|
Ako si želite oskvrnuti godišnji odmor i volite si navući nešto nevolje za vrat, naručite neke građevinske radove. Betoniranje je pravi izbor.
No, to treba napraviti kolektivno s drugima, tek tada je to poželjna razina mazohizma. Fascinantno je koliko banalna stvar poput betoniranja nekog banalnog dvorišta može iznjedriti nesporazuma.
Pišem jer je zgodan primjerčić kakvo smo mentalitetom društvo. U svakom slučaju ono gdje se svatko osjeća pozvan pametovati, a ne nedostaje ni povišenih tonova. Ovoj priči fale neki za društvo ogledni elementi poput dobre korupcije doduše, ali neka ostane onda barem na štiklecu iz života.
Naime, od akademika do brusača lanaca za motorne pile svi ovdje znaju, što bi rekao Harms - "i kako djecu previjati i vučjake dresirati". Kad npr. neka TV kuća napravi prilog s ulice, rijetko je vidjeti dvojbu na licima upitanika, što god bila tema, od gospodarstva, vlade, umjetne oplodnje, sporta do Krokodilkanovih ljubavnih afera. Namah smjenjuju, trpaju u ustanove ili se zgražavaju. I iako se uvijek nađe vremena za kritiku - rješenja rijetko ili nikad čujem. Ako smo dobri za neko koordinirano grupno djelovanje, onda je to jedino - rat.
No dobro.... mi stanari utopijskog pokušaja socijaliziranog zajedničkog suživota zvanog (stara) stambena zgrada, još davno smo odlučili izbetonirati oronulo nam dvorište.
Ovako je izgledalo u najboljem izdanju, nakon kaj bih počistio i počupao većinu korova...
Ono što se ne vidi, je da se pod zemljom desilo puknuće & rasap stare betonske cijevi, te su se krovne vode izljevale u podzemlje (umjesto u kanalizaciju), tj. pod same temelje našeg skupnog habitata. Nastali tuneli su pak uzrokovali pomicanje tla, pa je ne samo popucao stari beton, već i napravio zgodan ulegnuti bazen prema ulazu na dvorište, u kojeg se izlijevao ostatak kišnice. A u kojem se nakon kiše mogao okupati i omanji dječji vrtić.
Iz zemlje s koje su se na dijelovima odvojili komadi betona izbijale su razne neljekovite trave (brzina rasta ljeti = 1 m na tjedan) i ono fascinantno jednako brzorazvijajuće korov-drveće koje trga sve pred i pod sobom. A mladicu mu ne bi iščupalo ni troje zdravih komsomolaca. I sve garnirano sitnim otpadom vrijedno bacanim s balkona. A koji je privlačio i divlje mačkice dvorištarke, štakore, pa i pokojeg zalutalog psa (ograda je također propala). I naravno, tu je bilo nezaobilazno blato većinu nesušnog dijela godine, čiji si trag uvijek vukao iz dvorišta dalje.
Donekle slično i dan danas izgleda susjedno dvorište, pa samo ogledno:
Ukratko, podrovanih i dobro zalivenih temelja, žudili smo za sanacijom naše male džungle. Mens sana in aula sana.
NO:
6 mjeseci dok se nismo dogovorili da treba i čemu pobogu sanirati dvorište.
Još 6 mjeseci dok se nismo posvađali, pa pomirili da ćemo štedjeti povećanom pričuvom, umjesto da dižemo kredit čije bi kamate proždrle još jedno dvorište.
1 godina dok nismo prihvatili jednu od 5 ponuda.
2 mjeseca dok nisam napravio ugovor o izvođenju građevinskih radova ("vi to morate, vi ste pravnik"), te ga s izvođačem usuglasio (tj. dok izvođač zbog recesije nije skinuo gaće, odustao od svega što je tražio unaprijed, te pristao na sva čuda koja smo iskali)
6 mjeseci dok nisu počeli radovi.
2 mjeseca dok se nije dovršilo, a ja, da se agonija i pravomoćno svrši - potpisao kraj neprijateljstava
Zapravo, 'ajmo cijeli razvoj situacije promatrati kao da se radi o malom građanskom ratu, to nam je poznato.
Učesnici i vođe pobuna
Tko je tko u bici za sanaciju dvorišta? Neću ih tjelesno opisivati, jer kada to pokušavam na ovom blogu, budem obično optužen za diskriminiranje ili fizičko profiliranje...
Vojskovođe:
- Šef građevinske tvrtke (Neprijatelj) s očajnom željom da nešto zaradi u ova teška vremena, suočen sa svojim najvećim protivnikom:
- Susjedom Besnecom, njegovim Von Paulusom, koji je igrom sudbine građevinski projektant, a prigovara na apsolutno sve; oduvijek nezadovoljan što općenito svojim životom, što stanjem svih radova u kući. De facto bi trebao biti naš adut u rukavu, otud i visok čin koji smo mu dali. No, koji (u duhu tipičnog člana ovog od MMF-a prezrenog društva), kada je stani-pani i treba nešto izravno napraviti, vidjeti, provjeriti i reći - s uvijek istom rečenicom "nemam ni sekunde vremena, ja delam po cijele dane - to vi napravite, sve sad znate"
- nekoliko starosjediteljica zgrade, udovica generacijski bliskih papi Rogozu, koje se protive svemu i opstruiraju što god uzmognu: od samih radova, preko povećane pričuve za iste, do konačnog rezultata. Najsličnije su Babinoj vojsci iz Kladuše u BiH ratu.
Međunarodna zajednica i promatrači OESS-a:
- to bi bili predstavnici upravitelja zgrade, zapravo dvoje letargičnih likova koji fingiraju da imaju d.o.o. za upravljanje zgradama a tek mjesečno od nas stanara skupljaju krvarinu koju im omogućuje zakon. Obično su na strani izvođača jer su ga ionako ponudili, no kada je stani-pani sliježu ramenima ili odlaze na G.O. Iako su imenovani za "nadzorne inžinjere".
Vojnici:
- Ja, predstavnik suvlasnika (ostali su tek civili u tom sukobu). Besnec me doživljava kao produženu ruku svojeg gnijeva, onog koji će Von Besnecove (u prolazu i s visoka) nabacane kritike razložiti gornjem dvojcu (nezainteresiranijima od prosječnom europskog "sladoledara" 1991), te kao udarnu iglu prema samom Neprijatelju.
- meni suprostavljeni su pak bili iskusni radnici iz Zagorja, instuirani od šefa da s neprijateljem ne razmjenjuju podatke što se radi u onih 50 % vremena u kojem nešto i betoniraju (ostalih 50 % provodili su u sjenki zgrade i pomicali se snjome kako kružimo oko Sunca, te praznili boce raznih napitaka)
Tijek bitke:
Počelo je žestoko, pravnim okršajem iniciranim od mog Vojskoviđe, gdje sam iz prvobitnog ugovora izbacio sve predujme i popunio praznine, usadivši produljene rokove za garanciju, kraće rokove za kraj radova, dnevnike građenja, dokumentaciju o kvaliteti materijala i dinamici radova, zapisnike, kao i elaboriranu odgovornost. Željan dobivanja posla, Šef je začudo pristao na to posvemašnje oduzimanje prednosti, gotovo ravno embargu na oružje.
Vjerojatno i jer je znao da ćemo se s vanjskopolitičke arene spustiti na bojište. A tamo je prljavo. Njegov svijet.
Uzvraćeno nam je sređenom vatrom, razbijanjem betona, bukom, nabacivanjem šutom, okupacijom objekta, hrpama materijala i armaturom prepriječenom po hodnicima. I betoniranjem kojem više nitko ne može, kada počne - olako naći rep ili glavu. Kaos je najbolji saveznik.
Besnec je pak priprijetio prekidom ugovora ako podignu nivo šahta i zatražio razbijanje već napravljenog podesta. Tek toliko da osjete da nam situacija ne klizi iz prstiju i zaustavimo frontalni prodor.
No, čim smo za vikend otišli iz grada, a "nadzorni inžinjer" apatično otperjao ravno na more ostavivši nadzor Svevišnjemu - promijenili su cijevi u zemlji, na brzinu zatrpali i pripremili podlogu za betonski sloj. Fait accompli. Sad nitko ne može znati koje, kakve i kako su nove cijevi ugradili. Osim onog što opisaše u dnevniku građenja (amenovano s mora od strane Nadzornog! Videolink?)
Za kaznu sam zatražio da sruše i počiste ostatak davne betonske ograde. I da na odvodnim cijevima za krovne vode naprave revizije. Tek toliko, simboličan protuudar koliko mi je ograničeno znanje građevinskog ratovanja dozvoljavalo.
Onda smo ipak dotučeni do nogu, nizom objektivnih činjenica koje krenuše po zlu. Prvo sam ja otišao na more., a nakon mene Besnec. Njihova mala SAO Krajina u dvorištu je procvjetala. Dnevnik radova i kontrola materijala su tek figurirali za WC papir, kao X puta potpisano i prekršeno primirje.
No, iako potpuni autsajder na polju građevine, zaista nisam imao/znao što važnije prigovoriti. Nedostaje mi Besnecova ogorčena energija, uostalom.
Da ipak bude veselije, u čarke su se uključile i udovice s katova, pa inatljivo pustile klima uređaje da izravno pišaju vodu na dvorište kroz onu cjevčicu s balkona. I tako rat pretvorile u pravi građanski - svi protiv svih. A ti mali vodopadići u novostvorenom su, pudingastom i sjajnom sloju betonske češke glazure stvorili uistinu dojmljiva korita pravih malih rječica.
Ujedinjenom vodenom snagom uspjele su upropastiti cijeli dan finog betoniranja. Svaka čast na profesionalnoj diverziji, doduše.
"Pa vruće je, kaj vi hoćete da od sparine završim na Mirogoju?! Ionako radi tog vašeg betoniranja zbog prevelike pričuve nemrem dostojanstveno živeti".
Prodajte stan od 90 m2 u centru, pomislih, a najradije bih to i verbalizirao da nisam papak...
Morao sam očito otvoriti drugi front prema dragim udovicama, pa se popeh u njihove kule bjelokosne i privremeno natjerah da na licu mjesta u karnistar sprovedu odvode iz klima uređaja - kao i većina istinski civiliziranog svijeta.
Njima pridružena profesorica s 3 kata je pak, u maniri one partizanke koja se goloruka skočila na tenk u neprijateljskoj ofanzivi, izazivački ostavila zavezan bicikl za stup nasred dvorišta - iako je tjednima unaprijed znala da će doći do betoniranja. Radnici su ignorirali taj nemušti diverzantski pokušaj, ja još više, dok nije došlo vrijeme za betonažu samog kvadranta dvorišta gdje je bic. A ona baš otišla van grada. Vijećanje nije dugo trajalo, precvikali su lanac i stavili bicikl u haustor. Naknadna prijetnja "ja bum tužila za štetu" do danas se pokazuje kao ispraznom. Iako je gospođa verzirana u različitim dopisima i prijetnjama tužbama u svim prigodama, od pišanja u hodniku, reklama u ormariću i članaka zakona o potrošačima.
Za to vrijeme radnici i Šef u novoj protuofanzivi uvjeriše me da nam treba i nova ograda. Baš kao i betoniranje stupića za istu, pa i prigodno brušenje & lakiranje. Jer doduše, za priznati je da imamo provaliju duboku 2,5 m prema drukčije niveliranom dvorištu sjevernih susjeda i da se prešetavaju životinje itd itd.
I tako uspješe izbiti iz naše osiromašene i jedva skucane zajedničke blagajne novi svežnjić kuna. Dobili su par značajnih financijskih bitaka, ali ne i rat.
Nakon kiša koje su dodatno ispirale završne slojeve, čudnih šatorskih struktura
i bjesomučnog i beskonačnog okretanja jadne mješalice, koje je doduše fantastično zabavljalo potomka, jer je s paralelnim Bandićevim kopanjima Martićeve tijekom ljeta razvio novu opsesiju građevinarstvom, betonažom, asfaltiranjem i bagerima....
Dodje napokon i taj dan. Gotovo je, čini se.
Besnec se vratio s G.O. "A nee.. nije gotovo! To je šlamperaj! Kakav je to završni sloj! Ja sam htio zrnatu strukturu! Niš ne plaćamo! Niš ne potpisujte! Vi ste pravnik, tužba sudu! Ne, nemrem se s građevinarima naći da im velim u lice, nemam ja vremena, samo im vi to prenesite!"
Uslijedilo je par dana sablasnog primirja. Ili ćemo u konačni obračun ili konačni financijski obračun radova. Nećeš majci Vojskovođo izbjeći odgovornost za rat koji si zakuhao.
Prije nego je jedno jutro odlepršao na posao, privedoh Besneca doslovce u pidžami na dvorište i suočih sa svim akterima, koji su došli na službenu primopredaju radova.
Baš onako kako je kažu, Hoolbrooke Granića privodio jednog jutra u Daytonu.
Kad je napokon susreo neprijateljskog zapovjednika mano a mano, još se neko vrijeme trzao i siktao. No, npr. u trenu čim mu je objašnjeno kako zamišljena zrnata struktura protukliznog sloja ( koju je negdje na slici vidio iz sigurnosti svog projektanskog ureda) predstavlja posebni sloj, a koji košta 200 kn po m2, te bijaše upitan kaj to još točno i konkretno ima za prigovoriti - nekako se čudno usukao u svoja ramena. I splasnuo. Tek rezignirano dodavši kako "sad stvarno mora na posao, delajte kaj hoćete".
Svjestan da je rat niz dobivenih i izgubljenih bitaka, a kako je i sam (apatični ali ipak) Nadzorni organ koji je cijelo vrijeme stajao uz nas tupo zureći u vrške cipela ipak pregledao sve stavke - i ja kao zadnji potpisah mirovni ugovor. Tj. primopredaju spornog teritorija dvorišta.
Naš dvorišni Daytonski sporazum.
Ipak, trebalo je još samo rješiti sporadične čarke sa paravojnim skupinama zaostalim iz rata.
Besnecov hodnički ispad da zakaj sam dozvolio da naprave ogradu prije nego on odobri ponudu amortizirao sam da nećemo čekati do iduće godine da on to napravi, te da ću ja osobno platiti sve što on misli da je višak - i preostao je jedino oslabjeli otpor udovičke Kladuške paravojske.
Dan poslije svega, udovica s I kata pozvala me da izađem na dvorište ne bi li mi se obratila s balkona, u stilu njezinog valjda vršnjaka Mussolinija. Ugodih starici i pustih joj isprva bukvicu neka teče:
"Mi se ponašamo kao pijani milijuneri, susjed. Sva ta nepotrebna čelična armatura, beton, ja sam to sve gledala iza prozora i plakala....znate sused, plakala! Mi smo ovo dvorište ubili kao mali cvjetak. Što fali da smo ostavili neki travnjak, cvijeće? Uštedili bi i ne bi bilo ovako otuđeno...ja uostalom više ne plaćam tu vašu ("moju"?"moju"!?) povišenu pričuvu...."
S pobunjenicima treba biti odlučan, ustanci se brzo šire.
Morao sam uzvratiti da ne možemo "ubiti" betonom nešto što i jest napravljeno u davna doba kao potpuno betonsko i kao takvo skuplja vodu u šaht. Taj "travnjak" i imaginarno cvijeće koje ni na jednom sastanku prije nije pominjala - ne bi ionako ona uzgajala jer je teže pokretna a i inače, a svake bi se jeseni i proljeća pretvarali u blatnu kaljugu. Koja bi se, kao i do sada razvlačila po hodnicima. Naši temelji već dva desetljeća piju kišnicu a imali smo otvorene rupe iz kojih su izlazili štakori, baru i zemlju u kojoj je rastao čudovišni korov s nekoliko mravljih mega-gnijezda. Dvorište je napokon napravljeno da skuplja kišu i odvodi u jedno mjesto, a napokon se dade metlom jednostavno i brzo počistiti, što ionako oduvijek radim ja.
Odonda se s puno uvažavanja hladno pozdravimo na hodniku.
Mislim da imamo mali hladni rat, baš kao poslije pravih ratova.
Obožavam generale poslije bitke. I sugrađane koji iz sigurnosti svog doma udjeljuju gorke kritike. Kada smo sastančili što je činiti prije eskalacije sukoba, nitko nije imao ideju. Nikakvu. Iako su sad nicale kao gljive poslije kiše, onako u hodniku, usput.
Uostalom, zakaj se svaki zajednički poduhvat, na mikro ili makro razini, u ovoj zemlji pretvara uvijek u neki post festum rat? Uz ono početno famozno "Ne bi se štel mešat, ALI".
Summa summarum, i dalje ću biti jedini/među rijetkima koji će uopće izaći na nesretno, od utapanja spašeno dvorište da objesim veš ili isklofam tepih. Ili napokon pustim klinca da potrči za loptom bez spoticanja u žile, korijenje i betonske izbočine. Dok pod suncobranom u novosređenom dvorištu ispijam kavicu. U neko lijeno dvorišno popodne babljeg ljeta, dok pelud leluja u zraku, a golubovi tišinu prekidaju gugutanjem negdje u granama stare trešnje u susjednom dvorištu. I iz nekog stana spokojno miriši zaprška, a Radio Sljeme pušta Diklića iz šesetneke.
Kad bi svijet jednom bio idealan...
|
