petak, 11.05.2007.
so dance your own dance, and never forget...
puno previše obaveza zadnjih dana. ali gode mi. mozak je više uposlen fizikalnim i analitičkim kemijama nego razmišljanjima o svemu dugom tupavom. ali nešto mi ne da mira. nakon jednog razgovora sa prijateljem ostala sam paf jer uopće nisam imala pojma kakvom me osobom drugi doživljavaju.
- Ti ne izgledaš ko ''djeva u nevolji''. Zapravo, nikad nisam ni stekao takav dojam. Ti si Supergirl, netko ko sve svoje rješava sam, i za to ne treba druge, a smiješi se da je uvijek sve ok jer ne voli da je drugi ljudi dožive kao da treba pomoć. Ako ikad i zakukaš, to je više okrenuto na sprdnju. Nisi ona cura koja voli da joj frajer da ružu, da ju časti cugom ili pomogne nositi vrećice iz trgovine. I ako se za ikog u životu ne brinem, to je za tebe. Jer imaš mozak, a bome uz to najdužu i najbržu jezičinu koju znam. I to je dobro. ali tjera ljude, a time i muškarce od tebe. Jer to plaši. Ja te volim, ali da se mogu zamisliti kao tvoj dečko, malo teže. Nekako bih se osjećao ko pičkica uz tebe. :)) Svaki muškarac želi osjetiti da ga žena treba, a ja imam dojam da ti nikad ne bi trebao. da bi ti bila JAČI POL od mene. Neki ljudi trebaju nekog tko će ih stalno pokretati, a neki se pokreću sami. Ti imaš svoj propeler u guzici i pokrećeš samu sebe i budi ponosna.
I stala sam i zamislila se. zar me ljudi ZAISTA tako doživljavaju? zato što ne glumim krhku djevojku i što volim svoje poslove i sve obavljati i rješavati sama? što ne volim da mi se kupi cuga? ne razumijem, muškarci traže... šta? 10 godina mlađe curičke od sebe koje mogu pokazivati i kupovati im subotom najskuplje koktelčiće da bi osjetili KAKO SU NEKOM POTREBNI? WTF?
Pa halo, i ja trebam žene, muškarce, LJUDEEEE, nekog, ali ne trebam nekog tko će mi 'nosit vrećice' i 'kupit cugu'. a pa jebemu, to mogu sama. ljudi mi trebaju za stvari koje nisam sposobna sama učiniti, ili kao pomoć za moja slabija psihička stanja, a dosta toga ne mogu sama i imam dosta psihičkih udubina. Ali to ne znači da ću plakati ili zbog straha da će mi pukniti nokat čekati da dođe netko i 'spasi me'! JEBOTE! uf.. i komentar da na prvi pogled izgledam ''dosta grubo''... ne razumijem..ako postanem platinasta plavušica, obučem neku light pink haljinicu, hoću onda izgledati ko anđelčić koji treba pomoć i bit prihvatljivija društvu?
zašto cijelo društvo boluje od kompleksa 'spasimo nekog'? i zašto svi većinom biramo za društvo sjebanije ljude od nas samih? jel se tako osjećamo bolje i baš super?
ja ostajem pri svom. bit ću takva, izgledala grubo ili drsko ili ne znam kako. što mogu sama, obavljat ću sama i trenutno ne trebam 'spasitelje'. osim ako mi možete srediti položen ispit iz analitičke kemije, što čisto sumnjam. :)) a sad idem pametnije trošiti vrijeme. idem učiti. :))
