L'angolo bordeaux

(Slijede konzultacije u obitelji a nakon toga tražim "dozvolu" Najdražeg)



I tako smo nas dvije krenule u ponedjeljak ujutro, u ranu zoru. Na magistrali gotovo nikog, i to sve do table "Nin". Tražimo putokaz koji vodi u centar Nina. Kad ga nađemo, moramo ga ignorirati i krenuti na drugu stranu. Srećemo gospodina na biciklu i pitamo ga za Ždrijac. Mujo, tako se zove, upućuje nas prema gospođi Katarini (kod nje je rezerviran "apartman" - navodnici će biti jasni samo onima koji pročitaju tekst do kraja). Kaže Mujo da gđa Katarina ima danas rođendan i da je to njegova dobra prijateljica. Sve u svemu, prvi dojam nije loš.
Stižemo do kuće s malim parkiralištem. Neka teta u haljini (bez grudnjaka) maše i poziva nas da se uparkiramo u dvorište. Izlazimo iz auta, upoznajemo se i čestitamo joj rođendan, na njeno veliko iznenađenje. Rukom nam pokazuje apartman na katu. Taj će biti "naš". Izvana izgleda dobro: alu stolarija, mrežice za komarce, vaza s cvijećem, stol i dvije stolice.
Smješta nas u neki "dnevni boravak" (kasnije će se ispostaviti da je to isto apartman ali za hitne slučajeve - naime, nema kupaonice) i tamo upoznajemo mladi par iz Koprivnice. I oni su tek stigli i čekaju apartman za dvoje. Sve u svemu, prvi dojam nije loš. Ostavljamo dokumente "rođaku" gđe Katarine(navodnici su tu zato što sumnjamo da je to jedan od onih rođaka koje svi na ljeto naglo pronađu, na veliku radost Turističe zajednice) i odlazimo malo prošetati. Naravno, jasno je da se vraćamo u rezervirani apartman.

Po povratku, vidimo gđu Katarinu i njenog "rođaka" kako nam mašu iz "apartmana" u prizemlju kuće. Onaj na katu više nije naš. Šmrc. Ulazimo. Mrak. Prozori u pravom smislu riječi postaju misaona imenica. Gđa Katarina se hvali kako je u 25 minuta (koliko nas nije bilo) napravila pravo čudo: izbacila prethodne goste i "očistila" "apartman" (navodnici!!!).
Prijateljica odlazi platiti smještaj (plaća se unaprijed, naravno) i vraća se optimistički govoreći "bolje da smo ovdje, sigurno je manje vruće nego u onom na katu". Odlazimo na plažu. To je zapravo jedina istinita informacija s web stranica gđe Katarine: plaža je udaljena 50 m. Pijesak, plićak, trava. Pogodno za traženje školjkica. Malo manje za plivanje. Ali neka. Još uvijek vjerujemo u godišnji odmor.

Povratak u "apartman" nakon kupanja. Prijateljica se tušira i nakon toga prijavljuje mi poplavu u kupaonici. Nije ni čudo: tuš kada nema kabine već samo neku plastificiranu tendu koja vode i sapuna (a kamoli veš mašine) nije vidjela otkad je izašla iz neke jeftine tvornice. Bolje ju je ne dirati. Shvaćamo da je kupaonica zapravo neupotrebljiva što se tuširanja tiče. Nakon poplave, slijedi prva žalba gđi Katarini.



E ako ga Švabe vole, moramo i mi.

Odlazimo na pizzu pa u Zadar u šetnju. Kalelarga i morske orgulje: prvom sam već mnogo puta šetala a druge sam posjetila prvi put. Jednom rječju: magija!
Odlazimo malo i do Biograda i pijemo cocktail i Bailey's kavu u Bed Baru Lavender. Fora ambijent.

Povratak u Ždrijac: ponoć je prošla, umorne smo...želimo se naspavati.
Nije hladno ali gornja plahta bi dobro došla. Da, dobro bi došla da ju imamo na krevetu. Pokrivamo se ručnikom i čekamo zoru da upitamo gđu Katarinu da li Švabe spavaju bez gornje plahte.



Trebam li objašnjavati značajan pogleda ubojice koji sam joj uputila??? Ja da joj tresem tepihe?

Idemo dalje, dobile smo plahte. Plaža, kupanje, školjkice, šok. Susrećemo par iz Koprivnice koji je smješten u onom "našem" apartmanu, na katu. Odlučujemo ih pitati koliko su platili. Naravno, uz ispriku za indiskreciju. Šok? Plaćaju isto kao i mi. A imaju klimu, TV, plahte i ne moraju tresti tepihe.
Vraćamo se u apartman ali gđe Katarine nema. Krenemo na plažu ali ovaj put idemo u Zaton, u kamp. Zahvaljujući savjetima mog vjernog čitatelja izbjegavamo plaćanje ulaznice i ulazimo na pješčanu plažu. Odmah pronalazimo dvije ležaljke, zavalimo se u njih, kupamo pričamo i naposljetku stiže Marin koji traži od nas 20 kn po lježaljci. Pošteno. A i Marin djeluje simpatično.
Nešto prije 19 sati, eto nas u apartmanu. Gđe Katarine opet nema. Ovaj se put tuširamo na terasi, u hladnoj vodi (ima špina i za toplu, ona s crvenim prstenom...ali tople vode nema). Odlazimo opet u Zadar.

Srijeda, Velika Gospa. Naivno, ali nitko nije primjetio, zaboravljamo da je praznik i odlučujemo gđu Katarinu pitati da nam vrati osobne iskaznice s isprikom da moramo u banku (koja naravno toga dana ne radi, ali nevermind). Dokumenti su nam, pazi sad, u Turističkoj zajednici gdje nas je ona jučer otišla prijaviti ali nije stigla ići po njih jer joj je pao tlak. A nama se digao.
Sad će ona poslat "rođaka" po njih i odmah nam ih donijeti.
Ja sam u iznenadnom pms-u. Ne treba mi puno da poludim. Dobivamo osobne.
Odlazimo u Nin i tražimo TZ. Pitamo kada smo i na koliko prijavljene. Odgovaraju nam od 15. do 17. kolovoza. Ha-ha. Stigle smo 13. a prijavljene smo onda kada smo zatražile osobne iskaznice.

Gospođa, koja će se kasnije predstaviti kao predsjednica TZ-a Nin, kaže nam da se TAKVE STVARI DOGAĐAJU! Pita nas da li imamo kakvih drugih primjedbi, a mi kažemo da ih imamo nekoliko i krenemo prepričavati u kratkim crtama sve što nam se događa.
Kadija te tuži, Kadije te sudi.



Dao ti bog, predsjednice TZ-a, da ti gđa Katarina postane šef i pošalje te na godišnji u svoj "apartman". Opusti se, najebala si. Osim ako nisi Švabo pa ti sve to odgovara.

Zaton, cijeli dan na plaži. Pržimo se jer u ponedjeljak se vraćamo u zbornicu i jednostavno ne smijemo dozvoliti da neka kolegica pred penzijom ima tamniju put od nas.

Rado bih se otuširala toplom vodom, pa makar u kupaćem na terasi, pod budnim pogledom psa gđe Katarine. Potonja silazi stepenicama, udjeljuje mi kompliment za postignutu boju te na moje pitanje ima li tople vode, izavljuje (misleći valjda da sam Švabo):



Eureka! Konačno sam naučila kako se dobiva topla voda!
Kada se najdraža nam iznajmljivačica uvjerila da tople vode NEMA, rekla mi je da moram znati da je ovdje voda skuplja od struje. Okrenula se i otišla. A ja sam i toga dana mučila svoja dva jedina jajnika u hladnoj vodi.
Sljedećeg dana prijateljica i supatnica usuđuje se pitati čiste ručnike (iako smo već shvatile da je čistoća čista apstrakcija-koja igra riječi!).



Nadam se da sve savjesne domaćice znaju za ovaj recept!

Jedne jedine večer, posljednje, uspjele smo pronaći mjesto na parkingu ispred Ville Katarina. Odmah izlazi njen suprug i kaže nam da pomaknemo auto malo u lijevo ne bi li i ostali gosti mogli parkirati (brat bratu, u to dvorište stanu 4 auta i to jedva, a apartmana ima šest). Svaki dan smo parkirale na nekoj livadi, ne znamo čijoj. Daleko od pogleda iz našeg "apartmana". Trebam li reći da je na www stranicama pisalo da nam je parking osiguran?

U pet dana godišnjeg, prijateljica je ubila nekoliko vrsta kukaca (znamo da se ja bojim), od kojih izdvajam malog škorpiona. Zadnjeg dana smo u kupaonici zatekle pauka. Ne pretjerujem ako kažem da je bilo prilično velik. Imam ga na slici. Kao i sve ostalo.

U petak ujutro ukrcavamo stvari u auto. Dolazi gđa Katarina. Prijateljica ju pita da li bi se njih dvije druge godine mogle dogovoriti da joj ona iznajmi gornji apartman za istu cijenu donjeg, dakle za 50 EUR po danu.



E tu smo te čekale, iznajmljivačice podruma.
Ali ne da se ona. Čak je toliko drska da nas odvodi u obilazak apartmana na katu. Luksuz, nema što. Zaista lijepo uređeno. S prozorima i plahtama, televizijom i klimom.
Kada sam ju upitala kako je mogla nama naplatiti istu cijenu kao i paru iznad nas za apartman koji ima klimu i TV, gđa Katarina mi je, u maniri prave gastarbajterice koja voli imat posla sa Švabama, rekla:



Pms me već lagano prolazio pa nisam imala snage počupati joj vratne žile, a prijateljica se suzdržavala s obzirom na to da je morala voziti natrag do Rijeke i čuvati energiju za vozače kampera.



Odgovora nema. A bogami ni koristi raspravljati s glupom gospođom Katarinom, osvještenom domaćicom koja ne koristi gornje plahte, sa sušila skida vlažne ručnike, i još uvijek tvrdi da smo imale najbolji, najmirniji i najhladniji apartman. Kojeg Švabe vole. Nakon stotog spominjanja stavnovnika Bundesrepublike, s nevjericom sam pogledala registarsku pločicu na autu kojim sto stigle. Nije bila švapska. Imala je šahovnicu.

Prije definitivnog odlaska i kolone na Svetom Roku (promašile smo izlaz na Maslenici pa smo nastavile autoputom do Žute Lokve - što se na kraju ispostavilo kao dobra "greška" s obzirom na kolone na magistrali), posjetile smo TZ grada Nina i malo im ispunile "Knjigu pritužbi". Kad smo ju zatražili, djelatnica je ostala "zbunjena" jer očito se nitko nikada na ništa ne žali.

Ako se netko tko ovo bude čitao zapita zašto smo uopće ostale tamo toliko dana i nismo zatražile drugi apartman, neka vjeruje da smo imale i predobar razlog.

Update: evo nekoliko sličica "apartmana":

KUPAONICA: vidi se čavlima zakucani prozor i bojler u kojeg sam ja sa svojih metar i šezdesetčetiri redovito lupala glavom.


TENDA NA TUŠ KADI: prljava i plesnjiva


PODSTANAR: nije platio stanarinu


PROZOR: s pogledom na zid, a ne na more


ORMAR: da li izgleda kao ormar u trokrevetnom apartmanu?


SPAVAĆA SOBA: ovo zeleno je tepih kojeg sam ja trebala tresti


KUHINJA: gornji ormarić je gotovo prazan. U frižideru je bilo nekoliko leševa (jedna muha i par mrava)


OGLEDALO I SAT: prvi je najveći kojeg smo imali u apartmanu, a drugi je jedan od dva sata koji nisu radili.