Prošle nedjelje krenu sam sa Jasnom u šetnju susjedstvom i upoznao novog prijatelja i susjeda, godinu i po starog mješanca zlatnog retrivera koji se zove Leon. Igrali smo se u njegovom prostranom vrtu. Trčali smo i naganjali se do iznemoglosti. I na kraju, Leon me navukao. Zatrčao se prema fontanici u vrtu, a ja za njim. On se zaustavio, a ja nisam uspio i upao sam ravno u fontanu.
Fondana je bila duboka dva-tri pedlja i nisam mogao izaći iz nje nego sam se naklatio šapama na rub čekajući da me netko izbavi iz nje. Voda mi je curila sa ušiju i nosa.....ma bio sam mokar ko miš iz mlijeka.
Jasna i Susjed popadali su od smijeha vidjevši me takvog mokrog i snuždenog. A Leon mi se sa strane cerio mašući repom.."tako ti i treba kad juriš ko tele ne gledajući kud juriš.....". E, da sad je kasno za upozorenja, no zapamtit ću to za drugi put....ako me , naravno....he,he...ne ponese žar igre pa se opet zaboravim.
uostalom, baš me briga....ja sam Labrador i imam fantastično krzno koje ne propušta vodu pa mogu skakati u vodu do mile volje a da mi koža ostane suha.
Imam i prste povezane plivaćom kožicom pa mogu i plivati, iako je u fontanici malo skučeno za takvo nešto.
Jasna me odvela kući i dobro istrljala suhim ručnikom smijući se cijelo vrijeme i govoreći mi kako sam postao pravi pravcati "morski pas".
Nije me uspjela slikati a možda i bolje da se ne sramotim....jer sam baš smiješno izgledao onako mokar naklaćen preko ruba fontane. Ostavit ću zato par drugih slika gdje se lijepo vidi kako sam porastao.
|