čovječe, ne idi malen ispod zvijezda...

Sreća nas okuplja, ali bol nas sjedinjuje.

Život nije bajka. Znam to, ali vrlo brzo zaboravim i malo se previše opustim. Ali toliko mi je trebalo to „ljetno“ opuštanje, ništa nisam radila, posvetila sam se samo sebi, postala sam egoist jer mi je to trebalo. A sada je „bajka“ završena. Opet kreću odgovornosti, brige pa i problemi. Ne mogu od toga pobjeći niti želim. Samo mi je žao što ljetne zabave završavaju, nema više bezbrižnosti. I'm back to the real world.

Ne sastoji se sve samo od sreće, ima tu puno boli. Ne volim bol, patnju, ali sam sigurna da bih bez boli, patnje, nekih proživljenih situacija bila mnogo krhkija nego sada. Sada se osjećam dovoljno snažnom da pobijedim sve, svakoga tko mi stane na put jer nije u redu gaziti tuđe snove. Oduvijek sam bila snažna, borbena. Pričalo se da je to ona mala što tuče sve oko sebe, uvijek se bori za sebe i svoja pa i tuđa neka tzv. „prava“. Promijenila sam se, svi jesmo. I dalje se borim za sebe, iskrena sam, kažem što mi smeta, probijam se. Ali su tu sada postale emocije izraženije. Neke situacije koje me nisu prije pogađale, neki postupci „prijatelja“ koji mi nisu smetali, sada sve to osjećam. Ne zanemarujem, nego sve osjećam, mislim zašto je tako kako je.. Previše misli dovodi do neznanja. Ne žalim zbog svoje promjene, ona se trebala dogoditi jer mi je život ljepši. Nisam bezbrižna kao dijete, niti to želim. Srednja me je baš promijenila. Spoznaš kakvi ljudi sve mogu biti, upoznaš neki novi dio sebe za koji nisi znala da postoji. Sve dođe odjednom i prođe odjednom, kao vjetar, ali iza svega nered ostane. I taj nered ću čistiti sve dok ne završim srednju, još jedno razdoblje svojega života koje želim da tako brzo završi.

Važno je znati da svaka patnja, svaka bol nanesena dobro dođe ma koliko bolni bili ti trenutci jer ne volim, ne želim živjeti u zabludi. Ljudima je oduvijek bolje odgovaralo lagati, skrivati, nitko nema snage priznati da je pogriješio već samo zna osuđivati druge za ono što su napravili, ne shvaćajući da zapravo osuđuju vlastite pogreške kojih se možda i srame.

Bolje i crna istina nego ružičasta laž.

[ fuj, ionako ne volim tu ružičastu boju ]

Život je kao pepeljara, kad je prazan i lijep, nema smisla.

Da smo svi isti, bilo bi nam dosadno, vladala bi velika zbrka. Zamisli tisuću destruktivnih ljudi na jednom mjestu! Jesi? Što bi ostalo? Ništa. Zamisli tisuću smotanih ljudi na jednom mjestu, zamisli tisuću tvrdoglavih ljudi na jednom mjestu, tisuću onih koji se smatraju lijepima, pametnima, dobrima...
Čovječanstvo ne bi opstalo kada bismo svi bili jednaki. Da nema raznolikosti, ne bi bilo harmonije ni sklada, prirodnog balansa. Ne bismo razlikovali loše i dobro, ne bismo imali svoje stavove, određena razmišljanja, ne bismo bili ljudi.
Harmoniju čini raznolikost među nama. Nikada nije dosadno, uvijek se nešto događa. Svađamo se, mirimo se. Mrzimo se, volimo se. Ne slažemo se, slažemo se. Iz svega toga učimo i lakše se snalazimo u životnim situacijama. Ako nešto proživiš, možeš nekom drugom pomoći, s njim podijeliti svoje iskustvo, reći kako si postupao. Svatko je jedinstven i poseban. I vjerujem da u svakome ima barem mrvičak dobrote ( možda se varam, ne znam ) i tako mi je lakše nositi se s nekim osobama koje možda i ne zaslužuju da se prema njima odnosim s poštovanjem. Svaka medalja ima dvije strane, sve je dvosmisleno i tak kada proživiš, iskušaš obje strane shvaćaš zašto je nešto tako kako je. Sve ima smisla, a u drugu ruku opet nema nimalo smisla. Kako si posložiš u glavi, tako će i biti. Misli su moćne.

Čemu postoji pepeljara ako je ne koristimo?
Zašto postoji novac ako ga ne trošimo?
Zašto postoji život ako ga ne živimo?

Nekada je teško koračati kroz život, lako skreneš u neko grmlje s lijepog šumskog puteljka, a nekada je tako lijepo, lagano živjeti kada se vratiš na taj šumski puteljak i misliš što si sve proživio, kako te to ojačalo i ma koliko teško bilo, neku svrhu ima sve što se dogodilo. Neke situacije se ne bi trebale događati, mnogo toga se nebi trebalo događati, ali je tako. Treba se znati postaviti i oduprijeti. Ne znaš kakvo je što ako ne probaš, ali postoje granice, naučiš od drugih da neke granice jednostavno ne treba prijeći. Sretna sam jer u ovim godinama shvaćam da je lakše zid zaobići, nego glavom kroz njega.

*šaljem puse*