Borgman's cube
nedjelja, 18.12.2005.
Strah....ili....
U jednoj od SF knjiga , za koju bi znalci rekli kako nije «jedna» ili «obična», Dini , našao sam jednu definiciju straha. «Strah je mala smrt». U nekim drugima koje se ozbiljnije bave psihologijom, strah je opisan kao podsvjesni instikt sa svrhom očuvanja. Nerazuman, snažan i divlji, strah je trebao osloboditi adrenalin i omogućiti majmunolikom biću bijeg u krošnju, od lavova, tigrova...neprijatelja svih vrsta.
Mi, «moderni ljudi» smo toj riječi «strah», pridodali mnogo pojašnjenja. Strah od promjene, od nerazumljivoga, od mraka, drugih vrsta i boja kože, strah od ostajanja bez posla, strah od pada, životinja....vjerojatno najupotrebljavanija riječ. Strah.
Razne su tehnike savladavanja straha. Neke su biokemijske, neke religijske, ima i fizioloških. Svaka od njih treba savladati nešto iskonsko, i rijetki su ljudi koji mogu reći kako su tom vještinom ovladali dovoljno dobro. Strah dođe iznenada. Najsnažnije duhove u trenu slomi, zgrči vilicu, i ponese neslućenim brzinama u nešto animalno, što tek nalikuje ljudskom biću.
Dobro se sjećam jedne scene kada je žaba pred mojim očima pokušala bježati od zmije. Iako bi u normalnim uvjetima odskakutala, ona je «trčala», postajući lak plijen.
Strah je mala smrt. Smrt svega naučenog. Svega čime se ponosimo. Smrt ljudskosti, suosjećanja, poštenja, vjere, volje, hrabrosti.... svega što nije ustrašena životinja.
Pobijediti strah, je li to moguće? Pitam se, i prisjećam gomile filmova kada se traže dragovoljci za napad na bunkere, heroji koji urone u vatru spašavajući ljude, žene koje podižu kombije kako bi spasile djecu.....beskrajan niz. Svi kažu poslije, ako prežive, kako su se plašili, ali to nije bilo bitno, imali su cilj, veći od straha, veći od njihovog «malog» života.
I tu je rješenje. Cilj. Kada se pogled fokusira na jednu točku. Svjetlo u tunelu. Strah prestaje biti «onaj glavni». Njegova nas energija vodi tamo još i brže. Srce lupa u grlu, ali ne donosi nemoć, nego nadljudsku snagu (koju ćemo platiti poslije kada prođe «navala»), i idemo prema svjetlu. Postižući i nemoguće. Pomičući granice.
Na kraju ostaje pitanje, pa je li strah....pravi neprijatelj? Ili smo neprijatelji sami sebi jer u potrazi sa nametnutim ciljevima zaboravimo svoje? Je li ova naša «kultura» zapravo kultura straha, jer je uplašenim ljudima lakše manipulirati? Jesmo li zaboravili što smo? Ljudi? Bića kojima je «Space, the last frontier», ili samo gomila majmunolikih bića koja se prave «civiliziranima i uljuđenima» ni sami ne vjerujući u to.... Tko zna?
