Stara Bookaleta
08.10.2007., ponedjeljak
Orlić u prozi
 Moram vam odmah nakon zaklopljene zadnje stranice, dok dojmovi još vriju, zdušno preporučiti zbirku priča Drage Orlića Štorije od žalosti. Prekrasna je to knjiga, dirljiva, šokantna, tužna, na neki način i prekretnička, i za istarsku i za hrvatsku književnosti. Zbirka je to izuzetno kratkih, no izuzetno kondenziranih priča o gubitnicima, o žrtvama, o izdajama i patnjama, o iznevjerenim nadama, o lažnim ponosima, o najvećim životnim darovima, o zemlji i ženi, o obitelji i prijateljstvu, o ideologiji i ratovima, o krvi i smrtima, o mnogočemu što je u istarskoj književnosti, dosad uglavnom zakašnjelo preporodnoj ili pak pretjerano modernističkoj, uporno i vješto bivalo zaobilaženo, prešućivano, izbjegavano. Događaji i likovi lokalizirani su u bližoj istarskoj prošlosti, od kraja 19. stoljeća preko Prvog svjetskog rata kao prve žešće događajne postaje, zatim kroz razdoblje fašističke vlasti u Istri, katarzično vrijeme Drugog svjetskog rata, i apokaliptičnog neposrednog poraća. Likovi su Orlićevih priča sirote, pijanci, bogalji, mentalno zaostali, kurve, pokvarenjaci, zlice, karijeristi, preljubnici, osvetnici, ladri, šetebandjere, policajci i lopovi, komunisti i fašisti, svi naši preci koje želimo zaboraviti i o kojima nećemo zboriti iznoseći obiteljsko stablo uglednome gostu. Epizode koje ti likovi proživljavaju ili (ne) preživljavaju također spadaju u zabranjenu obiteljsku ili seosku povijest. Sve su to priče koje će nam ispričati netko drugi, pokazujući prstom na nekog od četvrtokoljenskih potomaka obitelji na koju se štorija odnosi, štoviše, to su priče koje su mnogi od nas i čuli kad bi nam se sugovornici otvorili i počeli govoriti o traumama zajednice u kojoj su odrasli, priče su to iz kategorje tema koje se pretresaju taman jednu bukaletu prije prelaska na štorice o štrigama. I Orlić nam te priče pripovijeda hrabro, otvoreno, često čak i drsko, ne prikrivajući lascivne detalje i epitete kojima su aktere tih priča okrstili još njihovi suvremenici. Svaka je od tih priča pravi mali sinopsis za čitav roman, ali neće istarski pisac o tome pisati roman, iako su tu ocrtani i istarski Đuka Begović, i Ivica Kičmanović, i Breza i Svoga tela gospodar. Orlić će vješto kliznuti kroz uvodnu postavu scene i tek skicirati likove, odmah će ih gurnuti u krizu, nakon raspleta u epilogu će mnoge i zatući ili im zagubiti trag na dalekim frontama ili bjegovima preko granica, što su se u naznačenom razdoblju ovim krajem pomicale prečesto za normalan ljudski životni vijek. No, sad moram reći ono najvažnije: na prvi pogled, vremena i teme kojima se Orlić u ovim pričama bavi nagovještale bi dosadnu i patetičnu literaturu. Ništa od toga! Unatoč Orlićevim godinama, priče su nevjerojatno svježe, originalne kompozicijom i naracijom, kratke su to kronike mnogih tužnih sudbina ali s mnogo crnohumornih detalja. Umjesto navijačkog ili sažalnog tona, u tim ćemo sudbinama prije osjetiti notu pakosti i prkosa, umjesto etiketa kakvima su te iste likove klasificirali režimi u kojima su živjeli nazrijet ćemo u njima nekad zrnca a nekad i planine čovječnosti, ali će nas i prevariti poneka od tih priča, zavući nas da povjerujemo prvom pogledu, i zaprepastimo se preokretom. Hvalim, dakle, Štorije od žalosti, i zbog njihovih visokih kvaliteta, ali i i zbog toga što nam se ovom knjigom napokon otvara Drago Orlić kao prozaik. Podsjetit ću manje upućene: Orlić je dosad objavio devet zbirki pjesama, a deseti njegov poetski podvig je prepjev Pjesme nad pjesmama na istarski čakavski dijalekt (zajedno s Danielom Načinovićem, pod naslovom Kanat vrhu svih kanti), objavio je pet knjiga satire, napisao je monografiju o Poreču, i tri književno-etnografske zbirke; Štorije od žalosti su mu, koliko sam nabrojao, dvadeseta objavljena knjiga i, ponovit ću, prva prozna. Svojevremeno je, nastupajući par puta za FAK, Orlić najavljivao da će napokon objaviti proznu knjigu (ne računam pojedinačne njegove priče objavljivane u periodici), u zborniku FAKat kojeg je 2001. objavio Celeber a uredio Kruno Lokotar, objavljena je i Orlićeva priča Boljka sv. Jeronima ili pojas nevinosti za muškarce za koju je napisano da je zapravo početni ulomak njegova romana, ali taj se roman nikad nije pojavio: službena Orlićeva verzija je da je u Lokotarevu kompjuteru tekst romana pojeo virus, a on originala više nije imao (ponekad čak i dvojim da ga je uopće napisao), i papala maca, a baš je bilo intrigantno jer je taj ulomak u zborniku FAKat pisan u prvom ženskom licu (ide to Orliću, i u ovoj zbirci ima par priča u prvom ženskom licu). Kad prespavam knjigu, napravit ću "ozbiljnu" recenziju, ovo su bili tek prvi dojmovi, asocijacije i aluzije, doslovce isprovocirani friškim dočitavanjem. Štorije od žalosti u ruke, neće vam biti žao, nipošto! |
