|
Vjerojatno ste već čitali, "ima jedna zemlja mala, ime joj je.... "
Obzirom da Europa od ostalih svjetskih trezvenjaka daleko najviše troši alkohol, to Forbesovo istraživanje nas ujedno čini i svjetskim prvacima 
Najtrezveniju Suđenicu, moju dragu anti-alkoholičarku to istraživanje nije začudilo, iako mene malo jest. Doduše, kod nas nema toliko onog iscrpljujućeg sjevernjačkog "binge drinking"-a i ne valjamo se po pločnicima vikendima, ali budimo iskreni... gotovo pa nema te socijalne situacije koja ne zahtjeva zdravicu ili dizanje čaša. Mi smo ih dobili na duge pruge i dokazali da se upornost, temeljitost i svakodnevno ponavljanje isplati na putu ka prvom mjestu.
Taj naš kult sadrži i općedruštvenu prihvatljivost svakodnevnog cirkanja. Čiji je obično element i temeljito razrađena frazeologija nagovaranja svih podvrsta "ajde jednu za društvo, u to ime nutra z njime, nećeš valjda jedini štrajkati, ajmo jednu putnu, bute si jednu popili, ma samo čašicu, tu se samo priča ništa se ne pije", a o količini i sadržaju prigodnih narodnih i inih pjesama o društvenoj funkciji alkohola u Rvata da ne pričam. U kombinaciji sa npr. zagorskom melankolijom i morbidnošu rezultira uvijek nekakvim "v črnoj zemlji gnjijeju, vinca već ne pijeju", kao ultimativnim životnim žalom.
Uostalom, svako ima i vlastiti vinogradić. Ili barem radi ili ima nekog tko mu nabavlja famoznu DOMAĆU rakiju, kvalitete baš kao i u ranom srednjem vijeku. Kraljicu teenagerskih tuluma, koja prži svaki tjelesni organ s kojim dođe u doticaj.
Općenito, taj podkult "domaćeg" zna biti naporan.
"DOMAĆA je, morate probati".
Pa jesemu, pecare alkohola iz kućne radinosti obično su bile sinonim za akutno trovanje, a najmanje garancija kvalitete, kakva se na ovim paralelama promiče.
Uvijek se iznova moramo diviti svakoj neuglednoj kiselkastoj jabučici, rahitičnoj koki otpalog perja ili dvojbeno sirovim kobasicama spremljenim u nepoznatim higijenskim uvjetima - jer, šalu na stranu, "domaće je ipak domaće". "Slavonsko". Di ćeš bolje i sadržajno temeljitije garancije od one dobivene nabrajenjem toponima. "Originalno Špišić-Bukovičko-Seget-Vranjic-Sitno-Donje-ško", iscijeđeno iz najneprobranijeg koma i tropa razbacanog u sušari, ili iz najzgužvanijeg vimena koze okupanog njenom vlastitom unikatnom domaćom mokraćom. Nyami.
To ide i do toga da se dragi uporni Knjaz blamira u TV emisiji pred vlasnikom ugledne škotske destilerije najfinijeg viskija nutkajući ga nekakvom domaćom rakiještinom. I to uz ono obvezno klišeizirano proročko  "a, a što sad veliš" . I širok osmijeh kada stranac razrogači oči i krene u spašavanje sprženih dišnih puteva, što nutkača neopisivo zabavlja i čini ponosnim.
A Škotić na liz domaće Knjazića uljudno otpili sa "prilično rudimentarno"  Takve je alkoholne pripravke valjda radio u predškolskom uzrastu, za vježbu.
Da se ne izgubi poanta, koja nije zgražavanje nad činjenicom da se ođeka pije, obzirom da i ja i moje društvo sudjelujemo u sličnim aktivnostima, barem jedanput mjesečno. Naravno, ne kao neki koje znam, koji u sebe mogu utočiti i 10 pa i 20 piva tijekom večeri, ali... Upravo ovaj vikend sam proveo na vikendici kod dragog kuma Ice, gdje smo svi, osim Uzapćenice Srca i Princa, pili kombinirano vino, pa malo rakijice pa nešto piva, ovisno o kojem se dijelu dana i fazi roštiljanja govori. Ono, tek sitno obiteljsko druženje....
Rijetko tko, a tu, mea culpa, uključujem i sebe - baš u gornjim sređivateljima cijelih pivskih gajbi za jednu noć ili u mnogim (ružnijim) posljedicama koje često obaviju i prekriju alkoholne pare, vidi problem. Dapače, tko nije čuo barem jednom kako se netko, obično u mlađoj dobi, samodopadno samopohvalio sa "eee, buraz...kako smo se jučer olešili/zapili/uništili", pa onda krenu sočni detalji javne blamaže, kaskaderskih opisa i inog, koje završi detaljnim opisima povraćanja. Te hvalitelj najčešće afirmativno i uz onaj blesavi kiseli osmjeh, zapravo u toj priči od slušača bude i podržan.
Dapače, znam mnoge koji se pohvale i sa "ja sam veseli pijanac". Kao da je civilizacijski doseg ne potući se s prvim čovjekom na cesti ili ne pretući ženu kada si pijan. Samo što oni veseljaci koji preveč skrenu u tamnu stranu našeg ajmo reći običajnog drinkanja - na tom putu pogube i obitelj, a da to niti ne skuže. Kao i činjenicu da su WC školjku grlili po prilici jednako toliko vremena koliko i dijete. Da ne velim kako mnogi koji se zaigraju pogube zdravlje, ali i sam novac. Obzirom da snažno cirkanje u javnom establishmentu i u veseljačkom društvu, a to znam i iz iskustva bližeg okruženja, uzima začuđujuće velike svote novca, kada se zbroji.
Uostalom, neki od veselih pijanaca se trezvenijem sudrugu najčešće pretvaraju u nepodnošljivog udava koji mu visi na ramenu, a možeš mu doskočiti jedino ako popiješ koliko i on. U čemu sam ja npr. uskraćen, što zbog fizičkih granica otpornosti na alkohol, ali i toga da nakon 4 pive počinjem gubiti samonadzor, što kao kronično neopušteni control freak jednostavno psihološki teško podnosim. Pa onda obično kao nervozno pašče cupkam na cesti oko pijanog mi kolege.
Kumić mi Bruno, bi možda, da je na motoru, unatoč podosta alkohola u krvi, ostao živ, vjerojatno imao neku veseljačku priču o prevrtanju za stare dane.
Ali nažalost - NE čuva sve pijance Bog, da parafraziram još jedan naš domaći cliche koji istima podilazi.
Za skrivanje nekih od posljedica pod tepih, pogoduje i ona sitna hipokrizija, kada mislimo da ćemo svetost svagdanjeng nam pića ukaljati ako proglasimo cugerima neke očite primjere. To nije ograničeno samo na ovu potentno afirmativnu alkoholnu sredinu, nego sam tome svjedočio i na zapadu. U krasnoj Firenzi, na jednom međunarodnom skupu, bješe i gospođa iz EU Komisije, Finkinja, koja je imala problem uočljiv iz aviona. Na svečanom prijemu je doslovce svom svojom sredovječnom trupinom umotanom u haljinu od šuštave svile tresnula na banketni stol, a drugi dan su je, na izletu i degustaciji u nekoj toskanskoj vinariji, iz podruma iste doslovce horizontalno iznijeli van. I sve to uz one suzdržane, euro-civilizirane eufemizme "gospođi je slabo, treba joj samo malo zraka". Dok se ona u isto vrijeme cereka i namiguje mi.
M-hm da, baš kao što su se neki koje sam viđao upišanih hlača, eto, tek slučajno "polili vodom na lavabou".....
U svakom slučaju, cirkamo i cirkat ćemo. No, posljedične situacije koje se javljaju u svom tom veselom isparavanju etanola mogli bi i naučiti bolje prepoznavati.
Put do Rusije je popločan dobrim namjerama.
|
