Stara Bookaleta
14.11.2005., ponedjeljak
Inter liber nostrum
|
Vidim da su bili mnogi, pa priznajem, bio sam i ja. Na Interliberu. Takav mi je običaj zadnjih godina. Idealno vrijeme i mjesto da u jednom mahu sretneš što više ljudi koji ti trebaju, ili ti trebaš njima. Iako se na kraju, zbog nesinkroniziranosti pojmova o vremenu i prostoru, otprilike pola dogovora izjalovi. Pa sam tako u dva dana uspio sresti oko polovice broja ljudi koje sam htio sresti, neke s prethodnim dogovorom, neke u očekivanju da će svakako tamo biti, a bogami i neke koje nisam očekivao sresti uopće. Vidim po drugim blogovima da je na Interliberu bilo još ljudi koje bih bio volio sresti, ali smo se promašili. Eh, treba sljedeće godine napraviti blog-centar ili meeting-spot, da se opet ne ispromašujemo. Na Interliber dolazim zato da sretnem ljude. Da se naćakulamo. Da uživo potvrdimo ono što smo prethodno dogovorili na druge načine. Da se istračamo. Da uzmem ili dam knjigu. Inače su sajmovi naporni događaji, puno hodanja, puno mentalnog skakanja s grane na granu, po povratku bio sam umoran kao psić. U busu prema doma malo me raspizdio početak jedne knjige (od pet-šest, koliko ih se tijekom sajma našlo u mojoj torbi), no o tome u posebnom postu; a kako je Tunel Učka bio zatvoren radi radova, bus je dodatnih sat i pol krivudao nekim već zaboravljenim cestama - žene na sjedalu ispred mene samo su se križale čitajući njima nepoznata imena sela i zaselaka s usputnih putokaza. Ali takvi se izleti meni uvijek isplate. Duševno. Osim posjeta Interliberu, moj dvodnevni posjet metropoli imao je još jedan razlog: sudjelovanje u predstavljanju romana Krešimira Pintarića "Ljubav je sve" u Gradskoj knjižnici, u petak. Osim nas četvero predstavljača, u publici se sakupilo čak sedam ljudi; puno im hvala što su između tri-četiri istovremena zagrebačka večernja književna događanja izabrali baš ovo. Nadam se da im je bilo zanimljivo. Meni je. Predstavljanje, koje je vodila Dunja Seifert Šverko, inače dugogodišnja voditeljica tribine "Književni petak", je bilo, s naše strane stola, izvrsno, baš smo se lijepo načavrljali. Pintarić je izuzetno cool tip, jako mi je drago što smo se upoznali. I Damir Radić je OK, lijepo je govorio o knjizi, iako mi se učinilo, ali nismo to stigli baš razraditi, da se baš ne slažemo u pozicioniranju značenje ljubavi i seksa u Pintarićevu romanu. Večer toga petka sam pak završio u Booksi, gdje je bio tulum za bosanske pisce i nakladnike, uz "Žilavku", baklavice, lokumiće, i rahat-lokum fluorescentnih boja. Opet nekoliko poznatih faca, i dobar dio novih, ali bio sam malo preumoran da bih se duže zadržao. Interliber sam dakle razgledao u petak prijepodne i u subotu isto prijepodne (popodne sam putovao doma). Nisam baš previše turistički njuškao, ni kupovao knjige (dobro, ajde, skoro da nisam), razgledavanjima sam samo popunjavao vremenske rupe između dogovorenih susreta, i s obzirom na viđeno, mogu reći: Interliberu trebaju veći kafići. Mjesta gdje se ljudi susreću izgledaju poput zubarskih čekaonica, mala su i zbijena, jedva da se mjesto može naći (ali treba pohvaliti konobare koji su vrlo brzi i obilazili su sve stolove, kroz koliko god laktova morali krčiti put). Javna događanja me nisu zanimala, na mjestima predviđenima za to ionako se ništa nije čulo zbog glazbe koja je treštala s obližnjih štandova, od svih naslova za koje sam načuo da su se pojavili najviše me zanimala nova zbirka Davora Slamniga (ali nisam ju dobio, trebala bi mi stići narednih dana). Posjetio sam i Informatiku, onako u letu, htijući si kupiti onaj mali i sve nužniji prcvoljak od USB-flash memory sticka s MP3 playerom; nisam ga našao, ili nisam imao dovoljno strpljenja tražiti. Sad dva tjedna odmora od sajmova, a onda - pravac Pula. |
