Booklet
ponedjeljak, 12.03.2018.
Odjeci putovanja - Priča druga - Vječni Grad
Prirodni tok mojih putovanja, donio bi priču o Izraelu, no ,Izrael teško mogu staviti u jedan post i zahtjeva dužu pripremu, stoga ću danas opisati moje iskustvo s jednom od destinacija kojoj sam se najviše radovao, a, na kraju od nje dobio ono što nisam očekivao…
Sjećam se dana kad sam saznao da i moj put vodi u Rim te da ću moći iskoristiti vikend za istraživanje.
S obzirom da sam ljubitelj povijesti, posebno ere rimskog carstva, teško je opisati oduševljenje koje me zahvatilo pred put.
Koloseum, Foro Romano, Pantheon, kava kod Fontane di trevi, tradicionalna talijanska “spiza” u domaćoj atmosferi malih restorana … cijela romantična slika koju naši susjedi uspješno prodaju svijetu, godinama.
Da, sve to Rim nudi, no način na koji to rade , kod mene je izazvao, najblaže rečeno razočaranje….no krenimo redom…
Dragi blogeri, nemojte me krivo shvatiti, pogotovo vi ,koji ste bili u Rimu…
Rim je bila jedna od mojih posljednjih destinacija dugogodišnjeg lutanja, dakle došao sam s iskustvom nekih velikih metropola, s očekivanjima da će moj “favorit”, nogometnim riječnikom rečeno, “pomesti” suparnike, ispuniti moja visoka očekivanja, pokazati mi kako je hrvatski turizam još u povojima, te kako ću sigutno puno naučiti od iskusnih majstora … Svrha ovog posta nije kritički osvrt , već čisti opis mog iskustva, u koji ulazi i doza razočaranja potaknuta visokim očekivanjima od vječnog Grada.
Ne znam kako se u Italiji dodjeljuju zvjezdice za hotelski smještaj, no objekt iz vremena Savojske dinastije , u koji je s vremenom uložen minimum, ponosno je nosio četiri, a ispunjavao minimalne uvjete za dvije.
Nezainteresirani recepcioner bez osnovnog znanja engleskog jezika , ni ne pogledavši me “ispalio” je “cento euro” ( sto eura) za noć.
Bez riječi sam se okrenuo i izašao na prohladnu ulicu…
Da ne duljim, pola sata kasnije, treći hotel koji sam obišao (drugi nije ni vrijedan spomena), izgledao je urednije, no za cijenu noćenja od 75 eura, očekivao sam više… ali…noć je padala, i nisam se želio opterećivati sitnicama, ipak sam bio u “Citta eterna”.
Jutro je došlo brzo . Doručak u hotelu nije bio spreman, a ja ga nisam želio čekati. Odlučio sam se (bez savjetovanja sa tripadvisorom) za kavu i dva croissanta u obližnjem talijanskom cafeu imena “Antico caffe di santamaria”. To me iskustvo koštalo nevjerovatnih 23€, što je, čak i za svjetsku metropolu, poprilično skupo.
Obilazak sam isplanirao još danima ranije, Koloseum, Palatino, Foro Romano, Pantheon ; antički Rim, prvi dan, Vatikan i kasniji period u povijesti grada, drugi dan.
Zaista je neprocjenjivo… Prošetati mjestima kuda su hodali rimski carevi , vidjeti ostatke te nestale velebne civilizacije, kod mene je izazivalo valove oduševljenja koji su me, unatoč umoru, tjerali dalje , vidjeti, naučiti, iskusiti…
Svaki kamen, svaka staza, priča neku priču ; o velikim carevima, gladijatorima, umjetnicima, patricijima antike, no i mali ; Plebejci ; trgovci, ulični zabavljači, neugledni, oni koje povijest nije upisala u svoje knjige, u tom gradu , ostavili su svoj duh, svoje nikad ispričane priče, ugradili se u besmrtnu dušu vječnoga grada.
I prođe dan, kao za tren… u šetnji, promišljanju, upijanju svega ranije viđenog samo na ekranu ili stranicama knjige….
Sunce je zalazilo, a na povratku prema hotelu, kao preslikana sa razglednice, stajala je mala obiteljska Trattoria.
Večera za umornog putnika, u tradicionalnom talijanskom restoranu, činila se kao pun pogodak.
Vlasnica nije znala engleski , te se sa mnom nije previše zamarala, a njezin eritrejski konobar, vrlo uglađen i ljubazan, hranu je predstavio domaćom, kvalitetnom - ma baš onim što sam tražio.
Domaće lasagna bolognese I čaša vrlo dobrog crnog vina “Sagrantino di montefalco” idealno bi zaokružile moj rimski dan.
No, lasagne koje sam dobio , mogu se usporediti….ne , ne mogu se usporediti s ničim, naime, u sredini je , valjda, prebrzim podgrijavanjem, ostao komad leda. Na ljubaznu zamolbu, konobar je donio drugi komad, nešto bolje podgrijan, no poprilično bezukusan te zaista nedovoljno kvalitetan da me , nakon dugog dana najede, a vlasnica me za ispriku počastila još jednom čašom vina, te mi sve skupa naplatila petnaestak eura. Visoka cijena za obrok, no niska za lekciju.
Teško je bilo zaspati te noći. Uzbuđenje prethodnog dana, sva uzvišenost povijesnih lokaliteta istopilo se u sivilu neljubaznog, hladnog, donekle i pohlepnog pristupa talijana gostu. Čista suprotnost onome za što se izdaju, a pogotovo od onog što oni očekuju kad dođu u naše krajeve… Zaista sam se u komunikaciji s lokalnim stanovništvom, osjećao kao nepoželjna napast od koje se očekuje da ostavi novce, što manje zamara , i ode što prije… pri tome ih apsolutno nije bilo briga kakvo ću mišljenje steći o njima, njihovom gradu i državi. Doista dobra lekcija iz turizma - kako to ne treba raditi.
Jutro, ovaj put bez doručka, checkout iz hotela, i rimski metro do Vatikana…Žao mi je što nisam uspio slikati detalj iz metroa, no kompletan put , čuvao sam stvari , jer sam se našao u takvoj gužvi, izazvanoj mahom od strane “naturaliziranih” talijana afričkog podrijetla, koji su zajedno ušli na jednoj stanici, izašli stanicu prije vatikana, a u međuvremenu, konstantno radili nered, gužvu, pritisak na putnike. Zlobnici bi rekli da je to “bogatstvo multikulturalizma” planski ušlo i izašlo, kako bi iskoristilo gužvu i odnijelo što se odnijeti da od zbunjenih putnika, no neću se ovdje baviti time…
Zbog unaprijed rezerviranog leta za Hrvatsku, ograničio sam se na brzi prelet kroz muzeje, Castel San Angelo I sam Vatikan City, brzo, bez pretjeranog zadržavanja na ijednoj od lokacija ( osim na trgu svetog petra, gdje sam pričekao da papa izađe na svoj prozor), jer doći u Rim a ne viditi papu, nije bila opcija.
Kao i ranije, građevine i umjetnine, ispunile su svrhu dolaska i oduševile me, no, samo zbog postupanja domaćina, ljudi koji se vole nazivati rimljanima, a sa povijesnom rimskom kulturom nemaju baš ništa, u Rim se ne planiram vraćati, iako moram priznati, da za "jednom u životu", preporučam, te da se zaista ima što vidjeti.
Siguran sam da se mnogi među onima koji će ovo čitati, neće složiti sa mnom u razmišljanju, no za mene je Rim, što se povijesti tiče, ispunio sve ono čemu sam se nadao , čak i više, no sve ostalo, ostavilo je gorak okus, daleko od povijesne slike kulture, daleko od čistoće i ponude kulturnog i turističkog raja…. Rim sam smatrao vrhuncem putovanja, talijane, dobrim domaćinima, sličnim našem jugu, toplim i susretljivim...možda sam u krivu u konačnici, no moje iskustvo je takvo kakvo je, polovično, donekle razočaravajuće, no i nevjerovatna škola...Ovo putovanje, naučilo me da je naša mala Hrvatska, sa svim svojim manama , i dalje među najboljim što europa pruža putniku, da više vrijedi prijem, hrana, toplina, koju naši ljudi nude gostima, od svih građevina, povijesti i kulture koja se nekad nalazila na mjestu, gdje je više nema, gdje je eksploatirana do krajnosti.
Toliko od mene, do idućeg nastavka...
petak, 09.03.2018.
Odjeci putovanja - Sirija
Za prvi odjek putovanja, izabrao sam Siriju, najteži dio mojih dugogodišnjih lutanja... Teško je opisati moje iskustvo turističkim, prenijeti ću samo neke od crtica svakodnevice, bez eksplicitnih slika, pomalo i dosadno...no bolje i tako nego da pišem o stvarima koje nisu ni za pamćenje......
Na spoju istoka i zapada, prije 14 stoljeća, nastala je jedna od najstarijih civilizacija svijeta.
Glavno raskrižje povijesnih puteva, trgovačkih ruta, no i poprište krvavih sukoba koji traju do današnjeg dana.
Odjeci putovanja - SIRIJA
Ime Sirija, danas, zapadnjacima uglavnom predstavlja, rat, bol, krvoproliće. Područje na kojem vlada rat, gdje ne žele živjeti ni oni koji su tamo rođeni.
Imao sam priliku, nekoliko mjeseci života provesti u toj zemlji, doživiti je puno drugačije od medijske slike koju vidi većina ljudi zapada.
Tamo sam se našao na samom početku sukoba, dok je Sirija još , barem malo ,odisala svakodnevicom, dok su stanovnici imali nadu u mir, u nastavak “normalnog” života.
Iako svakodnevica nije isključivala konstantnu napetost, barem u rubnim djelovima zemlje, gdje graniči sa Izraelom, zemljom čije ime se u Siriji ne spominje, a odnos zemalja se, po meni, ne može usporediti sa nikakvim sukobljenim stranama u europi, ikad.
Najistaknutiji grad Sirije, bio je/još uvjek je Damask, mitski grad orijenta, naseljen još 9000 godina prije nove ere. Spoj arapske tradicije i modernog funkcioniranja metropoli 21. stoljeća.
No Damask, u svoj svojoj neodoljivosti, sjaju, pa donekle i glamuru, nije Sirija...
Neću pisati dugi post, niti je ovo klasični putopis s nekog turističkog putovanja. Put i posao tamo, bio je poprilično opasan, i turističko razgledavanje nije bilo opcija.
Slike, uglavnom slikane iz blindiranog automobila, govore tisuću riječi, dodat ću samo komentar na njih , dojam koji sam ja stekao.
Odmah ću dodati da je fotoaparat ili mobitel s kamerom, u ruci zapadnjaka, u to vrijeme bio ravan naoružanju, te da se zbog izravnog fotografiranja moglo upasti u gadne probleme… Stoga se unaprijed ispričavam na slabijoj kvaliteti fotografija.
Sirija, suprotno čestom poimanju kod nas, nije pustinjska zemlja, već plodno tlo, od kojeg je dio i vulkanski, te je idealna za zemljoradnju, no, iskorištenost je minimalna, dijelom zbog kulture lokalnog stanovništva, dijelom zbog konstantnog stanja napetosti od nastanka države Izrael, pa do današnjeg "vjerskog" sukoba.
Prikaz svakodnevice pograničnog gradića, manje od kilometra udaljenog od borbi ,za vrijeme obustave vatre...vodopskrba, tržnica, pa čak i pokušaj održavanja nastave... sve traje doprvog pucnja, zatim se ulice isprazne , no , nakon prvih minuta tišine ponovo napune. Nevjerovatno djeluje ta prilagođenost stanovništva ratu...
Našao sam se kod lokalnog trgovca (čovjek s crvenom maramom na slici) , za vrijeme jednog od ciklusa pucnjave i granatiranja, pod spuštenim roletama trgovine. Nije se previše brinuo oko , kako je rekao, "turista koji su došli širiti jihad.", smatrao je da će "great Assad" riješiti problem vrlo brzo. Zanimljiv detalj je bio konstantni pokušaj prodaje nekih od suvenira kolegi i meni, kuhanje čaja i dojam zadovoljstva jer su dva "bankomata" zapeli baš u njegovoj trgovini.
Cestovni promet, vozila, s posebnim naglaskom na prometnu kulturu, spadaju pod rubriku "kulturološki šok" ... Iako su ceste u poprilično dobrom stanju, vožnja se odvija u svim pravcima, neovisno o prednosti prolaska ili traci, a koncentracija vozača konstantno je na ispitu.
I za kraj, neke od situacija s kojima se trebalo svakodnevno nositi. Nije lako obavljati posao ikakvog tipa, susrećući se s tenkovima, sigurnosnim punktovima ( drugo ime za oružane pljačke automobila ), nagaznim minama, i ostalim strahotama koje rat nosi sa sobom
Na žalost, moje putovanje Sirijom nema romantičnih priči, ni prekrasnih obilazaka kulturnih spomenika...sve ono što bi jedan putopis ( sve ono što će moji daljnji putopisi imati)... samo šturi prikaz sivila svakodnevice, danas već raseljenog naroda, zemlje koje više nema.
Oznake: putopis, rescript, blog, Bliski istok
