Marketing
Memento mori
Dragi Brunek,
prošlo je skoro godinu dana i nas nekoliko će se danas poslije posla zaletiti na tvoj skromni humak. I nije neko mjesto da se družimo s tobom, ali kaj ćeš, drugo nemamo.
Mi si možemo i priuštiti sjećanje na neke smiješne zgode i biti onako više nostalgični, tvoja obitelj pak manje. I jer te trebaju i jer si otišao mlad.
I to si otišao onako skroz mladalački i nepromišljeno, na motoru u koloni na putu prema nekakvoj motorijadi. I svim onim supkulturnim ritualima što u kožu obučeni muškarci ( i ono malo žena) rade, doduše prilično neskladno s tvojim statusom oca troje djece i hranitelja obitelji. Ali bio si baš takav, čak si i dobro plivao u svim svojim ulogama.
Onako sa širokim, namjerno bedastim osmjehom ili brundanjem u bradu koju si sve gušće počeo puštati, rijetko tko se mogao zapravo ljutiti na tebe. Bio si također odličan za imitiranje, priznajem. To će i ostati, jer uvijek kada te bilo tko iz društva citira, krene s tvojim karakterističnim "one in a million" glasom i intonacijom.
Koliko god drugima i obitelji nedostajao iz pravih razloga, shvatio sam da tijekom vremena, i meni osobno nedostaješ također iz prilično ozbiljnog razloga. I makar smo se znali međusobno prepucavati (čak češće nego s bilo kim), upravo tebi sam znao povjeriti neke osobne stvari koje ne bih nikome od nas, preživjelih prijatelja. Niti danas.
Iz tog razloga ostavio sam i tvoj broj mobitela u imeniku, makar da nazovem simbolički.
Sigurno si barem jednom zamišljao (ja jesam) kako bu to izgledalo kada odeš, čak i što će drugi reći. To je ono klasično, suočavanje sa svojom smrtnošću ili posljedicama iste.
Ja sam, čim si kupio motor, pomislio da nećeš valjda ti prvi iz škvadre zapaliti u vječna lovišta, ozbiljno. I eto - bio si.
Svi se mi zapravo želimo što dulje vrzmati u ovom čudovitom svijetu, čak i ako nemamo visoke ciljeve, čak i ako neke ostvarimo, napravimo djecu ili napišemo knjigu. Čak i kada nas stisne artritis, ugrade nam pacemaker i umjetni kuk, svi bi još malo. Viđam 90-godišnje kibice na utakmicama Dinama, na tribini gdje smo se ja i ti svađali oko nekog bezveznog upaljača, tek neki mjesec prije tvoje smrti.
Moja baka je u dubokoj starosti rekla da si je uvijek postavljala neku prečku za preskočiti kao motivaciju za gurati dalje: djecu, unuke, praunuke. Na kraju nije dočekala nekoliko svojih praunuka. Tri od pet. Ti nisi dočekao niti jednog unuka, otišao si "u čizmama", kako vele vojnici. Ravno do dna, u sekundi, u akciji.
I koliko god se trudimo pospremiti svoj život, makar i ne zbog tih konačnih razloga, smrt nas uvijek nekako zatekne s tisućama nerazriješenih stvari, ili sa svim onim ljudima koje smo iza sebe ostavili.
Uglavnom, vidimo se na humku, ali i jednog dana na neograničeno - pa opet tulumarka, što si uvijek volio i grintao "zakaj mene niko nije zval" za svaki propušteni od prorijeđenih susreta našeg tobom ipak osiromašenog društvanceta
Post je objavljen 08.05.2009. u 14:39 sati.