Nekoliko dana strke, radne i one osobne, nekako uvijek mislim kako će neke stvari izmaknuti kontroli ako me nema.. kao da zaboravljam kako smo svi zamjenjivi .
Sve je spakovano, samo još dovoljno sna jer valja odvoziti preko nekoliko stotina kilometara po pustim drumovima kako veli jedna pjesma..
Shema vožnje poznata.. polako
Sutra ću plivati u najljepšem moru na svijetu, radujem se i jedva čekam
Prije desetak dana, u uredu me posjetila kolegica iz srednje škole. Da, dobro sam napisala kolegica, jer Bogu hvala, znam razlikovati kategorije povezanosti među ljudima - prijateljica, kolegica, poznanica.
Jedno određeno vrijeme vezala nas je blizina radnih mjesta, a u posljednjih nekoliko godina smo se doista rijetko susretale jer je njena tvrtka promjenila sjedište, tako da smo bila zatečena njezinim posjetom. Obzirom da mi je bila poprilična gužva nakratko sam izašla iz ureda u prostoriju za sastanke. Nakon uobičajenih pitanja kako djeca, suprug i slično rekla mi je kao mi mora nešto reći, a dosad je to rekla jedino roditeljima. Da, slušam odgovorila sam. Odlučila sam se rastati izgovorila je to jednostavno bez zadrške ali pogled je nosio pitanja, i onda nastavila, ti si uvijek u životu znala postaviti stvari na svoje mjesto i treba mi tvoje mišljenje. Odgovorila sam kao joj ne mogu dati svoje mišljenje ako mi ne kaže što se događa obzirom na 27 godina braka, troje djece, stečenu imovinu, osobnu i poslovnu. Nije se radilo o drugoj ženi, nego jednostavno više nije bilo snošljivosti u odnosu njih dvoje. Nisam htjela utjecati na njezinu odluku, bez obzira što mi je vrlo draga, kratko sam joj odgovorila kako je važno da je ona doista tako odlučila. Za odvjetnika je odabrala mog susjeda kojeg sam nazvala i koji je ubrzo došao po nju. Kada je otišla nisam mogla mirno nastaviti raditi, prešla sam hodnik do susjeda, ali vrata su bila zaključana, već su otišli.
Jednu večer me je i nazvala, dulje smo razgovarale ne temu uzroka i posljedica koraka koje je poduzela. Trebale su joj riječi utjehe, podrške. Odvrtila sam film unazad mnogo godina kada sam ja donijela takovu odluku. Nisam nikoga ništa pitala, nisam s nikim o tome razgovarala. Jednostavno odlučila sam. I zato sam nju razumila. Nisam joj rekla koliko snage treba za biti sam, ne biti ničija žena.
Rekla sam joj, gledaj samo naprijed i nemoj odgovarati na arsenal prljavog oružja i niskih udaraca. Jer to je otac tvoje djece. I čovjek kojeg si nekada voljela.
Prešutila sam sve moje padalice, sva jutra u kojima nisam prepoznala sunce, sve zmajeve straha, svaki trn kada bih osjetila miris boljeg sutra.. vrisak koji je razumjelo samo nebo.
Postoje trenutci u kojima moraš biti sam. A snažan si onoliko koliko znaš biti sam. Jer samo tako možeš biti i s nekim drugim.
Razlika između mene i svih koje sam srela u sličnim situacijama jest taj da ja još uvijek vjerujem u ljubav. I svi oni tu razliku prepoznaju, ali joj ne znaju ime.
Pa ju zovu snaga ili žena s stavom. Uglavnom.
Kako god, to je daleko iza mene, u ropotarnici mojih rijetkih sjećanja.
Moja ljubav ima boju plave svile koja klizi kroz prste meka i podatna,
zaustavljena usnama na vratu tamo gdje kuckavica određuje ritam postojanja,
mirisni trag na postelji od leptira..
Ona je stišani val i rasprostrta predanost, kometa mog neba.
U tišini srca, u jutru svečanog svitanja nitko nas ne može više okupiti u jednostavnosti nego Majka nad majkama, posrednica između Neba i Zemlje. Koliko molitvi svoga srca u poniznosti sutra donosimo pred Tvoje lice i ostavljamo trag nade u povratku, mirni i sretni.
Svatko na svoj način neka Te slavi.
Volim ljeto u Gradu, ulice su poluprazne, nema gužve u prometu, one uvijek jednake hrpe ljudi koja istim putevima žuri na posao ili se vraća, tako isto. Čak na Zrimpi ima slobodnog mjesta za parking vozila.
Moj bolid uredno je sparkan u garaži jer je ljeto vrijeme njegovog visočanstva bicikla.
Iako na poslu "trpim" komentare na račun mog prijevoznog sredstva uporno koristim vozilo na vlastiti pogon. Jutrom uživam u vožnji kroz mirno naselje u kojem živim, sve do biciklisičke staze, Zrinjevca, Sunčane i eto me.
Jedino moj monokl-susjed, moje radno mjesto i njegov dom dijele istu ulicu, razumije moje radosti vožnje jer njegove rute počinju u gradu, a završavaju u mom naselju. Veli kako takav mir dugo nije pronašao.
Započela sam ovo o biciklu jer dok sam se danas vozila doma s posla, samo sam se smješkala, dobro je imati sunčane naočale, manje te ljudi prepozna
Pred kraj radnog dana u kojem sam btw zaboravila otići na tržnicu , uhvatila sam se čitanja stručnih novina i na jednoj stranici istih pronašla oglas kojim se traži zaposlenik za radno mjesto moje struke. Naveden je čak i broj zaposlenika iste, koji je više puta manje od našeg broja.
I kažem ja curama, napisati ću svoj kratki životopis, usput jel tko ima kakav u kompu, to nisam pisala jedno 20-ak godina. I stavila mi na razmjenu moja druga jedan od svoje frendice. Zavrtilo mi se u glavi uspoređujući moje i njezino godište.
I tako napisala ja životopis, mejlala i sada čekam odgovor.
Mislile su kako se šalim, ali kada sam im pokazala mail i privitak ostale su otvorenih usta i bez komentara, zezaš?
Usput radno mjesto je u Zagrebu i kako jedna blogerica koja je stavila zabranu na objavu svojih napisanih tema, koja ne ostavlja više komentare, jer samo tako si potpuno slobodan, jednom napisala "ništa nije.. što .. slučajno", pa ni zeza
p.s. čekam da sunce promjeni položaj pa ću navaliti na košnju trave, navečer kavica i sok okrjepe za umorne bajkere koji vole moje naselje
Sklona sam, onako u dubini sebe, ne očekivati od života darove. Nisam pesimista, jednostavno svjesna sam kako se sve u životu mora zaslužiti, odraditi, prvo dati da bih mogao primiti. Ali ako se zareda nekoliko, a još neočekivano predivnih događanja, upitam se čime sam to zaslužila.
Ja, koja uvijek dijelim podršku drugima riječima kako se darovi vrte u krug.
Prošli tjedan dobila sam poziv za druženje, malu proslavu, na otoku Hvaru od čovjeka koji ostavlja tragove u mom životu, od kojeg niz godina učim kako je važno kvalitetno živjeti, veselo raditi, ali i znati se izboriti za svoje trenutke sreće. On mi je primjer kako niti jedna nevolja i nesreća, a proživio ih je mnogo, ne mogu zaustaviti čovjeka u njegovom rastu i radosti postojanja. Po godinama njegova života može mi biti otac, i to u zrelijoj dobi, ali optimizam i aktivnost njegovog načina življenja ne mogu pratiti niti mnogi 40-godišnjaci.
Na kraju tog razgovora mi je rekao: «Ja nemam dugo vremena živjeti, a ti si uvijek imala srce na pravom mjestu za sve i pratila si me kada to i nije bilo lako, avionska karta na tvoje ime rezervirana je i možeš preuzeti u zračnoj luci, pa ti odluči hoćeš li doći.»
Da, svjetski putnik zna kako se to radi, a i sklon je tehničke stvari poput objave nedolaska na posao tzv. godišnji odmor, pripreme za putovanje i slično, proglasiti jednostavnim stvarima koje se odrađuju u hodu.
U prošli petak sam otišla po kartu i u utorak dok je moj grad spavao prekriven blagdanskim prekrivačem krenula prema zračnoj luci. Obožavam se voziti avionom, nezamjenjivi osjećaj potpune slobode - dodirivati oblake. Svuda oko tebe veliko plavo nebo. Tijekom prijepodneva sretno smo sletili u Split. Tek kada sam se ukrcala na trajekt javila sam kako stižem. Radovao se kao otac djetetu taj slavonsko-njemački gospodin i odmah organizirao prijevoz od pristaništa do njegove kuće. Osjećala sam se sigurnom i tako ispunjenom u svom srcu. Ostavila sam sve za sobom, posao, majstore (opet), to što nije vrijeme mog odmora, otkinula sam komadić od života, onako samo za sebe.
Utorak je bio poseban dan za cijelu našu domovinu. I nije bilo važno jesam li u mom Gradu ili na Otoku. Čudesno je to što sam netom napustila svoj dom i za jedan sat bila na predivoj obali. Na ručku koji je prerastao u veselicu sve do večere bilo je puno ranjenih (vinom), to je uzrečica jednog našeg dragog prijatelja, veselili su se i Nijemci i Hrvati, pa i Dalmatinci).
Vino se polako uvuće u vene, zna put do pjesme, opuštajućeg mira dok valovi skladaju najljepše tonove.
Nisam mogla odoliti zovu mora, spustila sam se do obale, skinula sandale i koračala morem baš onako kako sam uvijek gledala u filmovima. A gore s neba smiješio se mjesec pa sam pomislila osjeća li se on velikim među zvijezdama. Ali te večeri, ne većim od mene.
Preostala dva dana darovala sam su nam sunce i more.
Večeri ugodom raskošne, vesele.
Pokušala sam zapamtiti što više, upiti trenutake za vječnost.
Danas dok je jutro bilo u povojima svitanja, a ja čekala poziv za pokret na prvi trajekt (utrpala sam se zagrebčancima do metropole jer za istok avioni voze samo utorkom, a tko mi kriv), opraštala sam se od mora kao od ljubavnika koga ću opet uskoro vidjeti.
Potrebno je ponekad preskočiti granice u odlascima i dolascima.
Život je sastanak, rastanak i sjećanje.
Postoje niti koje nas vežu za ljude i mjesta, niti srca. Sretna sam.
.
komentare na račun mog prijevoznog sredstva uporno koristim vozilo na vlastiti pogon. Jutrom uživam u vožnji kroz mirno naselje u kojem živim, sve do biciklisičke staze, Zrinjevca, Sunčane i eto me. 
, uhvatila sam se čitanja stručnih novina i na jednoj stranici istih pronašla oglas kojim se traži zaposlenik za radno mjesto moje struke. Naveden je čak i broj zaposlenika iste, koji je više puta manje od našeg broja. 
i kako jedna blogerica koja je stavila zabranu na objavu svojih napisanih tema, koja ne ostavlja više komentare, jer samo tako si potpuno slobodan, jednom napisala "ništa nije.. što
, stoga ne može nam ništa sitna prašina s opanaka. 
