Cheesteeleeshte

Susjedovanje, Booksa i druge tričarije

Da ostanem u duhu prošlog posta te ga dovršim.
U zadnje vrijeme u svojoj nutrini primjećujem sve majetićevskiji (Franjo, ne oni drugi) duh sredovječnog grintavog susjeda, koji se opire promjenama i novitetima.
Zagreb se mijenja, multikultura, sloboda izričaja, pravi melting pot. Imamo sada i ovakve sugrađane



No, uzet ću si za pravo da neke druge sugrađane ne razumijem, pregazilo me pri tom vrijeme ili ne.
U blizini je Booksa gdje se, osim kupoprodaje knjiga, dešavaju i druge razne moderne stvari koje vole mladi. Mladi i ludi jednostavno ne mogu odoljeti ni drozi, ali sve oblike te omiljene supstance ne mogu baš na licu mjesta javno kupoprodavati. Pa zato odabiru haustore u susjedstvu.
Ako haustor nije otvoren, onda zvone i smišljaju izgovore.
To vjerojatno nije mladež iz centra, jer bi onda znali da se u malim donjogradskim zgradama, za razliku od njihovih nebodera, stanari actually ZNAJU, po imenu, glasu, stasu i osnovnim fizičkim i socijalnim obilježjima - i da ne pali u 22 h navečer zvoniti na portafon i reći "molim otvorite, izgubila sam ključeve".
Stoga što onda slijedi moje pitanje spram nepoznatog glasa:
- A vi ste...?
- "Car"
- Dobra večer gospođo Car, zvučite mi mladoliko. Bzzzzzzzzzzzzz.
Jer, otvorih joj vrata iz znatiželje i naravno, poput pravog malograđanskog suseda iziđoh van u haustor da vidim osobu koja mi se pričinila sumnjivom. Nemojte me kuditi, u zgradi je u zadnjih desetak godina bilo nekoliko provala u stanove, šupe, ter krađa bicikala. Potrebna je teritorijalna obrana, a ja volontiram kao njen zapovjednik.

Moja me ljubopitljivost i susjedovska čangrizavost doduše koštala i obraza, kada sam jednom davno, prije pet i više godina čuo da se netko zatvorio iznutra u podrumskim šupama. A kako je taj dan bilo neko od tada ne toliko neuobičajenih ubojstava-pljački u ZG, došuljao sam se do ulaza u šupe i - čuh ubrzano disanje s druge strane. I unatoč tome što sam pokucao i pitao tko je unutra, odgovora nije bilo. Osim zvuka motorole, tj. vojno-policijske radio stanice.
Hummmm...
Iznenađen istim, pozvah policiju koja je, nakon brzinskog dolaska jer kazaše "nemaju nikakvu intervenciju a da bi se netko zatvarao u šupama u vašoj zgradi", te prijetnji da će upotrijebiti silu, na moju sramotu uspjela ishoditi otvaranje vrata od šupa. E da bi svi skupa pred sobom otkrili poluobučenog stvarnog kolegu policajca i moju potpuno golu susjetku koja svojeg ljubavnika nije mogla dopeljati gore k mamici, nego su posao obavljali u šupama. Možda i iz nekog dodatnog dungeons and dragons fetiša . U svakom slučaju, gospodična mi je stisnula silenzio stampa dok sam je godinama poslije uljudno pozdravljao na hodniku.

Povratno na priču, ispred ulaznih vrata s unutarnje strane - vidim, mladić i djevojka. Zaposleni i nagnuti nad nekim papirićima, dijele si ih međusobno. Dealer, ili je nabavio pa udjeljuje ljubavi svog života njezinu porciju.
- Vi ste zvonili? - upitah ljubopitljivim glasom policajca-čangrizavog susjeda.
Zbunjeni, zastadoše s transakcijom i brzo se odlučiše na nastavak šarade. Mladić olfo poljubi djevojku i izađe van iz haustora, a ona mrtva hladna prozbori:
- "Da, da. Idem gore do Car".
80-godišnjoj gospođi Car, koja ne samo da u to doba spava, već ima djevojci nimalo nalik stariju kćer, s kojom sam se kao mali igrao. No, znatiželjan da vidim što će biti, klimnuh glavom i pritajih se na katu ispod.
Tup-tup-tup, lagano se uspinjala do drugog kata. Ne pali svjetlo, nego lijepo stoji u mračnom hodniku. I stajala je tako desetak sekundi, pa tup-tup-tup dolje. I presretnem je ponovo.
- A što ste vi zapravo htjeli?
- "Ma, nešto sam zaboravila, sad ću ja, bla truć..."
I potrči niz stepenice van. Nakon par sekundi iziđoh i ja, onako u šlapama i trenirki, te provirih iz haustora, a da bi vidio kako, smijuljeći se, skreće skupa sa svojim djeliteljem haša/trave/koke nazad u Booksu.

I ja sam kao zagrebački mališan pušio drogu u društvu jer su i drugi. Ništa to meni nije skandalozno. Samo - draga zlatna i književno nabrijana mladeži: dilanje, primopredaju droge, krađu po stanovima i sve druge slične kaznene aktivnosti izvolite obaviti negdje drugdje van mojeg haustora. I to je to.
Barem sada to dvoje zna da Talibanska Teritorijalna Obrana moje zgrade funkcionira, pa možda i prošire glas.

Iako ne funkcionira tako efikasno, kada je u pitanju unutarnja peta kolona.

Kao što u prijašnjem postu rekoh, studenti kat iznad obožavaju zatulumariti. Vlada i postomoderna eklektika, sve prolazi i teško mi je pratiti trendove u mladeži


Dođe ih tako hrpa nonkonformista s onim modernim bradama s kojima izgledaju kao učenici neke medrese u Kandaharu (talibani par exellance), pobacaju desetak bicikala po haustoru. I krenu s tulumom žestoko na prvu, obično usred radnog dana. I sad, glumeći još uvijek mladića, ne bih se konzekventno, puno protivio simpatičnom mladenačkom ispuhavanju, da pri tom i ne:
- obožavaju bjesomučno vući namještaj po stanu i skakati tresući krhak strop od šute i trstike
- na najglasnije, uz otvoren prozor da se ne bi jadni ugušili vlastitim cigaretama i jointevima, slušati kao *iz fore heh LOL* "Motore" od Divljih Jagoda ili "Miki miki" od Slađane Milošević. To je kao da je moja generacija na tulumima slušala Pro Arte ili Time.
- trčati po hodniku zgrade jedni za drugima, hvatajući se uz vriskove
- spuštati se povremeno, pogotovo djevojke, dolje kod susjeda Čudaka preko puta mog stana (koji se očito urotio s njima) iz meni nepoznatih razloga, a da bi mi isti drugi dan šmirao "što su ovi luđaci iznad vas opet tulumarili, ja bi im skinuo sve svece s neba da imam malo dijete kao vi".
Halo, koga on zahebava?
Jednom sam davno intervenirao, stavljajući svoju PTSP facu br. 1 prije nego sam pokucao na vrata jednog od njihovih infernalnih tuluma, no stvarno mi se ne da svaki puta.
Nismo svi skupa u Crnoj kronici samo iz razloga što strana osobnosti koju mi je usadio dobar odgoj uglavnom još uvijek prevlada nad onom stranom koja bi mrvila krute materijale, poput njihovih CD playera, bicikala i lubanja, u prah.
Ah.

Usput, multikulturalno-tranzicijskom zagrebačkom miš-mašu od studenata, susjeda koji na vanjske zvučnike sluša narodnjake i uzgaja pitbullove u susjednom dvorištu, te ostacima građanstva iz prekoputnog dvorišta koji imaju večernje kućne recitale s opernim pjevačima, pridružili su se nedavno i bračni par Hare Krsne koji živi na sjevernom kraku dvorišta, a koji subotom organiziravaju večernje partije uz indijsko pojanje, pljeskanje i vijanje mirisnih štapića.
Problem je što dvorište odjekuje poput kanjona i imam privilegiju slušati ista večernja zbivanja kao da su u mojem malom stanu.

Besplatni tramvaj

Kako sam često nepopravljivo neinformiran, naravno da sam zadnji saznao da je Poglavarstvo (tko zna otkad) odlučilo da je tramvaj dvije stanice u bilo kojem smjeru od Trga bana Jelačića besplatan. Ergo, četiri tramvajske stanice u samom centru grada, kao gestu dobre volje građanima da ne uparkiravaju svoje aute ravno pod rep i tako se rastereti "limenim ljubimcima" obremenjena gradska jezgra.
Da mi je to netko dobrohotan rekao na vrijeme, uštedio bih nekoliko prehlada vozeći se biciklom na posao ove zime. I izbjegavajući po ispušnim plinovima 100 % zasićenoj biciklističkoj stazi na Zelenom valu (koliko tamo vrijedi m2 stana, 100 EUR?) što ledene lokve, što parkirana dostavna i ina vozila, koje crvena boja tih staza jednostavno kao bikove na koridi mami na privremeni parking i paljenje sva četiri.
Ali nema veze, pohvaljujem ideju.

Gradonačelnik

Ove će godine trka za gradonačelnika, pa eto da najavim prvi revoluciju koja nažalost, dvojim da će sličiti talibanskoj. Iako bi trebalo par radikalnih rezova.
Predsjedniku države i njegovim ne malim ovlastima svaka čast, no de facto drugi čovjek ove povišću pritrujene države je upravo Gradski Šerif Zagreba.
Bandy je nedodirljiv, ali koliko vidim, bit će barem po prvi put zanimljivo, jer se kandidirao i moj vrli prof. Kregar. Što god rekli i što god mislili, živopisan je i medijski obradiv i prativ barem kao i Milan. Jedino što bi mu trebala vjerna vojska meni nezamislivih profila suradnika da zamijeni Milanovu Hidru čijim pipcima čvrsto drži svaki gradski kutak i djelatnost.
Već vidim, barem nakratku, The ZG razbibrigu za ovu godinu...

Nogomet

Ne, neću o proslavljenom manijaku Mamiću i travestiji od nosećeg ZG kluba, iako posredno ima veze.
Kao što američki i ini očevi s muškim potomcima idu po prvi put u ribičiju ili lov, ovdje ili ondje, ja ispunih cliche i s Nasljednikom sam se po prvi put dotepao na tekmu. Zagrebovu.
U naivnoj nadi da, ako ću ga, ako je već mene moj ćaća zločinački inficirao Dinamom odvevši me za lijepog sunčanog dana neke 1980-e na derbi s Hajdukom, možda objektivnije uvesti u taj svijet dok je još mali pa ne razumije, i to među Zagrebove drukere, za kišnog ružnog dana. Pa da se ne zanese previše.
Džaba. Njemu se STVARNO svidjelo.



Komentar na BBB-e na tribini preko puta:
-"Dečkima je hladno. Oni su zapalili vatru da se zgriju. Gle tata, kako lijepi bijeli dim, kao gusta magla!"
-"Zagreb, Zagreb!" (ima nade, op.a.)
-"Sruši ga, sruši ga!" (imali smo razgovor nakon toga, op.a.)
-"Ne navijam ni za bijele ni za plave. Ja navijam za crvene" (suci, op.a.)

Ima i pozitivnih strana odlaska na tekmu s trogodišnjakom. Redar na ulazu je samo besplatno propustio s "ulazi", a na poluvremenu su nas pripustili u restoran na stadionu rezerviran za vrijeme tekme samo za dužnosnike. I dok je Nasljednik zavaljen u barski stolac kod šanka cirkao sok, shvatih da svi Odabrani u prostoriji cirkaju gemište.
Toliko o još uvijek važećoj zabrani točenja alkohola.

Teatar Gavran

Kako sam i još neinformiraniji od drugih, tko zna koliko već posluje nova kazališna kuća u Zagrebu, u tišini Dobrog dola, a u kojoj se prikazuju predstave najvećeg našeg živućeg dramatika Mire Gavrana, a da to nisam znao.
I koliko god se opirao samom konceptu domaćeg, a pri tom i zagrebačkog kazališnog preglumljavanja, vuče me da napravim iznimku i posjetim što prije ovo. Ako ništa drugo, zamišljajući kako bi se dobar predložak mogao bolje uprizoriti.

Serbus Dragi

Kultni Pervanov spot i jedino kaj su pošteno napravili sumnjivi konformistički dvojac Pervan/Grubišić, proslavio je 20 godina, pa ga se sjetio Jutarnji list s naslovom "Kako je Pervanov Serbus Zagreb" postao stvarnost.
Moj tribute sceni iz istog. Nisu baš dječja kolica niz stepenice Dolca, ali eto barem jedno dijete


Ipak, prigovaram u vezi klasične greške koja se u njurganju nad poseljačivanjem Zagreba i ovdje potkrala.
Nije spot tek "postao stvarnost".
Pervanov spot komentira tadašnje stanje, a kojeg se i ja sjećam kao klinac. I opet sam u latentnom mimoilaženju s mojim generacijskim nostalgičarima koji sve prije vide ružičasto i ne dalje od Kulušića.
I tada je Balkan bio i te kako prisutan u ZG, uostalom bili smo odlično spojeni u istu posudu s istim. Iako mnogi imaju selektivnu memoriju, narodnjaci su u doba mojeg djetinjstva rasprodavali dan za danom Dom sportova, a za Breninu idiotariju od filma ili za "Tesnu kožu" redovi su vijugali cijelom Varšavskom ulicom. Na TV-u su folk parade bile sastavni dio televizijske svakidašnjice. Za razliku od danas, što god mi svi govorili.
Danas su se klinci, namely srednjoškolci, te ostali zagrepčani i ini koji se po sociološkoj prirodi prije nisu bavili folkom okrenuli istom - što nije bilo u ono doba. U redu.
Ali fundamentalno - spot je pokazao više da Balkan nikad nije niti otišao, niti dvadeset i više godina poslije. Tako bih prije rekao.

Pitajte mog već bezbroj puta spomenutog susjeda u dvorištu preko puta, koji već barem 30 godina pije, urla i navija narodnjake, a režimi prolaze i odlaze.

Mace

Za utjehu, ostaju zagrebačke mace. Ima ih i dalje raznih i gledaju nas spokojno odasvuda, baš kao i stare (ili zapuštene) zgrade na kojima vole boraviti. Pa da završimo ovaj zagrebački gulaš u mekano-ležernom tonu životinjica koje pridonose mediteranskom tonu Zagreba. Spot the cat (thumbnail treba kliknuti, naravno)