Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (1. dio)

utorak , 13.12.2016.

Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.



Iz zastupničkog pitanja Frane Matušića saznajemo da je dvoje uzornih socijaldemokrata Milanka Opačić i Nenad Stazić uz simboličnu cijenu od 7 kuna po danu ljetovalo na Brijunima dva vrela mjeseca i da ih je tamo dovozio i odvozio, ni manje ni više, nego gliser Hrvatske vojske.

Gospar Frano je, međutim, u duhu stare dubrovačke diplomacije, prešutio još neke zanimljive činjenice koje će ipak isplivati na površinu nakon što je gliser njegovim retoričkim pitanjem potopljen.

Ministar obrane Branko Vukelić će tako dometnuti kako je gliser služio ne samo kao prijevozno sredstvo do Brijuna, nego i kao taksi do Pule u sitnim noćnim satima, a sam prozvani Stazić u svoju je obranu obznanio da je korištenje vojnog brzojurećeg čamca odobrio glavom i bradom sam predsjednik države Ivo Josipović, koji je, pak, tu vijest potvrdio čak iz dalekog New Yorka, dodavši još neka uvjerljiva objašnjenja.

On je to učinio jer se do Brijuna ne može pješice, što je neoboriva činjenica. Josipović bi takav prijevoz odobrio ne samo članovima svoje stranke nego i svim drugim zastupnicima i zastupnicama, jer je ovdje bio bitan cilj putovanja, a cilj, kao što je poznato, opravdava sva sredstva.

A cilj putovanja, procijedio je to Josipović kroz zube, bio je posjet jednoj od predstava privatnog teatra Rade Šerbedžije zvanog vrlo učeno Ulysses, što valjda dolazi od Uliksa ili Odiseja. A ta kazališna odisejada zaista je postala, kako jednom izjavi Račanov ministar kulture Anton Vujić, više društveni, točnije politički, nego kulturni fenomen, koji traje evo već desetu godinu.

Rade Šerbedžija je do raspada bivše Jugoslavije bio vrlo poznat i omiljen glumac na prostorima cijele te bivše države, ostvario je, nema zbora, niz zapaženih uloga, bio je prvakom hrvatskog glumišta i žestokim navijačem Partizana.

A onda je, kad se ta država počela rušiti i kad je došlo do hrvatsko-srpskog rata, izabrao domovinu u kojoj nije rođen, sretno se priženio s Lenkom Udovički, kćerkom istaknutog jugoslavenskog diplomate i obavještajca, povezao s moćnim lobijima u Britaniji i u SAD-u, predstavio se kao žrtva nemilosti “Tuđmanova režima”, otišao u London pa u Hollywood, gdje je odigrao nekoliko epizodnih uloga u američkim filmovima i s dodatnim teretom slave i novca nakon velike promjene vlasti 2000. vratio se trijumfalno u Hrvatsku, u Istru, na Brijune, ili, kako on voli reći, Brione na kojima provodi nekoliko mjeseci godišnje u društvu svojih umjetničkih i političkih prijatelja sa svih “naših prostora” i naravno u društvu svoje uže i šire obitelji, usput s njima priređujući koju predstavicu koja je opet namijenjena ekskluzivnom krugu njegovih poklonika.

Kao nekada Brozu, na raspolaganju mu je cijeli državni protokol: kuhari i sobari, timari životinja i čuvari plaža. Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba “Kralja Leara”, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana. I apsolutno ni jedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nije pobralo toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen Šerbedžije.

Šerbedžijinu autobiografiju financira Ministarstvo kulture, Rijeka mu daruje stan, a njegovu sinu, skromnom redatelju Danilu otvorena su sva vrata filmskih fondova i televizijskih prikazanja. Šerbedžijin budžet od 3,5 milijuna kuna pune država, Istarska županija, gradovi Zagreb i Pula, T-com, HEP i druga, što državna, što privatna poduzeća, pohodili su ga već na premijeri pokojni Ivica Račan, Antun Vujić, Đurđa Adlešić, Josip Leko, Ivan Jakovčić, Nikola Pilić, Goran Štrok, Furio Radin, Marina Paliković, Tena Štivičić, Duško Ljuština, Tomislav Dragičević, Igor Dekanić, cijela ekipa Gonga (Mesić se ispričao), a tamo i dalje hodočaste svi političari koji drže do svoje karijere.

Ove je godine bio najavljen dolazak na Brijune i Jadranke Kosor, ali je propustila tamo otići, što je izazvalo gnjev nekih komentatora i taj bi je propust zaista mogao stajati karijere više nego smanjivanje radničkih prava.

Osim Jadranke, neugodno iznenađenje priredila je i Angelina Jolie. Mediji su u slavu našeg junaka pisali danima kako ova slavna dama stiže njemu ravno u pohode, a od nje ni traga ni glasa. Cijela ova politička predstava, ova prava mitologija ne da se objasniti tek umjetničkim fascinacijama političara, medija i sponzora (ta toliko je podjednako dobrih, a ignoriranih glumaca i festivala).

Ona je objašnjiva političkim mazohizmom (“oprosti nam, Rade, što si nas ošamario”), jugofanatizmom i nastojanjima za obnavljanjem popucanih veza, u kojima uloga jednog srpsko-hrvatskog poznatog glumca s “međunarodnom reputacijom” može biti dragocjena.

U svom demanti-odgovoru Ministarstvu branitelja koje ga je kritiziralo zbog navodno uvredljivih izjava o Domovinskom ratu i braniteljima, poznati glumac Rade Šerbedžija gorko konstatira kako je u Zagrebu četnik, a u Beogradu izdajnik. Četnik zaista nije, jer nikada nije nosio džeferdara o ramenu, a još manje je izdajnik srpske stvari. No, vjerojatno mu nije lako. Bilo bi mu lakše da je četnik u Beogradu, a izdajnik u Zagrebu.

Rade je bio fanatični navijač Partizana na utakmicama protiv Dinama, uoči fatalnih devedesetih solidarizirao se sa Slobodanom Miloševićem i njegovom antibirokratskom revolucijom, kad je počeo rat, preselio se u Beograd, a onda se kao disident nekoga ili nečega zaputio u bijeli svijet sve do Hollywooda, nad ruševinama Vukovara stigao sudjelovati u snimanju jednog srbijanskog propagandnog filma.

Dvije tisućite, promjenom vlasti, vraća se u Hrvatsku, osniva Teatar Ulysses na Brijunima, režira svrgnutoga Kralja Leara s jasnom asocijacijom na umrlog Franju Tuđmana, organizira predstave i konferencije o Gavrilu Principu kao borcu protiv imperijalizma, formira glumačke i autorske ekipe po strogom jugoslavenskom ključu.

Naknadno se predstavlja kao mirotvorac, danas žali za Jugoslavijom "koja je bila krasna zemlja koju razvališe idioti", recitira nostalgične pjesmice, vraća se jugoslavenstvu kad već nije uspjela velika Srbija.

Eto, to bi ukratko bio politički profil "velikog glumca". Malo je čudno i za mnoge iritantno da se takav profil oblikovao u Zagrebu, u gradu u kojemu je Šerbedžija osnovao obitelj, bio neosporna obožavana zvijezda, protagonist hrvatske kulture i jezika, zaljubljenik u Krležu. Kad je bilo stani ili pani, izabrao je ipak Beograd, dok su njegovi kolege i prijatelji organizirali po kazalištima kulturne brigade otpora, a pjevači pjevali "Moju domovinu".

Kažem, malo čudno sve to jest, ali sve je to istovremeno i pravo jednoga čovjeka da se osjeća, misli i govori kako hoće. Ono, međutim, što je još čudnije i što je teško razumjeti i još teže opravdati, to je odnos hrvatske politike prema čovjeku koji se stavio na neprijateljsku stranu dok je zemlja doslovce krvarila. Država mu daje cijeli otok u koncesiju, financira njegovo kazalište i tjera javna poduzeća da ga sponzoriraju, njegove predstave pohode uglednici, dobiva stan i postaje akademskim profesorom, stalni je gost televizija, novina i svečanih prijama.

Ukratko, postaje kulturnom i političkom paradigmom, kojoj se svi klanjaju do poda u skladu s maksimom: svi se svima moramo ispričati, pa i žrtva agresoru. "Oprosti što si me zgazi", rekao bi ironično čakavski pjesnik.

Oznake: peta kolona, Hrvatska