|
U modi je žaliti se. U ovoj našoj iskrivljenoj verziji kapitalističkog društva još smo više iskrivili i značenje nekih stvari "sa Zapada". Pride i mentalitet. Ili smo ipak kao civilizacija postali cmizdravci?
Ovaj upis nije "tko kaže da je tako loše" opravdavanje ili pak negiranje pretvorbene oružane pljačke, koja nas je dodatno zacementirala na dnu konkurentskih zemalja slobodnog svijeta. ALI je i suprotiv uobičajenog jamranja u slobodnom stilu. Ovo je pričica o specifičnostima našeg mentaliteta i skoro pa *brandirane* domaće verzije Tranzicije, ali i o ljudskom rodu općenito, kojeg je rad stvorio, a rad ga izgleda pomalo i uništava. Koliko se barem žalimo, što na standard, što na stres.
Doduše, ima tu i onog što nas razlikuje od naših (pra)roditelja koji su bez suvišnih potpitanja šutjeli, trpjeli i šljakali. Današnja civilizacija teži društvu bez boli. Epiduralna za rađanje, morfij za umiranje, analgetici za bolove, antidepresivi za bolju motivaciju, Ab Toner umjesto trbušnjaka, auto umjesto šetnje, vrtlar umjesto štihanja. Spustio se prag tolerancije 
1. Zanimljiva statistika za profi jamratelje
Jedne su novine objavile "kviz" na odabranim ispitanicima, kojim su demaskirali neka uvriježena njurganja u najširem društvu. S neumoljivo različitom statistikom od floskula koje svaki Ivan Ivić kad mu u kafiću turnu mikrofon NoveTV žvače i kak po njemu stvari stoje (ili bi trebale stajati). Vrijedi pročitati kao poticaj za raspravu, složili se sa iznesenim podacima ili ne:
http://jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2009,10,3,,178358.jl
Po tekstu bi mogli reći da
- obzirom kolika nam je Produktivnost (a to je stvar svakog pojedinca) - imamo u prosjeku najviše, a ne najniže plaće (kako svi misle)u regiji i šire.
Sigurno ste čuli onu, istina također izlizanu floskulu "ne mogu me tako malo platiti koliko mogu malo delati"....
Sjećam se pričice iz jednih novina sredinom 90-ih; došao američki inžinjer raditi nešto na jednu našu bušotinu u Moslavini i pita ga novinar koje ste hrvatske riječi prvo savladali. Odgovor: "gablec" i "stignemo". 
Hrvatski radnik efektivno radi 3,8 h dnevno, njemački 5,6 a američki čak 7 h. Nije problem reći, može biti čak i istina, da je država tiranin te da su nas na sve mile načine pljačkali. Ali teško je pri tom priznati i na koje sve načine dan danas pridonosimo vlastitoj nesreći.
Lakše je zato, kaj mene uvijek ražalosti jer onda stvarno nema nade u boljitak, svakog s BMW-om proglasiti uzrokom Zala. Fakat, do kada će ostati uvriježeno da ga jednostavno nitko nije mogao zaraditi na pošten način?
Možda se u jednom budućem svijetu gdje to bude normalno, od perača tepiha i auta posreći i vlasništvo kakve bembure  Zato radne navike treba brusiti od malena 
Znam i nekolicinu privatnih poduzetnika koji nemaju lijepe riječi za Vladu i državu i sve ono kaj se šika kad se ide općenito bubati uz čašicu. Isti ti NE PLAĆAJU POREZ ili ga barem izbjegavaju - gdje god stignu. Uz izgovor "ne dam lopovima". A onda ćemo pitati kakvo je svima nama, a ne samo tim "lopovima", npr zdravstvo. Ili školstvo. I opet dalje jamrati.
- moderno je i biti u kreditu. Jer svi (uz tutač svakih par godina, znam ljude koji auto zovu "beba"), jednostavno MORAMO imati i nekretninu u vlasništvu. I ne traže se u društvu alternative, niti se one potiču, kao na Zapadu. Radi se o malo jačoj i vjerojatno utopijskoj, općedruštvenoj inicijativi na promjeni percepcije, doduše.
Istraživanje naime pokazuje da u npr. Njemačkoj tek 42 % kućanstava ima u vlasništvu svoj stan ili kuću, a kod nas 87 %, koliko god tvrdili da su u stambenom problemu.
Jedan poznanik stanuje u centru Berlina u stanu iznajmljenom od velike firme za iznajmljivanje, koja ima stotine tisuća stanova po Njemačkoj. Svi ti stanovi su mu svi raspolaganju ako zaželi drugi. On je pride dioničar firme, te prima godišnju dividendu i plaća malu rentu. Kaže, nisam lud da padnem u dužničko ropstvo i otplaćujem stan dok ne posenilim, a ne znam što će sutra biti.
BIT je da je sustav tako uređeno da se on osjeća SIGURAN i to je zapravo jedino što je bitno. Sigurnost stanovanja. U nas se to a priori prevodi kao vlasništvo. I ponavljam, NE traži se alternativa.
- uz tu priču spada i pitanje opće (pre)zaduženosti, u koju se većina ispitanika kune da sigurno postoji. Kad gle, građani RH su ukupno dužni 123 milijarde kuna - ali gotovo istovjetnih 123 milijarde drže ušteđenima! Dug ispada virtualan, pogotovo ako uzmemo uz to i sve što u slamaricama imaju razne gospođe udovice & moje susjede. Jedan dio građana je doduše previše neodgovoran, a drugi previše ziheraši, a ti se hrvatski ekstremi ne vide kroz suhu dužničku statistiku koja piše X na listiću vječnog dvoboja duga i uštede.
- Nije lako nekim slojevima društva - definitivno se slažem. Otkazi su svakodnevnica. Što je ipak sa onima koji rade? Hrvatski radnik za štrucu kruha radi 12 minuta, jednako kao i radnik u New Yorku. U Sloveniji radi 25 minuta za isto.
Otkazi su pak puno lakši "vani" nego u nas, koliko god to mi mislili. Doduše
- tu smo podosta skinuli gaće da zakonodavstvo uskladimo s acquis communautaire EU-a, pa možete očekivati dragi jamratelji koji mislite da smo najgori u okruženju - ubuduće samo još gore vijesti.
- za priznati je i VELIKA razlika. Otkaz i nije nužno sa svim negativnim posljedicama (kao kod nas) ondje gdje je visoko razvijena mobilnost i mreža radnih mjesta, te normalnija stvar mijenjati poslove (poput SAD-a). Ovdje, kad zasjedneš na radno mjesto (osigurano od strica Augusta, Joze ili koga god, to inzistiranje na dinaridima jednostavno iz mog iskustva nije točno i isto je samo jedan od mitova) - samo penzija ili Mirogoj te mogu s njega dobrovoljno maknuti. Da ne pričam kad se dočepaš vlasništva. Ili šefovskog mjesta. Odmah ide s koljena na koljeno, i preko Mirogojskih arkada.
Najslađi mi je biserčić ipak kako je 70 % ispitanih sigurno da većina kućnog budžeta odlazi na troškove stanovanja. Nije samo zanimljivo što to nije istina, nego i kako je zapravo: na stanovanje se troši oko 13 % budžeta, a pazi sad - na mobitele i kladionice 15 % prosječnog kućnog budžeta 
U trenucima dok se ne sjetim frendova odvjetnika koji povazdan lutaju u zgužvanim odijelima i mobitelom koji ne prestaje zvoniti do 10 navečer, šljakera koji drmaju tri smjene za crkavicu, činjenice da su bez građevinskih strojeva nekadašnji šuteći i radeći preci npr. zgradu Sveučilišta u ZG-sredinom 19. stoljeća izgradili u godini(!) dana, ili kume s troje djece na grbači ili.... ponekad pomislim da sam i ja u stresu, kad nakon posla cukam klinca iz vrtića, on gnjavi, a nisam još napravio ručak ili pet puta odgađani poslić "sa strane"....
Mislim ipak da se svaki od nas pametovatelja i inače, osim što traži Pedra, mora i samostalno trgnuti. Tu nužnost da postoji jednostavno dužnost i da ne mora uvijek biti izvor stresa ako tako odlučimo ćemo, naravno savršeni kakvi jesmo, najzadnje priznati.
2. Stress
Tuže se svi. I radnici i šefovi. Uz to, kopiramo nekakve zapadnjačke standarde u nazivanju poslovnih stvari i pojava, čak i radno vrijeme - osim što NE kopiramo efikasnost i produktivnost.
Šef (voditelj-upravitelj-XY direktor), koji je obično na sinekuri osiguranoj preko spomenutih stričeva Augusta i Joze (tu ja vidim ključnu razliku od Zapada), makar bilo i malo poduzeće a on tek ono što se nekad zvalo predradnik, danas će po defaultu držat beskonačne poslovne sastanke i produljavati radno vrijeme do ponoći. Samo da bi "velikim ribama" mogao ponosno reći kako on i njegov "team" neumorno rade, zanemarujući svoje obitelji i općenito smisao života. Onako američki, "I work three jobs". Ali što fali (osim američke plaće)? Smisleni rezultat, uglavnom.
Doduše, ima tu i ono "nešto" sa Zapada a u čemu sam na strani našeg poslovično nemotiviranog čovjeka. Voditelj onog američkog ekonomskog business fakulteta u Dubrovniku je u kamere priznao da uživa biti u Hrvatskoj i da mirnije živi i klinac mu uživa. Ali da, ako hoćemo ići naprijed, moramo odabrati između, citiram - kvalitete života i businessa.
Odabrati? Zna li on kome i o ČEMU govori? Pogotovo ako s jedne strane ponudi doslovce "kvalitetu života". 
Koliko života ima taj dragi amerikanac? Više njih, kao mačka, pa može žrtvovati jedan?
Ontopic: kad sam od svoje šefice (koju je korumpirao već prvi motivacijski business seminar kojem je onako vjernički pribivala) prvi put čuo da bi za nešto što je meni (ali ne i njoj) jasno kao dan - morali "sastaviti jednu mentalnu mapu", znao sam da smo krenuli putem Adio Pameti. Omiljena poštapalica joj je i "brainstorming". Uvijek za nešto što apsolutno spada u svakodnevni posao i jedva da je vrijedno sastančića, a kamoli olujanja cortexa. Prije je satima i satima pokušavala raspravljati doslovce o tome kako je voda prozirna. Sreća što nema pojma napraviti banalnu powerpoint prezentaciju, jer bi tek onda hebali svi ježa. I sreća da imam klinca u vrtiću (nek tetama to kaže, one priznaju samo pravi *storming*  ) kojeg usred takvih izljeva poslovnosti mrtav hladan odem pokupiti. Pa je tako i ona, uvidjevši da ne dijelimo istu motivaciju za to Veliko Ništa, popustila u dokonom mozgoolujanju.
No, ne štima samo s jedne strane priče. Tu su i šljakeri. Kad kao đak i student radite prve poslove po hrvatskim skladištima i pogonima, uvijek priđe neki iskusniji i kaže uvijek dvije iste paternalističke i zavjereničke rečenice, s prstom na ustima, koje sam barem 50 puta čuo, pa čak i na fronti (!): "Radi što i ja i bit će ti dobro.../ Šuti, kenjaj i boli te k... hvataj krivinu tu gdje te neće vidjeti i uživaj"
"Mladi" El Comandante Hugo Chavez je nedavno uveo 6-satno radno vrijeme u svojoj prćiji, a Francuzi radni tjedan skratili na 35 h mislim.
No, nije u tome caka. Nego u produktivnosti. Francuzi će od tih cca 7 sati raditi 5,6, a mi ćemo od 8 smisleno proizvoditi 3,4. Da budemo skroz iskreni. Moram li stvarno uopće početi nizati primjere? Svjedočili ste sigurno naramku takvih situacija, od radnika na cesti do kolega u uredu - i priznajte da znate o čemu pričam. Svim prosvjedima svaka čast, ali eto
Najvisprenija Od Svih Supruga tvrdi mi decidirano (a ona kad iza nečega stoji, ja sam u stavu mirno  ) da bi se većinu uredskih poslova koji se znaju rastezati do sitnih sati - moglo i stiglo obaviti u ciglih 6 sati. I radno vrijeme u mnogih uredskih Hrvata trajati 30 h tjedno - kad bi postojao elementarni razum, organizacija i želja za radom. Kad bi. Should've, would've rekli bi angloameričani.
Umjesto sastanaka, te desetaka babica na šefovskim mjestima bez privatnog života, koji ionako moraju opravdati svoje postojanje pa satima zapravo ometaju porod tog rijetkog stvorenja koje prkosi svim nedaćama - autentičnog hrvatskog konkurentskog proizvoda. Trebalo bi ga proglasiti zaštićenom vrstom, koliko ga rijetko srećemo. Ali ne može ni to - po propisima EU.
I kad smo već kod nedosegnutih uzora sa Zapada... Pričao mi jedan fakultetski asistent kad je bio kod rođaka u Švedskoj. Vikinzi su najveći priljev balkanskih radnika zaprimili 90-ih, dopuštajući mnozim Bosancima da potraže bolji život na sjeveru. I sad, mirni Sjevernjaci imali su neko svoje malo običajno pravo u nekim stvarima, poput toga da bez liječničkog opravdanja (podrazumijevajući se da govoriš istinu) dan ili dva možeš izbivati s posla. A u drugom slučaju postojao je stoljetni običaj da se uz auto ceste i magistrale na selu prodavalo povrće bez prodavača, tj. samo uredno upakirano u vreće, sa pokraj stavljenima vagom i malom kasicom u koje ubaciš novce.
U prvom slučaju nema se što niti objašnjavati. Invazija bolesnih radnika s Balkana. U drugom slučaju, jedan etnološko-ekonomsko.kulturološki specifikum Šveđana u kratkom roku je eliminiran, nakon što su prvo uz cestu nestale kasice s novcem, pa vage - i na kraju samo povrće.
Korporativni stres
S jedne strane dakle imamo i dalje cijelu jednu mikrokulturu radništva koje hvata krivine, bolovanja i spaja nespojive slobodne dane i godišnje odmore, ali imamo i cvjetajuću business kulturu onih koji o strateškoj sudbini gornje navedenih bijednika odlučuju ili se njome ili njezinim novcem poigravaju. A za koje nemam baš toliko razumijevanja poput onog za radničku klasu, čak i za one šefove operativce koje spominjah. Oni su jednostavno The Enemy. Developeri, što bi rekli Kopča i Šiljo. Ono kad Čačić napiše knjigu o tome kako je uspješan i želi da postane Biblija svakom uspješnom momku poput njega
Kad oni kažu da se puno priča a malo radi, nije isto kad to s pravom kaže netko iz radničke klase. Ovi žive od priče & trgovine imaginarnim vrijednostima i imovinom. Doslovce. Tržište kapitala je upravo to, igranje sa zrakom.
U biti se ne sjećam da su moji starci, koliko god hrmbačili a šefovi im bili svinje ( iako je bio lagodni socijalizam kako tvrde), koristili riječi kao stress, burn out syndrome ili mobbing/bossing.
Dobro, hrmbačiteljima niti danas to nije pripušteno. Na to se uglavnom žale birokrate i rukovoditelji.
Ali i prije je bilo direktora. Čak i čudom sposobnih, onih koje bi danas okrstili managerima. Čuda su se radila i izvozila, pa makar i u prijateljskim i nesvrstanim zemljama. I sve uz više smješka i "evo kavice druže direktore" nego danas.
S našim pretvaranjem u kreativni kapitalistički nered i nakon što su se Jamitelji namirili po ius primae noctis ispred prostog puka - prvo što su svi izjavili, nakon što su privezali one debele i široke kravate i uhvatili se upravljačkih blackberrya, je da im se žuri. I da nemaju vremena. Osim za beskonačne sastanke, prema kojima su plenumi CK SRH I SSRNH mačji kašalj. Ili oni s Filozofskog 
Na užurbanosti bez plodonosja počesto i sve ostane. U tome i jest tuga kad većina zaposlenih koji ovise o odlukama burn out sindromom iznurenih rukovoditelja, kada zavire u platne vrećice i usporede ih s onima preko Šengenskog zida.
I uostalom, čemu smo krenuli glumiti i preuzimati kao najvažnije, tek tu fasadu zapadnog svijeta, ako uopće i to moramo?
Jel' to i inače nužno? I ljudski?
Pričao mi kolega iz osnovne škole kako u njegovoj banci gdje je jedan od rukovoditelja, svi redom piju žesticu kao smukovi, nutkaju jedni druge probranim tableticama antidepresiva i žešćima kao da su tic tac bonkasi, prilično otužno pokušavaju ispucavati na sportovima, yogama i power cardio step muai thai pilatesima, a vrhunac je njegov šef koji na sve to (uz dodatak gastala, urtikarije i opstipacije zbog kojih ima lice kiselo kao limun) ispod svojeg kreveta drži kristale koji mu "pomažu u opuštanju".
Mislim da su svi malo zabrijali.
Danas su ciljana skupina za korporativne poslove balavci izašli s fakulteta bez kučeta i mačeta, spremni da im se ispere mozak u ime "teama", koji padaju na floskule (ili istinitije, nemaju izbora nego pristati) "vremenski fleksibilnog" rada u "poticajnom okruženju". A koje potroše kao maramice za par godina i uzmu onda nove.
Sjedim neki dan na kavi s malcem i slušam (hoću-neću, jer je glasna da probi uši) gospođu srednjih godina koja držaše nabrijanu prodiku nekoj svojoj rodici i njenoj vjerojatno baki, staroj bar 90 godina. Menadžerica u koliko sam shvatio, velikoj hrvatskoj firmi, onako Belosvetski von oben stava uz podosta prostota, začudo. Pa kaže
- Kako je ona 24 sata na raspolaganju za posao i poslovne stvari i to očekuje od njezinih podređenih, ali ne da s njom "razglabaju privatne pizdarije"
- Kako bi najbolje bilo da umjesto ovih domaćih ljenguza dođu Mali Žuti koji "ne kenjaju i ne cvile kako ne mogu" i "šutke rade svoj posao"
- kako joj je Zdenka rekla kako u jednom od dućana firme G-đe Belosvetke nije dobila šunku izrezanu u željene cjelovite komade od 30 deka i kako je friknula što joj to Zdena odmah nije rekla, nego je naknadno morala tražiti da prodavačica dobije otkaz. I familiji te prodavačice, a možda i kojem malom djetetu uskrati i ono malo od crkavice koju joj je davao Belosvetski dućan. Jer nije imala nož na aparatu koji može izrezati svaki oblik koji se prohtije ludoj glave intimusice Zdenke.
- kako su Liburnija Hoteli u Opatiji totalno propali i tražila je šefa smjene da kazni konobara u jednom od njih, jer joj je umjesto čaja od jasmina donio, "zamisli idiota" - zeleni čaj
- kako je čula iz prve ruke da nekom svećeniku iz Dubrovnika njegov biskup nije dao oprost jer je "karao u guzicu, lizao picu i sve ostale gadarije" nekoj župljanki, pa je išao Bozaniću na Kaptol, koji ga je ipak htio ispovjediti, a "znaš zakaj? Zato kaj to i Bozanić redovno radi"
- kako financijsku reviziju nitko u ovoj retardiranoj državi ne zna raditi i općenito "kurcu o ekonomiji i financijskim derivatima, ulaganju i investiranju nitko nema" pa štošta "mora sama"
A vrhunac je tog logoreičnog slapa riječi, u koji su one dvije sugovornice tek zgranuto blenule, a prekidanog jedino gledanjem na sat uz povremeno ritualno "vreme leti, moram se žuriti" bio kad je zatražila platiti. I krenula siktati na konobara da "gdje je račun? Neću Vam platiti bez računa! Nemojte vi meni da ste ga izdali i da provjerim u kompjuter, nije ga maca sa stola popala, balavac jedan!".
Sve to, dok sam gledao kako upravo račun oko kojeg se lome koplja nosi vjetar daleko, ravno na aute nagužvane na semaforu u Smičiklasovoj (bio je stvarno vjetrovit dan).
A shvativši da je nervozan postao čak i Nasljednik (obično poslovično nezainteresiran na blebetanja neznanaca), odlučih posrkati kavu što prije i udaljiti se od te Nemani koja je doslovce širila stres u koncentričnim krugovima oko sebe.
I počeo shvaćati da je ovo pomaknuto vrijeme izgleda fakat, skupa s takvim menadžerima, stvarno i iznjedrilo famozni mobbing.
Mislim osobno da nam je zadnja dobra proizvodna ideja kao ljudskom rodu bila prelazak s lova na poljoprivredu... nije zato ni čudo što većina kapitalističkim catch-frazama izluđenih zaposlenika sanja o povratku nazad u neki (doduše profitabilni) rajski vrtek ili maslinik...
|
