Borgman's cube
srijeda, 05.07.2006.
Snaga nije bitna
- Gospođica Jane Oswalds. Nadam se kako vam je jasno u kakvom problemu se nalazite!- rekao je to Kardinal, promatrajući sputanu ženu ispred sebe. Zgodnu ženu. Okruženu sa desetoricom Inkvizitora. Čuo je za njena djela u zatvoreničkom furgonu.
- Ne govorim… Hrovatski. Francuski je moj jazik…- odgovorila je očito se mučeći sa izgovorom.
- Pa to ovdje nije neki problem. Catoholici vole jezike…- nasmijao se internoj šali, koju je čuo u samicama Inkvizicije. Njegov je francuski bio malo pjevniji, više je nalikovao liturgiji, ali i dalje jako razumljiv. Primus, skriven iza zavjese, kao zadnja linija obrane svoga gospodara zadrhti. Taj je jezik čuo i u nekim drugačijim situacijama.
- Zašto me držite ovdje? Ja sam slobodna građanka Francuske…- podigla je Jane glavu, isprsila se koliko su joj to dopuštali lanci na rukama.
- Slobodna građanka ne surađuje sa pobunjenicima. Ne pravi nacionalni skandal. Ne ubija i ne krade. Ne uništava imovinu, ne opire se uhićenju…puno toga ne, mlada damo, ali niste radi toga ovdje.-, vidio je kako se ona sprema na odgovor, i samo mahne rukom, na što se jedna palica spusti na njena leđa. Stresla se od boli.
- Nas ovdje zanima samo vaša suradnja. Zanimaju nas pobunjenici i objekt koji je pao blizu vašeg položaja. Vaša suradnja po ta dva pitanja mogla bi dovesti do vašeg oslobađanja, naravno, ne javnog. Uporna šutnja, nasuprot, vodi do smrti spaljivanjem, na Rivi ovoga staroga grada!- , polako i tiho je ovo izgovarao Kardinal, razgovijetno, kao da govori djetetu.
- Pobunjenika ima malo. Otprilike kao ova grupa vojnika ovdje. Ne više. A onog srušenog…svemirskog broda se jedva sjećam. Nešto me napalo kada sam bila tamo. Ubolo me u vrat…pokazala bih vam da nisam vezana…i nakon toga mrak…ne sjećam se ničega!- izgovorila je brzo, i popratila to zamahom glave, tako da su se vidjele otekline na vratu.
- Hmm. I očekujete kako ću povjerovati u to? Loš odgovor, draga moja Jane, loš odgovor. Možda bih trebao malo obnoviti vaše sjećanje, ili možda…ovo znači kako je ispred mene strankinja i nevjernica, kojoj ništa nije sveto, i koja zaslužuje bolnu, nadasve bolnu sudbinu, ali…po milosti Catoholica, dobiti ćete još jednu priliku za ispovijed sutra ujutro, prije objave osude….vodite je!!- naredi glasno, i Inkvizitori požure sa izvršavanjem zapovjedi. Okrenuli su je na mjestu, i uz zveket teških lanaca koji su povezivali noge i ruke krenula je prema izlazu.
- Ah da. Zaboravio sam. Godine….vaša ispovijed bi trebala biti za samo nekoliko sati. Sada je dva, a objava je u šest, sa prvom, obaveznom molitvom. Požurite se Jane!- govorio je zlobnim tonom …
Pratnja i zatvorenica su prošli kroz masivna vrata. Četiri Inkvizitora ostanu u hodniku, a ostali se razmile prema spavaonicama. Na kraju ostanu samo dva stražara. Više nego dovoljno za sputano biće koje su vodili pored sebe.
- Pogledaj je Franc. I ona je Igoru skašila jaja. Skoro ga ubila…-
- Sada ne izgleda toliko opasno, …ali volio bih se poigrati s njom…ako ništa da Francu vadim mast… šteta ovog mesa…- riječi su bile popraćene rukom koja stisne Janeinu stražnjicu. Ona se bez riječi pokuša okrenuti. Lanci su joj smetali.
- Pokušaj to još jednom…majmune!- progovorila je zastajući. Glas joj je treperio od bijesa. Silina njenog bijesa, treperenje glasa, nisu bili dovoljni za Tonija, čija ruka klizne dublje, među njene noge!
Franc je gledao. Jane se baci na Tonijevu ruku, izbaci noge naprijed i padne, izbacujući snažnog stražara iz ravnoteže. Ovaj je još bio pognut, kada se iz sjedećeg položaja zanjihala nazad, raširenih nogu, povezanih lancem, i taj lanac nabacila na njegov vrat. Prije nego je i podigao ruke, prekrižila je noge i povukla stražara na pod. Glavom naprijed. Zapravo, padao je tako da je i Franc, sa svojim električnim pendrekom bio beskoristan. Zamahnuo je, ali udarac padne po Toniju, samo trenutak prije susreta sa betonom poda. Jane se već kotrljala, skupljenim nogama zakačila drugog čuvara, i kada se malo povio, poklonila mu udarac sa obje noge u želudac. Mlaz nečega što je bio ručak padne po podu, i prije nego se snašao, i njemu je bio nabačen lanac oko vrata.
- Ti imaš ključ! Ti me otključaj!- zapovjedila je podižući se trbušnim mišićima prema njegovom licu. Ruke su joj i dalje bile vezane nazad, ali je to očito nije smetalo. Zapravo, nije se niti zadihala.
- Nemoj me ubit…sad ću…- Franc je petljao po pojasu sa ključevima, tresući se od straha i bola, a i od težine žene koja ga je gledala u oči. Glavni je bio strah. Njegov je pogled bježao prema betonu, prema krvavoj mrlji koja se širila od Tonija.
- Ne požuriš li, pridružiti ćeš mu se!- iskezila je zube, na što Francu skoro ispadnu ključevi. Njena su ga bedra stezala oko vrata, morao je gledati u nju…pojavi se i tračak otpora… pomislio je na kaznu za bijeg, nagradu…
Napravila je trzaj tijelom. Samo još koji milimetar i slomila bi mu vrat. Ovako je pao na pod. U nesvijesti. Svoj je pad amortizirala Tonijevim dobro uhranjenim tijelom i uhvatila ključeve sa poda. Uvijala se i zahvalila idiotima iz Inkvizicije na njihovoj opsjednutosti starom Inkvizicijom. Ključevi su dugi, dovoljno dugi! Mogla je dohvatiti brave.
Ustavši, oduzela je oružje od obojice stražara, košulju ovog drugoga iskoristila za brisanje bljuvotine, a nakon toga počela razmišljati…..
