Nešto me jako muči. A ako onome tko me stalno pita što mi je kažem što mi je zaista, vjerojatno ću ga povrijediti ili ćemo se posvađati. A meni to baš i nije na listi današnjih zadataka. A lista je duga.
Ne volim kad netko iskorištava nekoga. Pa makar mu bio sestra, brat, mama, tata, cura, dečko. Svatko bi trebao brinuti o sebi. Pogotovo ako ima skoro tri banke od dana rođenja. I, naravno, ako se ne radi o nekoj bolesti koja ga u tome sprječava.
Nikad nisam bila materijalista, ali sad, u trenutku kad mi rješavamo jedno bitno životno pitanje, nema mjesta nekom trećem tko izvoljeva, kuka da nema posao, ode od kuće u podstanare, i sve to na tuđim leđima. A kad mu ponudiš možebitni posao (legalan, s redovitom plaćom), on kaže "meni se to ne da radit. Ali hvala što ste me se sjetili."
I tu ja puknem. A ne smijem puknut zbog onog što sam napisala na početku.
Ne znam, ali ponekad mislim da sam rođena nekoliko stoljeća prije nego što zapravo jesam. Ne razumijem i gotovo.
Amen.