|
U Miami-ju, američkoj prijestolnici televizijske i stvarne forenzike, prošli mjesec nije bilo niti jednog ubojstva.
U biti i više, 35 dana i idu dalje.
Mrtvozornici, filmski i stvarni, u Miamiju svaki dan dolaze na posao, obuku kute, tanke gumene rukavice, poslože instrumentarij - i čekaju. Pa dođe pauza za kavu.
"-Još ništa? Tjah..."
I ono malo nade da će nečega biti, svakodnevno im otmu revnosni djelatnici hitne službe koji potencijalne žrtve redom oživljavaju. Ručak, iščekivanje vijesti, surfanje, urezivanje svog imena forenzičkim skalpelom u stol, vrtnja prstiju. Zilch, zero, nada. Iz dana u dan kao zapete puške čekaju u svojim krim-laboratorijima u kojima se sada čuje i zunzaj muhe. U svakom slučaju kronični je nedostatak profesionalnih smaknuća, gdje žrtve nemaju izgleda. U gradu gdje se prelijeva većina kokainskih i heorinskih pošiljaka na putu do stola američkog potrošača, gdje stotine tisuća amerikanaca vedro uživa u ustavnom pravu držanja i nošenja svih vrsta oružja, gdje mnogi od milijuna izbjeglih Kubanaca u očekivanju povratka gluvari na rubu organiziranog kriminala, u kotlu svih etniciteta koji ima urbano područje od preko 5 milijuna ljudskih sudbina - jednostavno više nema ubojstava.
Amateri, pih.
Šije ih naoko miran srednjoeuropski grad, no velikog ubojstvenog potencijala. U i oko snene Lenucijeve potkove, u sjenama stogodišnjih platana, na motorima, biciklima ili pješke sada brzo promiču likovi u tamnim šilt kapama (moram promijeniti imidž BTW) i debljaju nam kriminalne statistike. Mjesec Miamijskog posta nadoknadili smo na našoj polutki s koliko, 5,6 ubojstava? I to na diku ubojstvenom businessu (neću reći profesionalizmu, jer je uptian) - preko polovice su klasične likvidacije.
Uostalom, sjajno je i kada ti izvršitelji poluprofesionalci isti dan, skupa sa svim materijalnim dokazima, kacigama i čudima, spokojno klisnu preko granice. ČUDO, jer su carinici i policija uvijek tako revnosni i otvaraju prtljažnik kada Nasljednik, ja i Najpoželjnija iz Slovenije cukljamo dva pulovera, jedne tenisice i igračku. Uvijek s potpitanjima, pa čak i provjerama preko terminala.
Morao bih se skroz ošišati na ćelavo, imati potjernicu na grbači i možda čak procijediti neku psovku na granici - očito tek onda propuste bez pitanja.
Uglavnom, draga g-dična Taro Prajs, dođi lijepo ovdje i snimaj tu seriju, jer tu se očito pišu stranice novih izazova forenzike. Dragi holivudski scenaristi, koliko novih materijala i ideja! Ohlađena i uljuđena latinska vruća krv Miamija počet će Vam ionako uskraćivati inspiraciju, svoj toj tamošnjoj drogi i oružju unatoč. It's the people killing people, not guns, kažu. A u tome postajemo in, makar uvozili i ubojice iz Srbije.
Pa da se na valu sadašnjih zbivanja, barem vratimo na grane koprodukcija koje su nekad harale metropolom.
Dođite i svi drugi dragi gosti željni avantura. Zaboravite favele Ria i obiđite naš kriminalnim dinamizmom pulsirajući centar grada.
Da se poslužim besmrtnim Jurom Kaštelanom, kojeg su nas u osnovnjaku tjerali da učimo naizust:
"
Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi.
Kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko rijeka i slapova. Dođi,prijatelju.
Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.
Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.
Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.
........
Lijepa je ova zemlja.Meni najdraža. U njoj smo daleki druže i za te umirali.
Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu.
U njoj smo krv i snove i za te, druže,dali
"
|
