Moja posebna prijateljstva
O tri čovjeka treće životne dobi koji su obilježili moj profesionalni i osobni život, ostavili trag na mojoj osobnosti.
Prvog sam upoznala davno, kao dijete jer je bio moj župnik. Prva pričest, krizma, naravno vjeronauk. I onda sam pred kraj osnovne škole promijenila lokaciju življena u mom gradu, da bih se ponovno vratila u «staru» župu useljenjem u svoju kuću. Prije točno deset godina odmah tu iza zida moje kuće izgrađena je filijalna kapela.. Kroz rad pastoralnog i ekonomskog vijeća, njegove blic posjete «zlatna moja susjeda jako volim tvoje kolače, možda imaš onih čokoladnih?». On me zove zlatna susjeda. Svake godine na kraju vjerskog slavlja crkvenog goda slijedi naravno nastavak u vidu svjetovnog zvanog kirbaj. Uvijek je radosno komunicirao sa svim mojim gostima, sve ih je već upoznao i postalo je uobičajeno da je on na taj dan moj gost. I svi prisutni su rado slušali njegove priče, jer uvijek su bile posebne, drugačije.
Upijala sam tako godinama, njegovu duhovnost, životno iskustvo, stavove, način djelovanja, a nadasve njegovu nenametljivost.
Jučer me je nazvao i zamolio da sutra dođem po njega u župu (nema vozilo) radi Bogoslužja u kapeli, sa malom zadrškom, znate kada osjetite ono nešto u zraku, izgovorio je: «znam da si opterećena, ali volio bih da dođeš baš ti.»
Sutra će posljednji put biti ovdje kao župnik. Sa svojih 75 godina dekretom biskupa je umirovljen. Ne znam detalje o njegovom daljem smještaju, jer nema obitelj, ali već sada znam da će mi nedostajati. Neki će reći navezanost, navika.
Ne, nije to, on je «samo» poseban čovjek.
Drugog čovjeka treće dobi sam upoznala kao inspektora, uvijek namrgođenog, pedantnu prznicu svog posla. I kada se zabubalo 1991. godine i dio radnog kadra (čejenske orijentacije) naglo otišao na bespovratni godišnji (čitaj: vratimo se za desetak dana kad vas zgazimo), javila se potreba za popunom radnog mjesta za koje u tom trenu nisam imala dovoljno radnog iskustva i znanja. Tada se javlja on u ulozi «učitelja». Samo da znate kako sam ludila na njegove jutarnje dolaske i «zadatke», poglavito one preko vikenda: «to prouči da ti ne bude dosadno». I onda jednog dana na radnom mjestu je palo tako blizu, da smo se za tren našli u gužvi ispod istog radnog stola. Koliko je bilo tragično toliko je bilo i smiješno i tada sam prvi put vidjela njegov osmijeh.
I tako smo se edukativno družili pola godine i onda je jednog dana objavio da mi više nije potreban. Ubrzo nakon toga čula sam da mu je umrla supruga i poginuo sin. On se je razbolio. Obišla sam ga, bio je iznenađen. Ispričao mi je dijelove iz svog života. Danas se čujemo telefonom. Uvijek znam kada on zove, ovako započinje poziv: «rođena moja..»
Svake godine mu za Uskrs i Božić šaljem čestitku. Jako pazi kako je napisana (uredan rukopis) i na koga je naslovljena. I ni slučajno ne smije biti ista kao ona od prošle godine. Čuva ih. Ali ja to znam. Unazad nekoliko godina naslovljavam «obitelj gosp. .. »
Pronašao je divnu životnu suputnicu, a prije dva tjedna me je nazvao i izazivački, pomalo dječački, upitao da li znam što je novoga, on i teta …. su se vjenčali crkveno i to kod svećenika iz prvog dijela mog posta.
Ništa tu ne bi bilo čudno da moj «učitelj» nije bio ateističkih stavova.
I da nema 75 godina.
Danas me na poslu «prozovu» njegovim imenom kada upozoravam na rokove, zavrištim /tražim da sve mora biti baš tako jer zakonodavac../
Ja se samo nasmijem i pazim da mu 13. lipnja ne zaboravim čestitati imendan. Ne znam da li bih i tada bila «njegova rođena».
Trećeg čovjeka treće dobi upoznala sam 1998. godine, u radnom okruženju, čovjek našeg porijekla, nakon velikog rata prisilno iseljen u Njemačku, poduzetnik, veliki radnik i čovjek širokih vidika, godina života 81, ali savršenog uma, britkog jezika, fascinantnog znanja i odlične tjelesne kondicije i izgleda, veseljaka, ljubitelja tamburice. Obavljajući poslove za njegove potrebe ovdje u Hrvatskoj, (zahvaljujući znanju stečenom od «učitelja») i naravno radu, ove godine sam ga posjetila u njegovoj drugoj domovini, boravila u domu njegove obitelji. To je bila njegova želja već nekoliko godina i smatrala sam potrebnim odvojiti vrijeme za taj posjet. Naravno da sam uživala u Njemačkoj. Pokazao mi je svoju drugu domovinu kroz razgled grada, posebno se sjećam vijećnice pozlaćenog stropa, muzeja, predivnih crkava, samostana, koncerta Mozarta, izleta u Garmiš, pašnjaka na kojima sam po prvi put uživo čula kao zvoni zvono zavezano blagu oko vrata;)
I ovaj put smo mnogo razgovarali, ne samo o poslu već i o životu, životnim previranjima. Ponijela sam neke smjernice sa sobom. Onu koju sam već znala od prije, a on mi je potvrdio, da se rad u životu isplati, da nije važno tko koga prvi nazove, da se rijetko sretne osoba koja može biti ljubav tvog života i da je život suviše kratak za gluposti.
Možda sam pomalo zlatna ili rođena, ali sam svakako svoja.
Samo da li bih bila ista da na svom životnom putu nisam srela te drage ljude treće životne dobi?
|
