrne.
- Ne miči se! Ostavi bombu sa strane. Pružiti ćemo ti prvu pomoć…- progovorio je glas iz pećine. Razmišljao je samo trenutak, a onda bomba u visokom luku poleti prema pećini. Okrene lice prema nevidljivom strijelcu sa mučnim osmjehom, očekujući slijedeći metak koji će mu raznijeti prsa.
Detonacija. Zemlja se strese izbacujući gomilu sitnih kamenih krhotina. Kamenje je padalo po Joni, koji je zapravo bio nestrpljiv očekujući smrt koja bi donijela olakšanje od rane koja počinje boljeti. Odjednom, ispred njega iznikne snažna ljudeskara sa snajperom preko ramena.
- Koja si ti zmija, jebo te blesava!- progovori glas jako sličan onome iz pećine, a onda se kundak puške spusti, nimalo nježno na Tercerovu glavu.
- Ivane, naši su. Hoćemo li ugasiti marker? I pošalji Mariju ovdje, ovaj je ranjen!- zadere se Žak prema pobunjeničkom logoru.
- Drži ga tu. I ne gasite marker. Namjesti ljude za zasjedu, pokrijte sjever i sjeveroistok. Vjerojatno će napast sa tri helikoptera. Ovaj put ćemo biti spremni!- vikao je Ivan, i već je nekoliko prilika jurilo prema mjestu zarobljavanja. Šteta što Jona nije bio budan, jer bi naučio još jednu lekciju iz gerile…i pri tome preživio, mala prednost škole u Ivanovoj Hrovatskoj.
+++++++++++++++++++
Jane je osluškivala zbivanja iza zatvorenih vrata. Još je milovala svoje ruke proučavajući mišiće koji su je služili neviđenom snagom. Gledala je šake kako joj za nekoliko trenutaka zarastaju, kako nestaju ogrebotine. Nevjerojatno. I ta lakoća razmišljanja, fokusiranja na problem, spremnost…i sluh. Mogla je točno odrediti položaj stražara u hodniku, njihovo kretanje…sve.
- Vrijeme je najvažnije…za bijeg imam samo četiri sata…- ponavljala je kao mantru i stiskala šake. Čekala je trenutak. Neku priliku. Nešto.
- Toni moram pišat!- kaže Inkvizitor i krene prema vratima.
- Znaš kakav je Primus, ako te vidi… ajde požuri…- Toni je bio iznerviran ovom smjenom. Mrzio je noć, ovu smjenu, ovaj posao, sve. Pa tko bi mogao, u sred Biskupove palače, pored cijelog voda stražara, napasti… i to u ovoj zemlji catoholičkih ovaca? Okrene se malo u stranu, tako da nije vidio trenutak kada su vrata poletjela prema zidu. Prasak drveta o kamen. Žena u trku. Slobodna. Pokušava uzeti pušku sa ramena. Spetljao se, puška je udari o zid iza njega. Palica sa visokim naponom dojuri mu postranično po glavi. Udarac, šok, i crnilo nesvijesti prije bola. Drugi par stražara, ispred Kardinalovih odaja je čuo udarac vrata, ali nisu bili spremni za ovo. Nešto je letjelo prema njima. Obojica otvore vatru raznoseći lik ispred sebe, i kroz ljuti dim shvate kako pucaju u krivom smjeru. Prava opasnost je dolazila od stola za posluživanje koji je nevjerojatnom brzinom letio prema jednom od njih. Udarac metala u meso, jauk onesposobljenog stražara, zveket puške koja je pala na pod.
- Baci oružje i budi dobar i pametan…- čuo je ženski glas, i gledao crvenu točku laserskog nišana na prsima. Samo je nazirao kosu koja je izvirivala iz zaklona u hodniku. Žensku kosu, koja pripada ženskom glasu! Žena! Brzo okrene pušku prema izvoru, baci se naprijed, ispuštajući dugi rafal na taj slabi zaklon. Meci izbuše drvo, i on pokuša zamijeniti okvir, razočaran nedostatkom krika pogođene žene.
- Stvarno si idiot!- začuje iznad sebe, kada se palica sruči na njegovu glavu. Zadnja mu je misao bila kako vidi «laserski nišan», obični laserski privjesak, učvršćen za palicu…i mrak.
Jane udijeli iznenađenom stražaru koji izađe iz WC-a milosrdan udarac po zatiljku, i otvori vrata koja su čuvala ta četvorica.
Primus zapuca bez upozorenja, lukavo, ukoso od dolje prema gore. Jedva se izmakla, Jedan od metaka pošalje bolno i krvavo upozorenje parajući joj kožu. Zamalo pravi pogodak. Šipka je već letjela kao malo koplje prema Primusu. Udari ga u izloženo rame i dok je pokušavao pronaći metu, slijedio je i drugi projektil, odvlačeći mu pažnju. Bijeli stolnjak i nešto iza njega. Izdigao se iz zaklona zasipajući tkaninu rafalom. Precizno.
- Ne želim tebe. I ne želim ubiti nikoga… čak ne želim ubiti ni tog majmuna kojega čuvaš…- govorila je Jane, stalno se pomičući u zaklonu. Znala je kako taj tip, posljednja obrana Kardinala mora biti poseban, a vrijeme je bitno… ovo je već moralo privlačiti Catoholike kao med… Rafal iz zaklona zaspe prostor nedaleko nje. Odličan strijelac. Ugledala je uski prolaz prema staklenom prozoru. Iza je trava, možda samo metar do zemlje! Ograda! Vidi i zvonik u daljini. Brzo otrgne bombu sa uniforme mladog catoholika kojega je onesposobila stolićem, baci je u prolaz odakle je doletio zadnji rafal, i istovremeno sa eksplozijom proleti kroz staklo.
Prasak. Udarni val oprlji Primusa, koji odmah uzvrati rafalom u dim na vratima. Nije dovoljna jedna bomba da onesposobi i ubije najboljeg vojnika,- mislio je u sebi pokušavajući otkriti naum napadača. Očekivao je novu bombu, rafal,…nekakav napad, a jedino što je dobio bila je tišina…a onda zvuk sirene, prekasno kao i obično…
Jane se popela uz zid koji je štitio mali travnjak, ne obazirući se na krhotine stakla razbacane po rubu. Skok u slobodu…
Post je objavljen 10.07.2006. u 00:25 sati.