srijeda, 16.05.2007.
petak, 11.05.2007.
so dance your own dance, and never forget...
puno previše obaveza zadnjih dana. ali gode mi. mozak je više uposlen fizikalnim i analitičkim kemijama nego razmišljanjima o svemu dugom tupavom. ali nešto mi ne da mira. nakon jednog razgovora sa prijateljem ostala sam paf jer uopće nisam imala pojma kakvom me osobom drugi doživljavaju.
- Ti ne izgledaš ko ''djeva u nevolji''. Zapravo, nikad nisam ni stekao takav dojam. Ti si Supergirl, netko ko sve svoje rješava sam, i za to ne treba druge, a smiješi se da je uvijek sve ok jer ne voli da je drugi ljudi dožive kao da treba pomoć. Ako ikad i zakukaš, to je više okrenuto na sprdnju. Nisi ona cura koja voli da joj frajer da ružu, da ju časti cugom ili pomogne nositi vrećice iz trgovine. I ako se za ikog u životu ne brinem, to je za tebe. Jer imaš mozak, a bome uz to najdužu i najbržu jezičinu koju znam. I to je dobro. ali tjera ljude, a time i muškarce od tebe. Jer to plaši. Ja te volim, ali da se mogu zamisliti kao tvoj dečko, malo teže. Nekako bih se osjećao ko pičkica uz tebe. :)) Svaki muškarac želi osjetiti da ga žena treba, a ja imam dojam da ti nikad ne bi trebao. da bi ti bila JAČI POL od mene. Neki ljudi trebaju nekog tko će ih stalno pokretati, a neki se pokreću sami. Ti imaš svoj propeler u guzici i pokrećeš samu sebe i budi ponosna.
I stala sam i zamislila se. zar me ljudi ZAISTA tako doživljavaju? zato što ne glumim krhku djevojku i što volim svoje poslove i sve obavljati i rješavati sama? što ne volim da mi se kupi cuga? ne razumijem, muškarci traže... šta? 10 godina mlađe curičke od sebe koje mogu pokazivati i kupovati im subotom najskuplje koktelčiće da bi osjetili KAKO SU NEKOM POTREBNI? WTF?
Pa halo, i ja trebam žene, muškarce, LJUDEEEE, nekog, ali ne trebam nekog tko će mi 'nosit vrećice' i 'kupit cugu'. a pa jebemu, to mogu sama. ljudi mi trebaju za stvari koje nisam sposobna sama učiniti, ili kao pomoć za moja slabija psihička stanja, a dosta toga ne mogu sama i imam dosta psihičkih udubina. Ali to ne znači da ću plakati ili zbog straha da će mi pukniti nokat čekati da dođe netko i 'spasi me'! JEBOTE! uf.. i komentar da na prvi pogled izgledam ''dosta grubo''... ne razumijem..ako postanem platinasta plavušica, obučem neku light pink haljinicu, hoću onda izgledati ko anđelčić koji treba pomoć i bit prihvatljivija društvu?
zašto cijelo društvo boluje od kompleksa 'spasimo nekog'? i zašto svi većinom biramo za društvo sjebanije ljude od nas samih? jel se tako osjećamo bolje i baš super?
ja ostajem pri svom. bit ću takva, izgledala grubo ili drsko ili ne znam kako. što mogu sama, obavljat ću sama i trenutno ne trebam 'spasitelje'. osim ako mi možete srediti položen ispit iz analitičke kemije, što čisto sumnjam. :)) a sad idem pametnije trošiti vrijeme. idem učiti. :))
nedjelja, 06.05.2007.
LJUBAV JE POPIZDILA.
''..još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti - velim,
ali ja ne znam da li je želim
ili ne želim..''
(prva pjesma dobriše cesarića koju sam naučila još davnih dana u osnovnjaku. tada ju apsolutno nisam kužila, uostalom kao ni išta vezano uz poeziju i književnost.)
- ma ti si totalno u kurcu!
- pa šta je sad?
- kao prvo: kukaš kako bi htjela nekoga, za drpanje, za pričanje, za ne znam šta i pol godine slušamo tvoju 'ajmo mi nabaviti dečka', i sad imaš trojicu koja te dave, a ponašaš se prema njima ko dežurna kučketina i sve što imaš za reći je 'ja sad ne bi dečka'. o jadna princezica!
- pa ne bi.
- PA DA MI SE NIKAD NISI ONDA USUDILA VIŠE U ŽIVOTU KUKATI!!! a jebote, pa u čem je sad stvar? šta, ti voliš patiti ili koji kurac?
Nema 'stvari'. NE VOLIM PATITI. Samo ja više nisam sposobna za nikakve vezice u koje znam da ne bih uložila cijelu sebe. ne da mi se. biti sama je nekakva konstanta u mom životu i cijeli moj ravnotežni sustav funkcionira tako. kada dođe nešto i poremeti mi moju ravnotežu ja izgubim neke končiće i nešto ispašta - ili prijatelji ili faks ili moje slobodno vrijeme koje imam za sebe ili moj mozak koji je inače preopterećen glupim stvarima, sitnicama i analiziranjima.
ukratko, ne snađem se. a onda dolazi i ljeto. ljeto mi je nekako za biti slobodna.
nisam navikla nekome se javljati ili polagati račune. iako veza ne bi trebala biti to, ali meni mojih zadnjih nekoliko se svelo na to.
i mrzim početke. one glupe početke gdje ti sebe nekom moraš objašnjavati, jer ne želiš biti misandrstud i onda opet onaj dio upoznavanje, koji mrzim jer se uvijek nesvijesno trudiš biti u najboljem svijetlu a ako budemo realni, najbolje svijetlo ne postoji, što znači da dijelom i glumiš da si nešto drugo, a na kraju se pitaš koja je svrha jer svejedno ne možeš to raditi vječno. i tak.
ja bih da mogu uskočiti u neku vezu od, šta ja znam nekih 5 mjeseci. To je taman -> nije početak - početak, nego ono, već ste se upoznali dovoljno da znate otprilike kako i jedno i drugo funkcionirate, a veza opet nije toliko odmakla da ste se sad apsolutno prestali truditi jedno oko drugoga.
jel ja puno tražim? :))
Glupi D-moll, za kim tuguje svu noc
Uzme me u svoju tamnu kociju, nebo primi boju tvojih ociju
Znam taj put, to je precica za bol
Jedan D-moll me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali,
Nije to, sta je tuga za D-moll
a nakon toga lagani jazz sa puno saksofona da me prikuca još više, i kao fajnl tač geri mur i svevremenska ''still got the blues''.
Use to be so easy
Fall in love again
But I found that the heartache
It's a roll that leeds to pain
I found that love is more than just a game
Play and to win
but you loose just the same
So long
it was so long ago
But I've still got the blues for you
a možda i volim patiti. jebemu šilo.
završit ću s čim sam i počela:
''Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Pogledati kao stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.''
