Cheesteeleeshte

Nomen est omen

Nažalost, bliži se i dan biranja svega graCkog, pa tako i kolovođe rodnog mi ZG-a, a ipak bolje da ne kažem vlastito iskreno mišljenje o SVIM (bez poštede) kandidatima za to mjesto.



Umjesto politiziranja, neka moj prilog tom cirkusu bude čisti eskapistički bijeg u ezoteriju, jer biranje normalnim kriterijima ionako u ovim zemljopisnim širinama nema smisla.
Elem, kakve su kandidatima šanse, kada bi se premetaljkom izokrenula slova njihovih imena?
Nisam bio baš s dovoljno vremena i koncentracije za bolje anagramiranje (molim visprenije da daju svoje verzije!), no i ovo zbrzano će poslužiti da se poigramo s činjenicom tko je bolje prošao na ovaj način:

Kandidat SDP-a i trenutni neprikosnoveni vladar agramerskog kutka svemira:
ni blam nadić'

Nezavisna kandidatkinja s genetskim gradonačelničkim pedigreom:
oh, CV: tata, ja ljena

Kandidat *adezea:
mjesiće nas

ASH-ov kandidat poznat tek po tome da se u birtiji pokačio s akademskim kolegom Kvegavom
zloća, rat, klik

Nezavisni eks haespeovac:
Sir(o)v, lažiro moć

I na kraju moj profa kojem svi ne znam baš čemu, daju šansu. ALI premetaljka je pokazala da to nije niti čudo, jer je Kreg po njoj, između ostalog:
i jak progres

Da...kada to sve ne bi bila tek moja dokona igrica staklene kugle, dok se istoimeni igraju sudbinama polovice Hrvatske što se zgurala podno Sljemena...
.... i shodno tome proizvode i različite Panem et electionem predizborne medijske stuntove ne bi li pokupili koji glasić. ADEZE je npr. počeo dijeliti besplatne udžbenike za sve vrste škola (studoši su im ipak preveliki zalogaj), a Grad-čitaj Bandy proširio je nanovo zonu besplatnoga javnog gradskog prometa od jedne postaje od Trga bana Jelačića na šire središte Zagreba ( napominjući da se o toj odluci raspravljalo oko pola godine, tobože nije u predizborne svrhe), od Britanskoga trga na zapadu do Kvaternikova trga na istoku te od Rooseveltova trga na jugu do Grškovićeve ulice na sjeveru. Pohvalio sam krajnji rezultat i prije, no cilj i sredstvo neću.

Jedna praktična shema

Kad već pričam o gradskim shemama, eto Vam preporuke dragi građani koji životarite na velikim raskrižjima frekventnih ulica i trgova u gradu, a doba je krize i nestašice različitih oblika novaca, između ostalog. Ugledajte se na stanare (i pripadajuću knjižnicu) u mojem kvartu. Što primjećujete na ovim fotkicama zgrade snimljenim u razmaku par mjeseci?







Tu šemu rade već godinama. Ne mjesecima. Odluče da će "nešto" raditi na zgradi izvana, po propisima treba cerada da to pokrije, a na nju najbolji ponuđač stavi reklamu i plati im masne novce. Zgrada već godinama nema fasadu, ne da se samo ista ne vidi, nego uvijek kada otkriju nakratko prije nego izmisle nove radove i ponovo stave reklamu - ostane ista fasada. Ovo zadnje na fotkama na kraju su ispali žljebovi za odvodnju krovnih voda. Prije je bio krov.

Znam po svojoj zgradi, krov maksimalno traje nekoliko tjedana, ako se mijenja baš cijeli. Njima je pokrov stajao (i konzekventno, ubiraše novce od reklame) barem pola godine. Izmjena žljebova traje nekoliko dana - njima je pokrov stajao nekoliko mjeseci.
I samo caltaj.
Sad su stavili novi pokrov nakon par dana odmora, baš me zanima kaj bude sad, fasada sigurno ne. Vjerojatno drvenina na prozorima.

Dok mi zavidni susjedi mjesecima od svog tog marketinga, tek uživamo u još jednom očnom zagađenju gigantskim jumbo plakat šarenilom, uskraćeni čak i za poznate donjogradske vizure. Reklame kojima su davno u gradu dotjerali cara do duvara i inače smatram zagaditeljima urbanog prostora, a u kojem smo već kao građani-mazohisti tretirani poput pasa i od samih pasa i njihovog dreka, te već dobrano zdinstani oblakom smoga. Pa da malo i vizualni centar u mozgu dobije jutarnji poticaj barem 10 puta uvećanim branicima novih tutača....

Al' dobro - nek se ljudi vesele...i da budem skroz pošten - vjerojatno iz mene govori i već spomenuta zavist što doduše, živim u kvartu, ali u neuglednoj ulici koja služi tek za nužni prolaz prema Vlaškoj. Te zbog pozicije ne bi dobili 5 centa od lokalnog cvjećara za reklamu, čak i da nešto čudom radimo na našoj maloj zajedničkoj ruini.
Ali, ako na brzinu ipak trebamo nekom platežno sposobnom kandidatu za Gradonačelnika ili Skupštinu, naručit ćemo ne znam, čišćenje fasade od grafita, goljubljih dreka i krpanje mikrorupa u istoj. Javite se i stavite svoje milo lice ponad naših prozora, dragi kandidati u frci.

Dragi Brunek,

prošlo je skoro godinu dana i nas nekoliko će se danas poslije posla zaletiti na tvoj skromni humak. I nije neko mjesto da se družimo s tobom, ali kaj ćeš, drugo nemamo.
Mi si možemo i priuštiti sjećanje na neke smiješne zgode i biti onako više nostalgični, tvoja obitelj pak manje. I jer te trebaju i jer si otišao mlad.

I to si otišao onako skroz mladalački i nepromišljeno, na motoru u koloni na putu prema nekakvoj motorijadi. I svim onim supkulturnim ritualima što u kožu obučeni muškarci ( i ono malo žena) rade, doduše prilično neskladno s tvojim statusom oca troje djece i hranitelja obitelji. Ali bio si baš takav, čak si i dobro plivao u svim svojim ulogama.

Onako sa širokim, namjerno bedastim osmjehom ili brundanjem u bradu koju si sve gušće počeo puštati, rijetko tko se mogao zapravo ljutiti na tebe. Bio si također odličan za imitiranje, priznajem. To će i ostati, jer uvijek kada te bilo tko iz društva citira, krene s tvojim karakterističnim "one in a million" glasom i intonacijom.

Koliko god drugima i obitelji nedostajao iz pravih razloga, shvatio sam da tijekom vremena, i meni osobno nedostaješ također iz prilično ozbiljnog razloga. I makar smo se znali međusobno prepucavati (čak češće nego s bilo kim), upravo tebi sam znao povjeriti neke osobne stvari koje ne bih nikome od nas, preživjelih prijatelja. Niti danas.
Iz tog razloga ostavio sam i tvoj broj mobitela u imeniku, makar da nazovem simbolički.

Sigurno si barem jednom zamišljao (ja jesam) kako bu to izgledalo kada odeš, čak i što će drugi reći. To je ono klasično, suočavanje sa svojom smrtnošću ili posljedicama iste.
Ja sam, čim si kupio motor, pomislio da nećeš valjda ti prvi iz škvadre zapaliti u vječna lovišta, ozbiljno. I eto - bio si.



Svi se mi zapravo želimo što dulje vrzmati u ovom čudovitom svijetu, čak i ako nemamo visoke ciljeve, čak i ako neke ostvarimo, napravimo djecu ili napišemo knjigu. Čak i kada nas stisne artritis, ugrade nam pacemaker i umjetni kuk, svi bi još malo. Viđam 90-godišnje kibice na utakmicama Dinama, na tribini gdje smo se ja i ti svađali oko nekog bezveznog upaljača, tek neki mjesec prije tvoje smrti.
Moja baka je u dubokoj starosti rekla da si je uvijek postavljala neku prečku za preskočiti kao motivaciju za gurati dalje: djecu, unuke, praunuke. Na kraju nije dočekala nekoliko svojih praunuka. Tri od pet. Ti nisi dočekao niti jednog unuka, otišao si "u čizmama", kako vele vojnici. Ravno do dna, u sekundi, u akciji.

I koliko god se trudimo pospremiti svoj život, makar i ne zbog tih konačnih razloga, smrt nas uvijek nekako zatekne s tisućama nerazriješenih stvari, ili sa svim onim ljudima koje smo iza sebe ostavili.

Uglavnom, vidimo se na humku, ali i jednog dana na neograničeno - pa opet tulumarka, što si uvijek volio i grintao "zakaj mene niko nije zval" za svaki propušteni od prorijeđenih susreta našeg tobom ipak osiromašenog društvanceta