čovječe, ne idi malen ispod zvijezda...

Pa dobra večer, narode!! Kako smo? Ma moramo biti dobro.. Čemu tuga, čemu bol... kad je život cijeli ispred nas! Joj, kako serem... No, ne radim cenzure svojih postova.. Kako napišem, tako i ostane... A kad ne želim srednju školu provoditi tugujući za nečim izgubljenim ili za nečim nedostižnim.. Želim uživati u ovim trenucima.. U petak sam bila na rođendanu i bilo je prejebeno... Pozdravljam sve koje su bili tamo i šaljem posebne pozdrave nekim osobama, znaju na koga mislim.. A sada sam doma, sjedim, pišem i mislim što ću dalje napisati. Sinoć sam bila na koncertu.. Predivno su svirali klavir, uživala sam. Bilo mi je bolje nego u gradu. Nestalo je struje pa su svi popizdili, a i ja skupa s njima. No,kad sve ukupno zbrojim, bilo je dobro. Jednu osobu sam bolje upoznala, razgovarale smo o svemu i baš mi se čini odlična. A joj, ne znam šta da više napišem. Znači li to možda da mi je život nezanimljiv?? Ne mislim tako, upravo suprotno. Ne zamaram se tračevima o drugim osobama, samo provjerenim informacijama. Što hoću reći, nikad nisam u nekom središtu događanja, zbivanja.Uvijek posljednja sve saznam i to mi je ok. Zašto bih morala biti u središtu pozornosti i zašto bih morala znati sve o svakome? Svi mi bolje poznamo druge nego sebe.. Jer se zamaramo tuđim životima.. Komentiramo kako se tko obukao taj dan, jel njoj pašu te čizme na ovu majicu.... i takve bezazlene stvari.. To je ustvari jadno ako se zabavljamo drugima, a kad treba reći nešto o sebi, svi zanijeme. Ili ne žele priznati "neugodnu" istinu ili glume nekakvu nedostižnost. Ali, možda i tako treba biti. Drugi nas trebaju hvaliti i diviti nam se... ili ne?? Hm... Relativno, ništa drugo. Netko želi biti popularan, a netko uživa u svojoj samoći. Mnogi se boje samoće.. Razumljivo mi je to s jedne strane, a s drugebaš i nije.. Ok, svi želimo nekoga da nas voli, pazi, mazi i zadovoljava naše potrebe. A kad malo drukčije pogledam na to. Zar sam si toliko dosadna da ne znam sama naći zabavu ili uživati u sebi? Svi se uvijek žale kako nemaju vremena za sebe. Što pod tim misle? Kada bi imali vremena za sebe, bi li sjedili na kavi ili bi se posvetili samo sebi. Uvijek imam vremena za sebe, a pod time podrazumijevam svoje slobodno vrijeme i način kako ga provodim. Sviram klavir, učim, čitam, na internetu sam... I ne žalim se.. Posvećujem se sebi, uživam u svojim sposobnostima. Jedino što sam nekad umorna i poželim cijelo popodne provesti spavajući, ali ne mogu.. Moram učiti barem 2 sata. Jer ako ne budem sad, kad ću? Ne ide se u školu cijeli život. A kad shvatim da sam dangubila, budem čistila bjelovarsli park od žvakaća i stalno ću brundati i biti nezadovoljna. Ne želim si priuštiti život kakav ne želim. Znam što hoću i ne planiram popodneva provoditi radeći nešto nekorisno. Mislim, nekad se mora. Ali, škola nam je trenutno život. A život živimo. Ne moramo ako nećemo. Radim ono što volim i ono što ne volim. Mora nam nešto razbijati ljepotu i ljubav, za to se moramo boriti da nam bude ljepše kasnije, da budemo zadovoljniji. A sad, laku noć! Pusa...

.....na polju hladne kiše padaju... To je jedna prekrasna pjesma od Prljavog Kazališta. Stvarno imaju i tužne i vesele pjesme. Svatko si može naći nešto. Nisam znala koji da naslov postu dam, tako da sam započela pjesmom. A nikad ni ne budem znala naslov... Ne želim uvesti naslovom u ono što ću napisati.. Koga zanima neka pročita... Ne znam što ću još napisati, inspiracije nemam, a nije mi niti potrebna. Uvijek ima tema o kojima se može neograničeno pisati. Naime, nisam mogla pisati postove. Zaboravila sam korisničko ime i lozinku. I sad, evo, išla sam pokušati i učitao mi se blog editor. Sad znam te tajne podačiće. Jučer mi je dan bio odličan iako me nije bilo cijeli dan doma ( škola, pa glazbena škola). Na solfeggiu je bilo zabavno, poludjela sam... pa smo se cijela dva sata smijali i zabavljali. A i drugi ljudi su stvarno bili smiješni, svi smo imali provale. Na satu klavira sam se do kraja opustila. Sve sam otsvirala kako treba i profesorica mi dala nove skladbe. Malo su teže, i mučim se, ali ne žalim. Kako ću se dobro osjećati dok besprijekorno to naučim svirati. P. I. Čajkovski; njegovu skladbicu sviram, a zove se: "Nova lutka". Sviđa mi se, iako baš i ne zvuči kad ja to sviram.. Ali, bu zvučalo za par dana, bu... I tako to biva u mom "glazbenom" životu. Sve je odlično i skladno. No, u onom srednjoškolskom životu se malo provlačim. Sutra pitaju 4 predmeta, a ja tu pišem post.. A šta da radim. Učit ću navečer, valjda me ne bude nitko otvorio. Ako dosad nije.... Nijednom se moje ime još nije čulo.. Tak´ je bilo i prošle godine. Onda me moja "mila" razrednica namjerno izlistala i lijepo zalizala. Tad su počeli "sretni" dani.. Ocjene su bile svakojake, ali smo se barem ludo zabavljali. Geografija mi je pogotovo ostala u sjećanju. Još se i danas čudim kak´ mi ta žena nije dala odmah jedinicu kad sam joj rekla da se Vezuv (inače vulkan u Italiji) nalazi negdje u svijetu... lol ... samo se nasmijala... Valjda je tog dana bila dobrog raspoloženja.
Dosta prometnih nesreća se događa u posljednje vrijeme mojim poznanicima. Želim im što bezbolniji oporavak... i da nam se što prije vrate u školicu. Iako, tko zna.. Možda im je bolje doma u oporavku...
Danas smo imali njemački, moj "najdraži" predmet (shvati ovo "najdraži" pod duplim navodnicima ). I pitala sam što mi nije bilo jasno... Da... Nije to moglo proći bez blagih incidenata.. Razvila se cijela galama i buka.. Pola razreda nije znalo kuda da gleda od smijeha. Za sebe ne trebam ni pričati... Vidjet ćemo sljedeći sat, hoće li biti prozoveno moje ime... Samo da nije uzalud= da se poklopi neka dobra ocjena ( četvorka, odma slavlje.... ;)
I sad uskoro idem vježbati svoj klavirček u Glazbenu jer ga još nemam još doma. Ali, obećali su mi moji da će mi kupiti pijanino na polugodištu. Moraju se uvjeriti da neću opet odustati. E, neka svi znaju, neću!!!!! Taj osjećaj sviranja ništa ne može zamijeniti...
O ljubavi neću u ovom postu. Imam je taman koliko mojoj osobnosti/karakteru treba. Našla sam neku sredinu zahvaljujući jednoj osobi. Tako valjda onda mora biti sa mnom... Čuvajte svoje mame!! Pozdravi...

Krenuh pisati post.... Pitala me je Agua zašto su svi fascinirani jeseni osim nje... Ovisi sve od osobe do osobe... Do ove godine nisam voljela jesen nešto pretjerano... Sada mi je posebna... Kišu sam uvijek voljela i uklapa se nekako u ovo godišnje doba... i zavoljela sam jesen.... Ne mora te jesen fascinirati... Zašto bi uopće trebala? To je samo godišnje doba.. Nekom je posebno, nekom je mrsko... A nekom je baš svejedno bila jesen ili proljeće... Tako da.. Jesen te ne fascinira zato jer ti nije fascinantna! Joj, počela sam previše upotrebljavati tu riječ. Fascinantno... da, urezela mi se.... Bio je ovo lijep vikend za mene. Doduše, bilo je i loših trenutaka, no sve sam ih lakše prihvatila jer mi se život malo promijenio i to je dobro. Malo sreće i razumijevanja sam zaslužila. I, u potpunosti sam zadovoljna sada baš kako je. Ne treba se ništa mijenjati... No, vremenu ću prepustiti ako što želi mijenjati. Sinoć sam malo pokisnula u gradu i baš je bio dobar osjećaj. Dugo nisam bila mokra od kiše. A i kosa mi je prekrasna kad pokisne.... Tako je meka na dodir.. =) Večeri postaju sve hladnije, jesen je počela... i ne šali se! Misli ozbiljno zahladiti i natjerati nas da se toplo obučemo.. Zrak je tako svjež.. Dobar uvod u zimu. Nadam se da će ove godine biti snijega, jer stvarno volim zimu i nije to to bez snijega... Samo je bezveze pretjerano hladno. Ne volim baš kad je pretjerano hladno, ali hladnoću volim. Da, toliko o jeseni...

Strah je prirodan osjećaj. Svatko se nečega boji.. Netko se suoči s njim, a netko pobjegne. Nikad nisam ni od čega bježala, uvijek sam se sa svima suočavala, tj. sa svakim strahom. Ali, odjednom mi je postalo to teško... zato jer, prošlo je dosta vremena... i sad... Malo se bojim najprirodnije stvari, nisam navikla na to.. A uživam da ni sama ne znam koliko.. To moja podsvijest zna jer ona zadnjih tjedan dana upravlja mnome... Bome me je sredila. Ma super je sve, odlično... Po glavi mi se vrti pjesma Toše Proeskog i Antonije Šole. "Volim osmijeh tvoj, baš dobro ti stoji. Još ti bolje stoje poljupci moji. ..." Lijepa je pjesma... veselica. Dogodilo mi se nešto što mi se nikad prije nije dogodilo. Ne mogu prestati misliti na jednu osobu.. Stalno je prisutna u mojim mislima, podsvijesno ili svijesno.. .tu je! Ali, kao da mi to teško pada.

Kako je bilo u gradu, ljudi? Meni je bilo dobro, od određenog vremena odlično.. Ali, iznenadile su me neke osobe.. Neke i razočarale.. Baš onda kad se najmanje nadaš, kad nekoga najviše trebaš... Ponaša se djetinjasto, nepromišljeno a i na kraju svega- pijano... No, ima nas svakakvih i nikom ne zamjeram kad se napije... Ali, ono stvarno nije bilo u redu.. Ali, ipak smo mi razumna bića i razgovorom riješavamo probleme, barem neki od nas. Jedino razgovorom se čuvaju prijateljstva, ljubavne veze...a ne cmakanjem.. Iako, tjelesni užitak zahtjevaju naša tijela i tome se ne možemo oduprijeti. Tako da... Riječi su sredstvo komunikacije, jezik je samo posrednik... i to dobar posrednik... Hm, odlutala sam... da... Svatko ima pravo griješiti, ali onda tu pogrešku treba priznati i što je još važnije- treba znati gdje se je pogriješilo. U našim godinama (15,16...) trebali bismo znati gdje griješimo, a ne se praviti glupima. Doduše, neki stvarno ne shvaćaju gdje griješe, pa ih netko mora uputiti.. Ali zato su tu prijatelji, s plemenitim ciljem i svrhom.. da nam ispune život svojom prijateljskom ljubavi i podrškom. Ipak, "ljudski je griješiti"! "Tko radi, taj i griješi!" "Onaj tko nikad ne griješi, ništa ne radi!" Ispričati se je najteže nekad... Znaš da si kriv, ali ne idu riječi dalje od misli.... S tim barem nisam imala problema. U glavnom, valjda je shvatila što je napravila i ispričala joj se...

Osjećaji... Nekima je suđeno da budu samotnjaci, da žive i rade sami... Neki žele svu pažnju i ljubav... A neki su pravi primjer poslovice "ljudsko srce nikad nije zadovoljno". Treba znati živjeti s tim, kad znaš da imaš sve što čovjek poželjeti može (za mene su to prijateljstvo i ljubav) i dobiješ što želiš, izboriš se za to.. i shvatiš... odnosno pitaš se: " Jesam li to željela?" Javlja se određena sumnja u svoju ostvarenu želju. Priznajem, malo sumnjam i bojim se.. Ali, ne želim pobjeći. Želim to prihvatiti i prilagoditi se. Ako ne uspijem ,nema budućnosti. Ali, malo i mog doprinosa puno će značiti....

Razvilo se divno poznanstvo... (pa i više, neću navesti koliko više)... Bitno je da su se te osobe srele.. Dijele slične i iste interese i ciljeve. Veoma su slične, kompatibilne.... Dobro će to funkcionirati, samo treba gledati uspravno i smiješiti se svakom, ma SVAKOM i stalno. Samo ćemo smiješkom sve loše otjerati... Zato, neću bježati... Opuštam se lagano, i uživam... Nema spavanja, neću zaspati... Živjet ću u sadašnjosti (što i radim) i voljeti, smijati se, čitati i zabavljati! Slušati!

Šaljem pozdrave!

Ne znam kako da nazovem post jer će biti jako kratak.... Naime, obrisala sam sve prošle postove.... Zašto? Ne znam.... A nije ni bitno... Tko je pročitao, pročitao je... Dan mi je dobro počeo, vrijeme je lijepo... (barem meni). Baš mi godi kad je malo hladnije, nije vrućina, sparina.... Osvježavajuće je veoma.... Grad je prekrasan u ovo doba... Prepun lišća i kestenja... Miris je hladan, ugodan... Volim se šetati kroz jesen... No, idem polako.... Tek je subota, rano poslijepodne. Pozdravi...