Svetac

petak , 12.08.2016.

Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži od nas muževni ponos. Kakav je duh vremena danas?

Ne priznaje se više nikakav auktoritet. Nema, tako kažu, istine, koja bi nadilazila čovječji um. Nema nikakva prekogrobnoga života. Nema zakonitog učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi, što je dobro, a što je zlo, gdje je istina, a gdje je laž. Odatle upravo od pomanjkanja žive vjere i onaj bijesni boj protiv katoličke Crkve, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima. Odatle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da djeca nisu dužna pokoravati se roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi. Odatle prezir dana Gospodnjega. Odatle onda i lakoumna samoubojstva, koja neki luđaci smatraju junaštvom. Odatle nekažnjeno robljenje i pljačkanje naših crkava. Odatle tolika grozna ubojstva ljudi kao da se radi o pilićima. Odatle glorificiranje razvratnosti u kinu i štampi. I tko se usudi usprotiviti takvu duhu vremena i takvu strašnom zlu odlučno prigovoriti, bit će u najmanju ruku smatran čudakom.

A pitam vas, muževi, koji ste prošli mnogo oluja života, nije li sramota za muža, da ono što je crno, nazove bijelim, da ono što je ružno, nazove lijepim, da ono što je gorko, nazove slatkim, da ono što je zlo, nazove dobrim samo zato, što je takav duh vremena? Od svega ropstva najsramotnije je i najpogubnije ropstvo uma. A mnogi muževi danas ne vide svoje vlastite sramote, kad klipšu za krilaticama razvratnih ljudi, kao da im je Bog progovorio s nebesa na usta proroka.

Nije li dobro prorekao pustinjak Anton, kad je rekao svojim učenicima: Doći će vrijeme, kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga, koji nije lud kao što su i oni, vikat će na njega: Lud si! samo zato, što nije lud kao što su i oni?

Ponos, dakle, i čast muža zahtijeva, ne da se ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono, što je upoznao kao istinu. A istina je, da pravoga Boga, Stvoritelja svijeta, i njegov divni zakon ne mogu zamijeniti nikakve zemaljske veličine i lijepe fraze brbljavaca. Sakramenat ženidbe i blagoslov, koji on donosi sa sobom, ne može nadomjestiti slobodna ljubav. Kršćanski odgoj u obitelji ne može nadomjestiti škola bez Boga. Načelo kršćanske pravde među narodima i državama ne može zamijeniti ili nadoknaditi načelo surove sile i mržnje.

Sramota je, dakle, za muža, da sagne koljeno pred lažju vremena, u kojemu živi. Budite zato pravi muževi!

Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva, kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom. Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga, koji je Gospodin sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne!

Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer konačna pobjeda ipak ne pripada njemu nego Bogu! Ljudski sudeći, nije onoj trojici junačkih mladića bilo spasa, kad su uskratili poslušnost i nisu htjeli pokleknuti pred zlatnim, ali mrtvim bogom Nabukodonozorovim pa su zato bili bačeni u ražarenu peć. Ali njihova vjera u živoga Boga bila je neslomljiva. I on ih je izbavio. Izbavio tako, da im ni vlas na glavi nije izgorjela u strašnom ognju, jer stoji pisano:
„Ja sam Gospodin i nema drugoga!“ A jer je apsolutni Gospodar svega, zato mora uvijek biti pobjednik.

Zapamtite, dakle, dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije, što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško rvanje u svijetu, posljednji pobjednik bit će Gospodin Bog…

Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva, kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom. Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga, koji je Gospodin sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne!

Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samomu sebi i domovini.

Ako je Bog, kao što jest, apsolutni Gospodar svega, može li on, koji je vječna pravda, dopustiti, da se trajno i nekažnjeno gazi njegov sveti zakon? Nije zato bez razloga zavapio prorok :
‘Jao vama, koji zlo zovete dobrim, a dobro zlim. Koji tminu zovete svjetlo, a svjetlo tminom, koji gorko zovete slatkim, a slatko gorkim!’

Kakvu nadu, pitamo vas, kakvu nadu mogu da još imaju oni, koji su ostavili izvor života — Boga, i priklonili se laži prolaznoga vremena, koje je sve istinske vrednote života zanijekalo? Budite uvjereni, da će svaki, koji zanemari Boga i prikloni se lažnom duhu vremena i zlu, koje ono sije, prije ili kasnije iskusiti što znači riječ prorokova : ‘Znaj i vidi, kako je zlo i kako je gorko, što si ostavio Gospodina Boga svoga, i što nema straha njegova u tebi, veli Gospod nad vojskama!’

Došlo, dakle, što mu drago u ovim žalosnim vremenima, mi nećemo nikada sagnuti koljena pred zlom, koje se širi, pred lažnim duhom vremena, koje je protivno Bogu. To traži od nas muževni ponos, to traži od nas Bog, to traži prava ljubav prema samomu sebi i domovini, koja ne računa s trskama nego s pećinama, s muževima, koji su na mjestu. Prije nego je vođa Izraelaca Jozua imao ući u obećanu zemlju, da se ne bi uplašio na očigled pogibelji, reče mu Gospod: ‘Ohrabri se i budi jak!’

I ja vam dovikujem na domaku oluje, koja prijeti čitavom svijetu: Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju već 1300 godina! Ostanite vjerni Bogu i njegovu zakonu, da uđete jednom u zemlju živih i da postignete krunu vječnoga života, koju je Bog obećao onima, koji budu vjerni do smrti njemu, Stvoritelju i Gospodaru svijeta.

Alojzije Stepinac na propovijedi u Peterancu, 17. studenoga 1940. godine



Alojzije Stepinac rođen je u Brezariću, u župi Krašić, 8. svibnja 1898. Njegovi roditelji bijahu Josip i Barbara r. Penić. Otac, koji se ženio dva puta, iz prvog braka imao je četvero djece, a iz braka s Barbarom imao ih je još osmero, među kojima i Alojzije - Viktor. Kršten je 9. svibnja i dobio je ime Alojzije - Viktor. U roditeljskom domu poprimio je ljubav prema domovini, prema radu i vrednovanju života prema Božjim zapovijedima. Od najranijeg djetinjstva usvojio je duh molitve, osobito krunice. U mjesecu svibnju i listopadu kitio je oltarić Majke Božje i palio svijeću. Često mu je kasnije u životu, a osobito na ratištu, pred očima bila divna slika Marijina, osvijetljena u svibanjskoj noći.

Završivši osnovnu školu, pokazujući želju da se posveti svećeničkom staležu, primljen je u sjemenište u Zagrebu. Položivši maturu 1916., stupio je u vojnu službu u Karlovcu. Poslan je u Rijeku da prođe časnički tečaj. Nakon završetka tečaja poslan je na talijansko ratište kao poručnik. Prigodom jedne ofenzive u srpnju 1918. bio je zarobljen te je bio pet mjeseci u zarobljeništvu, da bi 1919. bio razvojačen. Vrativši se u svoj rodni Krašić, sve je iznenadio odlukom da ne želi biti svećenik, nego će se posvetiti poljoprivredi, te upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu. No nakon teških kriza, probudio se u njemu opet svećenički poziv pa odlazi u Rim gdje je promoviran u doktora teologije 1. lipnja 1931. Alojzije je 26. listopada 1930. zaređen za svećenika, a svoju prvu misu služio je u bazilici Santa Maria Maggiore.

Kao mladi svećenik Alojzije je pokazao iznimnu ljubav prema potrebitima. Obilazi siromašne predjela grada, odriče se svojih obroka da pomogne gladnima. Na njegov poticaj nadbiskup Bauer osniva Karitas zagrebačke nadbiskupije. Sam Stepinac osnovao je i nekoliko pučkih kuhinja. Nadbiskup Bauer povjerio mu je kao svojem ceremonijaru da razriješi dva sukoba u Nadbiskupiji. Imenuje ga privremenim upraviteljem župe Samobor jer župljani nisu htjeli prihvatiti župnika kojega je imenovao nadbiskup Bauer. Isti, samo mnogo teži slučaj, dogodio se i u Sv. Ivanu Zelini, gdje je također Stepinac imenovan privremenim upraviteljem dok nije riješio spor. Strpljivo je podnosio dok su mu slali uvredljiva pisma, kada su pljuvali po njemu i nabacivali se kamenjem.

Dana 28. svibnja 1934. papa Pio X. imenuje Stepinca nadbiskupom i koadjutorom nadbiskupa zagrebačkog. Bl. Stepinac bio je svjestan težine i odgovornosti koju mu je donijela nova služba. Upravo stoga je i izabrao geslo: "U tebe se, Gospodine, uzdam!" Mladi je nadbiskup uvidio potrebu otvaranja novih župa, i to gotovo proročki, jer župe koje su osnovane bile su daleko od središta Zagreba, gotovo na pustari ( Sv. Obitelj, Krist Kralj, Nikola Tavelić).

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941., nastaje nova situacija. Nadbiskup se radovao slobodi hrvatskoga naroda, ali je odmah zapazio da to nije ona sloboda za kojom se težilo. Zato poziva svoje svećenstvo da prihvate novu stvarnost, ali naglašava da "sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske budu nadahnuti strahom i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi". Kakve li sreće da je tadašnja vlast čula riječi svojega Nadbiskupa?! Za vrijeme rata Nadbiskup se zauzimao za sve koji su bili progonjeni, bez obzira bili to Židovi, Romi, komunisti, Srbi. Naprosto je bio na strani pravde. U više navrata slao je oštre prosvjede protiv neljudskih zakona, spasio mnoge Židove da ne budu odvedeni u logor, veći broj židovske djece prebacio u druge zemlje na sigurno. Poseban je razbor pokazao u pitanju vjerskih prijelaza. Budući da su mnogi pravoslavni htjeli prijeći u Katoličku crkvu da bi tako spasili život, Nadbiskup u povjerljivoj instrukciji kleru napominje da se, samo "pro foro esterno" prime u Crkvu, a kada prođe, kako on kaže,"vrijeme ludila i divljaštva", vratit će se u svoju Crkvu. To će se kasnije, na žalost, iskoristiti kao optužba protiv Nadbiskupa. Hrabrost Nadbiskupa najbolje odražavaju riječi njemačkog vojnog predstavnika u Zagrebu Glaisea von Horstenaua koji je rekao: "Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao".

Dolaskom nove, "oslobodilačke" vlasti, 8. svibnja 1945., započinje hajka na Nadbiskupa. Već je 17. svibnja 1945. odveden u pritvor gdje je ostao 17 dana na ispitivanju. Pokušalo se optužiti Nadbiskupa da je odgovoran za događaje u NDH. S obzirom na to da nije bilo dokaza, Nadbiskup je pušten iz pritvora i ubrzo se susreo s Titom. Tito je naglašavao da je primarni problem pitanje nacionalne crkve, koja bi se odvojila od Rima i "služila narodu". Vrhunac svega bilo je Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. koje su potpisali svi biskupi tadašnje Jugoslavije. Otada je otpočela nesmiljena borba protiv Katoličke crkve. Od 7. siječnja 1946. danju i noću stajao je pred Nadbiskupskim dvorom automobil OZNE da bi "štitio" Nadbiskupa u tim opasnim vremenima. Bilo je jasno da se stvara sve veća hajka na Nadbiskupa i da je samo pitanje vremena kada će biti uhapšen.

Dana 9. rujna 1946. započelo je suđenje protiv osmorice optuženika. Među njima bio je i tajnik nadbiskupa Stepinca vlč. Ivan Šalić. Javni tužitelj, Jakov Blažević, tako je prethodno vodio proces da pripremi uhićenje i suđenje nadbiskupu Stepincu. Protiv njega svjedočili su i neki svećenici, no treba imati na umu da su svi oni prošli kroz teška mučenja i tako bili pripremani da mogu reći ono što sud traži. Tako je 18. rujna 1946. u ranim jutarnjim satima, dok se spremao za službu Božju, uhićen nadbiskup Stepinac. Suđenje je, uostalom kao i u svim montiranim procesima, išlo vrlo brzo. Vrlo pomno su birani svjedoci. Naravno samo oni koji su optuživali. Odbačeni su mnogi svjedoci, osobito srpske nacionalnosti (između ostalog i episkop Emilijan) koji su željeli svjedočiti u korist Nadbiskupa. Izbačeni su mnogi dokumenti koji su bjelodano pokazivali Nadbiskupovu nevinost. Branitelji po službenoj dužnosti, dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić, nisu imali vremena pripremiti se za obranu, iako je obrana i jednog i drugog branitelja bila briljantna. No sve to ništa nije pomoglo. Presuda je donesena 11. listopada 1946. a glasila je: lišenje slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Nadbiskup je pet godina proveo u zatvoru u Lepoglavi, a ostali dio, do svoje smrti, u zatočeništvu u Krašiću. Cijelo vrijeme bio je pod posebnim nadzorom za što je osobno bio zadužen Josip Manolić o čemu se je dugo šutjelo, jer je to bila jedna od proskribiranih tema. Ipak, istina je na kraju izašla na vidjelo. Alojzije Stepinac umro je od trovanja 10. veljače 1960. Sahranjen 13. veljače u zagrebačkoj katedrali.

Oznake: Alojzije Stepinc, svetac

Za Dom Spremni

četvrtak , 11.08.2016.

25. lipnja 1991. kao vojno krilo HSP-a ustrojene su Hrvatske obrambene snage - HOS. Osnovane su kao vojno krilo HSP-a, a čelnik stranke, Dobroslav Paraga ujedno je bio i vrhovni zapovjednik HOS-a. Dužnost načelnika štaba obnašao je Ante Paradžik.

Jedini kriterij za ulazak u HOS bio je dragovoljnost. Unatoč etiketi radikalnosti koja ih je cijelo vrijeme pratila stranačka i nacionala pripadnost nikad nije bila bitna, pa se tako među najistaknutijim pripadnika HOS-a nalaze Jean Michael Nicolier i Thomas Crowly. Svjesni kako je rat neizbježan, čelnici HOS-a, mnogo prije izbijanja sukoba pripremali su obranu, pe je tako u suradnji sa slovenskom policijom u Žumberku je organiziran jedan od prvih kampova za vojnu obuku. HOS-ovci su od početka djelovali na svim kriznim bojišnicama. Posebno su se istaknuli u obran Vukovara, ali i cijele Slavonije, Banovine, Dubrovnika, ... Po izbijanju rata u BIH uključili su se u njezinu obranu, te se istaknuli u obrani Livna, Bosanske Posavine i Hercegovine.

Ubojstvo zapovjednika HOS-a, Ante Paradžika, (ubijen iz zasjede 21. rujna 1991. kad se vraćao sa stranačkog skupa iz Križevaca u Zagreb) zaoštrilo je ionako visoke tenzije između čelnih ljudi HSP-a i HDZ-a, pa je tako početkom 1992. vršen pritisak da se ukine HOS čiji su se pripadnici uključili u redove Hrvatske vojske ili pak dragovoljno otišli braniti BIH.

Unatoč optužbama za ekstremizam valja naglasit kako su ratovali časno, a niti jedan od više tisuća pripadnika HOS-a nije osuđen za ratni zločin. Iako su mnogi od njih položili živote za slobodu domovine ili bili teško ranjavani, njihov status zbog političkog neslaganja ponajprije s čelnikom hrvatskih tajnih službi, Josipom Manolićem, bio je i nakon rata poražavajući. Tek 2004. godine "Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata" HOS-ovci su priznati kao punopravni branitelji i dio oružanih snaga Republike Hrvatske.



Nakon bezbroj novinarskih upita predstavnicima Vlade RH, Predsjednici Republike, vođama parlamentarnih stranaka i ostalim političarima i njihovom izmotavanju ili dodvoravanju potencijalnoj koaliciji i glasačima, povjesničarima i pravnicima, je li pozdrav "Za dom spremni" zabranjen zakonom i je li to povijesni hrvatski ili samo ustaški pozdrav, mi nudimo jednostavan odgovor i to surfajući samo 15-ak minuta, što su naravno mogli i oni koji nam vode ili bi željeli voditi državu.

Ne ulazeći u to je li pozdrav "Za dom spremni" povijesni pozdrav prije Drugog svjetskog rata, sa sigurnošću možemo potvrditi da nije zabranjen zakonom. Ne samo da nije zabranjen već je reguliran zakonom kao i sva obilježja i odore iz Domovinskog rata. Naime, Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji od 12. veljače 2013. u članku 2. stavak 1. precizirano je tko su to hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Članak 2. -> Pročitaj Zakon

(1) Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata).

Dakle, zakonom je regulirano da su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, a budući da su sve postrojbe imale svoja obilježja na odorama, tako je i HOS imao znak s natpisom "Za dom spremni" koji je bio i uzvik na postrojavanjima.

Pravilnik Ministarstva obrane o vojnim odorama -> Pročitaj Pravilnik, članak 18.

Nadalje, člankom 18. Pravilnika o vojnim odorama (NN broj 58/11 i 113/11) propisano je da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata mogu u svečanim prigodama u OS RH i u prigodama službenog obilježavanja obljetnica vezanih uz događaje u kojima su sudjelovali u Domovinskom ratu ili na obljetnicama zbivanja iz Domovinskog rata nositi službene vojne odore, ako ih posjeduju, a mogu nositi i vojne odore iz Domovinskog rata.

Ako se sagleda Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i pravilnik Ministarstva obrane o nošenju vojnih odora, a znajući kako izgleda odora i dijelovi odore HOS-a u Domovinskom ratu te da se na njima nalazi "Za dom spremni", dolazi se do zaključka kako su sva dosadašnja postupanja hrvatske policije i pravosuđa o oduzimanju predmeta, kažnjavanju na javnim skupovima zbog riječi "Za dom spremni" protuzakonita, a izjave političara ukazuju kako ne poznaju zakone koje bi oni u najvećoj mjeri trebali štititi. Temeljem spomenutog zakona zaključak je kako je i presuda suda u slučaju Josipa Šimunića nezakonita, jer tvrdnja suda da je pozdrav "Za dom spremni" ustaški, a ne osvrćući se na Domovinski rat, upravo je politička presuda koja se ne temelji na zakonima Republike Hrvatske, a što upravo potvrđuje ovaj zakon. Jednako se to odnosi i na oštećivanje spomenika IX HOS-ovoj bojni u Splitu prilikom čega je policija po nalogu SDP-ovog ministra Ranka Ostojića prekucala HOS-ovu oznaku "Za dom spremni" koja je regulirana zakonom. Zato političarima preostaje samo jedno suludo objašnjenje, objašnjenje koje je čisto silovanje zakona. A to je: možete nositi ali ne smijete izgovarati pozdrav "Za dom spremni".

Dakle, kome pravo, a kome krivo, ali pozdrav "Za dom spremni" je pozdrav iz Domovinskog rata i kao takav je dozvoljen.

Oznake: Hrvatske obrambene snage, HOS

Potpisujem

subota , 06.08.2016.

Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji, čast mi je i dužnost da u ime vas koji ste krvarili za Hrvatsku govorim u gradu kralja Zvonimira i izrečem svoje mišljenje za koje ne sumnjam da ga dijelim sa svima vama.

Slavimo 21. obljetnicu pobjede nad velikosrpskim fašističkim pretenzijama na kraju 20. stoljeća i točka. Kako ćemo slaviti to je samo naša odluka i nitko nam to neće moći određivati. Oni koji ne žele slaviti, široko im polje.

Uz vodstvo pokojnog predsjednika Tuđmana uz snažnu želju i nemale žrtve, izvojevali smo slobodu svim građanima Hrvatske. Oluja je bila najveći dragulj u kruni Domovinskog rata. Bili smo počašćeni povijesnom prilikom da smo sudionici stvaranje Republike Hrvatske za koju su mnogi prije nas patili i ginuli, ali nisu dosanjali svoj san.



Borba za suvremenu RH Olujom nije završila. Samo je završio prvi čin. Drugi čin je trebao biti, naglašavam, trebao biti borba za napredak u svim segmentima društva. I što bi danas rekli? Je li drugi čin započeo? Je li se tko borio u drugom činu i da na pitam je li provedena i završena akcija. Ljudi moji, čin nije ni započeo.

Godinu nakon što smo im omogućili da u udobnim foteljama brinu o državi, što su učinili? Fotelje su koristili, ali ne samo fotelje. Posvetili su se svom osobnom probitku. Čak i kada je cijena bila previsoka. Kad im je fotelja došla u pitanje, sjećate li se referenduma o zakonu, kada su svi političari bili protiv? Na sve su načine onemogućavali prikupljanje potpisa i narod im je povjerovao. Ustavni sud donio je odluku da je potrebito prikupiti 10 posto potpisa od ukupnog broja birača. E, tada na scenu stupa naš slavni Bauk. U jednom trenutku u Hrvatskoj imamo više od milijuna birača, a u drugom ima ukupno manje stanovnika od toga. Računica je išla do toga da tamo negdje treba nekoga brisati. I brisali su. Brisali su u Vrgorcu, Imotskom i Metkoviću, ali ne i u Vukovaru.

U Vukovaru se postavljaju ploče na srpskom jeziku. Sve to bez brisanja birača. Što nam to govori? Narode moj, čekalo se da završnom akcijom riješimo prvi čin u stvaranju Hrvatske. Sretne i ugodne države. Bili smo ponosni i sretni. Imali smo vjeru da će sljedeći korak biti društveni i gospodarski, socijalni i administracijski napredak. Danas nam pripremaju drugi korak.



Već mediji pišu da moramo prihvatiti 350.000 migranata. Kažu da Hrvatska stari i da nam je to nužno kako bi se pomladili. Nitko ne spominje 350.000 i više mladih koje su istjerali iz Hrvatske. Isti koji nam nude migrante, potjerali su našu mladost. Duboko smo krizi i svjesni smo da moramo učiniti sve da Hrvatima vratimo dostojanstven život. Posljednji saziv Hrvatskog državnog saboru od 225 dana radio je 57. Stvarno su se iskazali. Isto smo mogli mi krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. Proglasiti kolektivni godišnji odmor. Jedna trećina nas ionako nije dolazila u postrojbe. Nisu imali obavezu. Kad bi ih netko pitao zašto nisu na prvim crtama obrane, oni bi rekli da imaju drugih obaveza osim sudjelovanja u ratu.

Problem svih nas je što gledamo i ne vidimo te slušamo i ne čujemo. Neki hrvatski narod etiketiraju bez ikakve osnove. Ostalo im je u genima iz komunističkih vremena pa su tako antifašistički tepih prepunili komunističkim zločincima i zločinima. Svako propitkivanje komunističkih laži je ustašoidno.

Komunizam nije antifašizam. Antifašizam nije svjetonazorska, politička odrednica. To je skup onih koji su se okupili s ciljem zaustavljanja fašizma. Prema tome, suvremenici antifašizma smo mi, bojovnici suprotstavljeni velikosrpskom fašizmu. Ali sigurno nismo pripadnici totalitarnog komunističkog režima osuđenog u suvremenoj Europi sa svim drugim totalitarnim ideologijama i sustavima.



E, moj narode, koliko treba proći vremena da otvorimo oči. Na referendumu o samostalnosti 1991. godine, 93 posto glasača bilo je za. Gdje su nestali? Je li nam onih 5 posto protiv uzelo domovinu iz ruku. Čak nije nemoguće. Sjetimo se slučaja spašavanja Perkovića i Mustača. Sve to za nekog drugoga.

I danas na visokim pravosudnim funkcijama stoje osobe koje su zdušno branile izručenje. Jasno je bilo svakom da je komunistički režim bio zločinački, a to je presudom i potvrđeno. Sjetimo se samo Milanovićeva obećanja da će istjerati King Konga. Komunistički zločini se sude, ali za to nam je nažalost trebala Njemačka. Neka svima bude jasno da je pred budućom vlasti rješavanje svih drugih komunističkih zločina.

Gospodine Plenkoviću, iako ste najavili da se nećete voditi ideološkim pitanjima, vi i svi ostali pretendenti na funkciju premijera i saborskih zastupnika morate završiti priču o prošlim vremenima. Zarobljeni smo u tom vremenu jer nije došlo do istine. Istina oslobađa i onda će zatvoriti to poglavlje naše povijesti. Lustracija je istina. Kad se oslobodimo tog tereta, lakše ćemo proći kroz buduća vremena.



Narode, probudi se i ne dopusti da nam prodaju maglu kroz koju srljamo kao guske. Najbolji dijagnostičar našeg naroda je Stjepan Radić.

Svi sisatelji državnog proračuna raskmečali su se kad je ministar zatvorio špinu.

Ljudi moji, kada u svojoj državi postanete papci, budite sigurni da ćete uskoro biti papkari, volovi, krave ili čak ovce. Samo ako mu to dopustite.

Narode moj, ne dopustite da nas vuku za nos. Priznajem da sam sa svojom braćom uzeo oružje kako bi zaustavili srbočetničke horde, priznajem da bi sada to učinio i sa još većim žarom. Ispričavam se. Ispričavam se svima kojima nismo uspjeli pomoći i spasiti živote, a najviše tebi narode što nismo odradili posao do kraja i što sada morate trpjeti sranja i uvede u vlastitoj zemlji. Ispričavam se i Bog vas blagoslovio!

Oznake: Potpisujem