Najavio sam da ću u Bookaleti među ostalim pisati i o Istri kao izvorištu literarnih inspiracija, pa evo jedne zanimljivosti koja je već postala pojavom: nekim piscima nije dovoljno što im Istra pruža kao literarnu građu ovakva kakva jest, pa izmišljaju neke svoje dodatke. Tako nastaju idealni istarski gradovi, onakvi kakvi ne postoje, ali bi po svim pripisanim odlikama mogli postojati u nekoj alternativnoj stvarnosti. Još je Dragan Velikić u romanu Via Pola tamo negdje iz kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih (ali i u kasnijim svojim knjigama) svoje likove vodio od Vižnjana do Tazina i drugdje; a Dejan Šorak je u svom romanu "Ja i Kalisto" radnju smjestio u izmišljeni gradić Mednjan. Mednjan je inače stvarno postojeće selo nedaleko Barbarige, no Šorak je svom Mednjanu pripisao atribute po kojima je poznato nekoliko drugih stvarnih istarskih gradića, od Motovuna i Momjana do Višnjana i Vodnjana. Čitam i rukopis neobjavljenog SF romana Natalije Grgurinić i Ognjena Rađena čija se radnja događa u izmišljenom južnoistarskom gradiću Limjanu, koji je, kako se izdaleka dade naslutiti, nastao spajanjem Premanture i Medulina. Ima i pisaca koji su cijelu Istru zamislili malo drukčije, no o tome više drugi put.
Malo sam ažurirao moju web-rubriku s književnim preporukama/prikazima "Knjiga za plažu - knjiga za kauč", uz šesnaest novoubačenih tekstova sada ih je ukupno sedamdeset i pet. Uživajte u čitanju, a ne bi mi bilo krivo ni dobiti nekakav feed-back.
Stanko Andrić u Enciklopediji ništavila, pod natuknicom Novac, ima i sljedeći pasus: "Mogućnost da odjednom imaju mnogo novca nenavikle osobe nadahnjuje najbesmislenijim idejama. Moj ujak, čijem su ocu komunisti nacionalizirali velik komad zemlje, posljednjih godina sanja o tome kako će povratiti svoj posjed, smjesta ga unovčiti i onda, na povratku iz grada, odjednom uzeti dva taksija: jedan za sebe, drugi za svoj šešir."
Ova zgoda neobjašnjivo koincidira s jednim istinitim slučajem, koji se zbio u Istri dvadesetih ili tridesetih godina prošlog stoljeća. Tada je u mjestu Tinjan (između Pazina i Poreča) živio čovjek kojeg su svi zvali Mali Rade. Bio je arhetip sirotinje, nije imao ništa doli magarca i vozić (mala zaprežna kola), kojima je lutao uokolo i sakupljao, danas bismo rekli, sekundarne sirovine. Onda se pročulo da je dobio ogroman novac na lutriji. Kad je pošao po dobitak, kući se vratio posebnim, za tu prigodu unajmljenim vlakom: on u jednom vagonu, njegov šešir u drugom.
Knjiški moljac je objavio kako je upravo izašla nova knjiga Zorana Lazića, "Kalendar". Jako me zanima novi uradak tog vrckavog genija iz Slavonskog Broda, budući da sam prethodnim njegovim knjigama, zbirkom "Miss Krampus" i romanom "Ljeto u gradu", poprilično oduševljen. Čujte samo ovaj početak jedne njegove priče: "Baš sam davio mačiće na potoku, kada je preko livade dotrčao Toni i sav zadihan objavio: stigli su Francuzi!". Definitivno, uz novu knjigu Igora Rajkija, ovaj novi Lazić je pri vrhu moje božićne liste želja.
Sjetio sam se da bi blog mogao poslužiti umjesto papirića na koje uvijek zapišeš nešto važno, podatak, misao ili ideju, pa papirić poslije izgubiš a podatak etc. zaboraviš. Evo nekih podataka, misli i ideja od zadnja dva-tri dana. U zadnjem Vijencu, u razgovoru s Krunom Lokotarem, Seid Serdarević kaže da bi volio čitati povijesnu studiju o banu Jelačiću koju bi napisao Stanko Andrić. Stvarno bi to moglo biti zanimljivo. Zatim, u Istri legende o divovima ne postoje samo u dolini Mirne, nego i u slovenskom dijelu Istre, tamo ih zovu "ajdi", što je korijen nekih tamošnjih toponima, primjerice naziva mjesta Ajdovščina. Brian Aldiss napisao je prije 20-30 godina neku vrstu turističkog vodiča po tadašnjoj Jugoslaviji, kojega nitko u toj istoj Jugoslaviji nije htio objaviti. Davor Špišić, ovogodišnji dobitnik VBZ-ove nagrade za roman "Koljivo", napisao je SF-dramu "Kaćuša", koja je i objavljena u novosadskom časopisu "Scena", a bit će vjerojatno tamo i postavljena. Književna večer "Tri kartice o Istri" (poznati hrvatski književnici pišu putopise o Istri) održana u sklopu ovogodišnjeg Sajma knjige u Puli bila je uglavnom katastrofalna, trebao bih naći vremena za detaljniji prikaz. Jučer sam na jednom skupu govorio, među ostalim, o Motovunu i Velom Joži kao inspiraciji današnjih SF (i ne-SF) pisaca, pokazalo se da to ljude dosta zanima, i o tome bi bilo zgodno ovdje nešto napisati. Ima netko viška slobodnog vremena da se mijenjamo?
Koju biste knjigu poklonili za Božić ili Novu godinu, a koju biste voljeli dobiti na poklon? Biste li za blagdanski poklon birali neku novu, frišku, tek objavljenu i prema tome sigurno nepročitanu knjigu, ili neku "svevremensku", neku koju biste i sami više puta voljeli uzeti u ruke, a to biste očekivali i od osobe kojoj tu knjigu darujete?
Nekad davno ljudima sam za bilo koju priliku volio poklanjati zbirku priča "Čudovište" Davora Slamniga, to je jedna od onih svevremenskih knjiga koju je zgodno otvoriti u bilo kom raspoloženju i čitati naglas pred bilo kakvom publikom, radilo li se o meni omiljenoj priči "Čarobna kuglica", ili "Basni o dva prasca", pa i naslovnoj priči "Čudovište", jednoj od najromantičnijih fantastičnih pričica u našoj književnosti uopće. Zbirka "Čudovište" nažalost nije ponovno objavljivana, ne znam može li se naći po antikvarijatima, ali ako može, to bi bio izvrstan blagdanski poklon. A čini mi se, ako bi se netko odvažio prihvatiti toga, da bi se i od zapisa s raznih blogova mogla sastaviti jedna lijepa fantastično-romantična knjižica...
Glazirani keramički vrč, oslikan najčešće motivima grožđa i vinove loze, ukrašen natpisima koji prenose razne vinske poruke, zapremine najčešće od jedne litre, no ima ih od 2,5 deci do nekoliko litara (najveće su imale i po osam litara!), to je bukaleta, posuda iz koje Istrijani najradije piju vino u društvu. Osim što se iz bukalete pije vino, u njoj se priprema i istarska supa, no to je sasvim druga priča...
Friško mi je poštom stigla knjiga Borisa Becka "Krila u koferu". Ne stigoh je još pročitati, ali pogled na bilješku o piscu oduševljava. Kaže ovako: "Boris Beck rodio se u Zagrebu 1965, ali prve znakove inteligencije počeo je pokazivati tek 1987. Životna želja da iz studentskog doma prijeđe izravno u starački nije mu se ostvarila - dogodio mu se peh da je završio oba svoja studija, prvo geodezije, a poslije hrvatskog jezika i književnosti. (...) Napisao je još zbirku priča Metak u srcu Svetog Augustina i knjigu eseja Mrtvaci pod poplunom, te mjuzikl za tinejdžere Grič Witch. Boji se duboke vode, a najsretniji je kad u vrtu ispod listova zelja nađe malu slatku bebu". Treba li bolje preporuke za ovu knjigu?
Bio sam na večeri slavonskih pisaca u sklopu pulskog Sajma knjiga. Upoznao nekoliko izvrsnih ljudi i odličnih pisaca, prije svega Stanka Andrića i Davora Špišića, saznao sam da u Novoj Gradiški postoji antikvarijat, malo se prepirao s ljudima je li bolja slavonska šunka ili istarski pršut, bilo je odlično i zabavno. Među čitačima je bila i Mira Bićanić, "milijunašica", koja je čitala izvadak iz njenog romana u nastajanju. Žao mi je bilo što Goran Lazić i Gordan Nuhanović nisu mogli doći, zbog bolesti, rekoše. Uglavnom, izvrsna večer, događaj kakve bi trebalo organizirati i izvan Sajma, u vrijeme kada ima manje gužve, strke i stresa.
Dopuna onom donjem postu sa slikom pršuta: ako je, dakle, pršut istarski "vijolin", onda ovom slikom promoviram istarske kobasice kao "istarske orgulje". Sezona praščine u Istri je počela, pa gdjegod navratite, smatrajte moralnom obavezom kušanje klobasica i ombula. Još nisam našao vezu između kobasica i literature, no naći ćemo, ima vremena...
Jedan od onih kad sve oko tebe galopira s negativnim predznakom, od toga da te izmaltretiraju na poslu, do toga da ti rikne hard (s tom banalnošću suočavam se prvi put u životu!), pa ti čekanje majstora i popravak odulji povratak doma kad već padne mrak. U međuvremenu jedina duhookrepljujuća pauza je kavica uz novi Zarez i novi nastavak "Noge filologa", znane i u blogerskom svijetu pod inverznim naslovom. Doma opet gnjavaža s dječjim zadaćama i učenjem po idiotski napisanom udžbeniku iz zemljopisa, i negdje u zraku između dva dodira zemlje nađeš vremena za par stranica "Povijesti Slavonije u sedam požara" Stanka Andrića, i diviš se kako je taj mladi čovjek napisao povijesno djelo koje se čita kao roman, skoro k'o neka napetica u kojoj, iako načelno znaš što je kako završilo, jedva čekaš što će biti dalje. Trebao bih tog čovjeka vidjeti sutra na sajmu knjiga u Puli, na večeri slavonskih književnika, stisnuću mu ruku s velikim guštom.
Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije
Glazirani keramički vrč, oslikan najčešće motivima grožđa i vinove loze, ukrašen natpisima koji prenose razne vinske poruke, zapremine najčešće od jedne litre, no ima ih od 2,5 deci do nekoliko litara (najveće su imale i po osam litara!), to je bukaleta, posuda iz koje Istrijani najradije piju vino u društvu. Osim što se iz bukalete pije vino, u njoj se priprema i istarska supa, no to je sasvim druga priča...
Dopuna onom donjem postu sa slikom pršuta: ako je, dakle, pršut istarski "vijolin", onda ovom slikom promoviram istarske kobasice kao "istarske orgulje". Sezona praščine u Istri je počela, pa gdjegod navratite, smatrajte moralnom obavezom kušanje klobasica i ombula. Još nisam našao vezu između kobasica i literature, no naći ćemo, ima vremena...
