Sklona sam, onako u dubini sebe, ne očekivati od života darove. Nisam pesimista, jednostavno svjesna sam kako se sve u životu mora zaslužiti, odraditi, prvo dati da bih mogao primiti. Ali ako se zareda nekoliko, a još neočekivano predivnih događanja, upitam se čime sam to zaslužila.
Ja, koja uvijek dijelim podršku drugima riječima kako se darovi vrte u krug.
Prošli tjedan dobila sam poziv za druženje, malu proslavu, na otoku Hvaru od čovjeka koji ostavlja tragove u mom životu, od kojeg niz godina učim kako je važno kvalitetno živjeti, veselo raditi, ali i znati se izboriti za svoje trenutke sreće. On mi je primjer kako niti jedna nevolja i nesreća, a proživio ih je mnogo, ne mogu zaustaviti čovjeka u njegovom rastu i radosti postojanja. Po godinama njegova života može mi biti otac, i to u zrelijoj dobi, ali optimizam i aktivnost njegovog načina življenja ne mogu pratiti niti mnogi 40-godišnjaci.
Na kraju tog razgovora mi je rekao: «Ja nemam dugo vremena živjeti, a ti si uvijek imala srce na pravom mjestu za sve i pratila si me kada to i nije bilo lako, avionska karta na tvoje ime rezervirana je i možeš preuzeti u zračnoj luci, pa ti odluči hoćeš li doći.»
Da, svjetski putnik zna kako se to radi, a i sklon je tehničke stvari poput objave nedolaska na posao tzv. godišnji odmor, pripreme za putovanje i slično, proglasiti jednostavnim stvarima koje se odrađuju u hodu.
U prošli petak sam otišla po kartu i u utorak dok je moj grad spavao prekriven blagdanskim prekrivačem krenula prema zračnoj luci. Obožavam se voziti avionom, nezamjenjivi osjećaj potpune slobode - dodirivati oblake. Svuda oko tebe veliko plavo nebo. Tijekom prijepodneva sretno smo sletili u Split. Tek kada sam se ukrcala na trajekt javila sam kako stižem. Radovao se kao otac djetetu taj slavonsko-njemački gospodin i odmah organizirao prijevoz od pristaništa do njegove kuće. Osjećala sam se sigurnom i tako ispunjenom u svom srcu. Ostavila sam sve za sobom, posao, majstore (opet), to što nije vrijeme mog odmora, otkinula sam komadić od života, onako samo za sebe.
Utorak je bio poseban dan za cijelu našu domovinu. I nije bilo važno jesam li u mom Gradu ili na Otoku. Čudesno je to što sam netom napustila svoj dom i za jedan sat bila na predivoj obali. Na ručku koji je prerastao u veselicu sve do večere bilo je puno ranjenih (vinom), to je uzrečica jednog našeg dragog prijatelja, veselili su se i Nijemci i Hrvati, pa i Dalmatinci).
Vino se polako uvuće u vene, zna put do pjesme, opuštajućeg mira dok valovi skladaju najljepše tonove.
Nisam mogla odoliti zovu mora, spustila sam se do obale, skinula sandale i koračala morem baš onako kako sam uvijek gledala u filmovima. A gore s neba smiješio se mjesec pa sam pomislila osjeća li se on velikim među zvijezdama. Ali te večeri, ne većim od mene.
Preostala dva dana darovala sam su nam sunce i more.
Večeri ugodom raskošne, vesele.
Pokušala sam zapamtiti što više, upiti trenutake za vječnost.
Danas dok je jutro bilo u povojima svitanja, a ja čekala poziv za pokret na prvi trajekt (utrpala sam se zagrebčancima do metropole jer za istok avioni voze samo utorkom, a tko mi kriv), opraštala sam se od mora kao od ljubavnika koga ću opet uskoro vidjeti.
Potrebno je ponekad preskočiti granice u odlascima i dolascima.
Život je sastanak, rastanak i sjećanje.
Postoje niti koje nas vežu za ljude i mjesta, niti srca. Sretna sam.
