Heh, koji sam ja fantom. Znate onaj osjećaj kad napravite nešto, i onda se smijete svojoj gluposti. Danas mi se odogodila slična stvar. Tražio sam nešto po najmračnijim kutevima mog hard diska, i u prašnjavim folderima pronašao kopiju web stranice koju smo jedan ICQ frend i ja svojevremeno uređivali. Bilo je to 1998 godine, još u doba kada je animirana gif sličica bila glavno čudo dinamike na internetu, pa vam neću niti opisivati kako stranica izgleda.
Veronica Zemanova. Znam da slika nema veze sa sadržajem, ali morao sam ispunit quotu komada na blogu :)
No pustimo sad dizajn na miru. Pažnju su mi zaokupili naši (genijalni) tekstovi :) Baš negdje u to vrijeme morao sam u vojsku, pa je frend nastavio sam to uređivati, a ja sam ponekad poslao poneko pismo koje bi on onda uredno objavio u rubrici “Uživo sa fronte”. Ovdje, sada, samo za vas, u izvornom obliku, po sistemu kopi-pejst predstavljam jedan od mojih dopisa iz Pule:) Dakle, evo ga... :)
__________
Dan je predivan. Negdje dolje u Puli, na samom moru, u vojarni Fižela, šest pripadnika hrvatskih oružanih snaga, među kojima sam i ja, stoje i čekaju. U datom trenutku mladići odlaze svaki na svoj položaj i zauzimaju pozicije u pravilnoj vrsti sa točno definiranim razmakom između svakog pojedinca. Atmosfera se polako zahuktava. Oni su u ovom trenutku odvojeni od ostatka satnije i prepušteni sami sebi na brigu. Čuje se zveket remena o pojas kada ga vojnici hvataju desnom rukom, a potom lijeva ruka sigurno i čvrsto lovi oružje koje je uvijek uz nas, koje na sreću ne treba razduživati. Maskirani se vojnici instiktivno spuštaju bliže tlu što ostavlja dojam odlično uvježbane jedinice.
Nastupa tišina. Tako duga, tako tajnovita tišina. Na licu svakog od njih nastaje čudna grimasa. Neki gledaju u zamišljene točke, neki drže oči sklopljene i koncentriraju se. Čitajući njihova izmorena lica, dalo bi se ispričati tisuću priča. Pljas! Prodoran zvuk kojeg prave veliki predmeti bačeni u vodu. Koncentracija ostaje neporemećena, lica su kamena. Zatim još dva-tri Pljas! Pljas! Pljas! Atmosfera je na vrhuncu. Zrak samo što nije eksplodirao od napetosti. Diše se duboko i teško. Jako teško. Pljas! Pljas! Pljas! Odjednom opet mrtva tišina. Na licu vojnika pojavljuju se izrazi zadovoljstva i blaženstva. Svi su u nekom transu. Zadovoljni, oni polako ustaju i započinju tihu konverzaciju. Tada ih prekida oštar glas izvana.
- Ajde seronje! Mičite se sa tih čučavaca! Ima nas ovdje još koji bi srali!
Nas šestorica izlazi i prepušta smrdljivi WC novoj ekipi. Čovjek je uistinu najsretniji kada se posere onako stvarno dobro. Stvarno kako treba.
Pozdrav sa fronte...
__________
Eto, sada znate da sam oduvjek bio talentiran za pisanje sranja, odnosno za sranje i pisanje:)
P.S.
Kroz dan ili dva zaključujem anketu, pa ako još niste, upregnite mišem i glasajte za nešto. Hvala svima koji već jesu.
Kiša pada. Usran dan. Gledamo Dnevnik. Nažalost, već smo dovoljno odrasli da nas se više ili manje direktno tiču sranja o kojima priča barba u odjelu. Prije bi pomakom prsta uvijek prebacili program na Glazbenu televiziju ili neku razbibrigu druge vrste. Danas, kada naletimo na dnevnik, odnosno na “sranja”, gledamo ga kao da smo blago hipnotizirani, sa čvorom nelagode u trbuhu.
Što označava ovaj izraz lica? a) u tijeku je dobar blowjob b) muči ga grizodušje jer se izvuko sa miliunima koje je maznuo državi c) sve od navedenog
Svako toliko netko od frendova baci komentar u stilu: Ma to treba sve pobit. Treba priklat. Pit-bula mu za jaja objesit. Najebat mu se majke. Da se mene pita ja bi to tako, ovako, onako....
Mislim, očito je da netko radi sranja. Taj netko je imenovan na Dnevniku, i nema sumnje da je lik zajebo jer je zajeb generalan, i nema što drugo bit. Još kad frajer i zine, onda smo tek sigurni da sere 100%. Vrtit će se taj isti lopov po televiziji danas i sutra, prekosutra malo manje, za sedam dana će ga netko spomenuti, a za mjesec dana kao da ga nije niti bilo.
Crna kronika. Frajer sa 5 pormila u krvi zgazio dvije djevojčice. Novine posvetile slučaju čitave duplerice! Za par dana u crnoj kronici isti frajer se spominje kao dio nekakve statistike. Za mjesec dana slučaja se sjećaju samo roditelji i prijatelji nastradalih curica. Stvar pada u zaborav.
Gdje su ti ljudi danas? Što je s njima? Dali su dobili kaznu zatvora? Koliko dugo? Dali su možda ptegli veze i vezice i sada opet šetaju među nama na nekakvoj uvjetnoj?
Ima par godina da sam pročitao u novinama kako je neki manijak silovao dvije cure. Uspostavilo se da je to zatvorenik koji je pušten kući za vikend iz pulskog zatvora, u kojem odrađuje kaznu za silovanje!!! Pušten na vikend??? Isti novinar otkriva da se zatvorenici redovito puštaju na vikend radi niskog buđeta. WTF?!?!?!
Razradili smo to večer nakon Dnevnika jednu ideju. Zamislite da postoje novine koje bi pisale baš o tim ljudima za koje naprave neko sranje i o njima više nikad ništa ne čujemo. Članak u tim novinama bi recimo podsjetio na sranje koje je netko počinio tada i tada, dosuđeno mu je toliko i toliko, sada sjedi u zatvoru, odrađuje treću godinu i očekuje mogućnost uvjetne tek za 4 godine. Još po mogućnosti dodati detalj da cjepa drva u dvorišto svaki dan za staračke domove.
Ili možda, direktor koji je prije 7 goina u aferi toj i toj pronevjerio milione kuna i oštetio na tisuće radnika, danas šeta gradom i vlasnik je trgovinice obuće i živi u najskupljoj vili u gradu.
Takve novine koristile bi da se narod malo smiri ako je pravda izvršena, ili da se digne bura i poduzmu novi koraci ukoliko je netko iskoristio status i vezice da se izvuče iz govana.
Odmah na početku nekoliko važnih stvari:
Ovaj post nije za svakoga. Neki od vas će kroz ovaj post zaključiti da mi nisu sve daske na broju. Unaprijed se ispričavam pojedincima koji će se nekim čudom prepoznati kroz tekst, jer ovaj post nije usmjeren protiv vas, već na društveno uređenje općenito.
Fenomen privlačnosti između cranca i plavuša lako je opaziti u vrlo ranoj dobi.
Moram napomenuti da su stavovi u ovom postu moji osobni, stečeni isključivo osobnim iskustvom kroz razdoblje od 5 godina, koliko sam proveo u tuđini. Naglašavam da nisam brainwashed sa ničije strane, i da sam u svijet krenuo punoljetan, donekle obrazovan, pristojno odgojen u katoličkoj obitelji, i potpuno otvoren za nova iskustva, ljude, i sve što jedna nova sredina može donijeti. Drugim riječima otišao sam bez i najmanjih predrasuda.
Dali sam postao rasist? Iskreno, ne mogu vam točno reći. Po nekim definicijama jesam, po nekima nisam. To ćete odlučiti sami.
Prije nego što sam napustio Hrvatsku, crnce sam vidio jedino na televiziji, i pokojeg zalutalog unproforca na Korzu. Sve što sam o crncima znao je da dobro igraju košarku, da dobro repaju, da su nekad u prošlosti bili potlačeni od strane bijelaca, i da imaju velike kite (ovo zadnje isključivo iz priča, da nebude nesporazuma:). U mojoj nekoj viziji, tamo preko bare, crnci su se od bjelaca nisu razlikovali ni u čemu. Na boju kože se pažnja obraćala jedino u nekakvim primitivnim krugovima. Vjerovao sam u to sve dok nisam došao tamo...
Trebalo mi je otprilike mjesec dana da skužim što se oko mene događa. Po prvi puta sam na svojoj koži osjetio “obrnuti rasizam”. Za one koji neznaju, obrnti rasizam nastao je u novije doba, nakon što su crnci dobili jednaka prava kao i bijelci. Na žalost, nitko u povijesti nije svoja prava ostvario preko noći, pa tako nisu niti oni. U nekim djelovima Amerike crnci su se i dalje izrabljivali na manje očigledne načine i kroz zakonske rupe. Organizacije za zaštitu ljudskih prava prepoznale su u tome veliki problem i čitava stvar je postala vrlo javna. Postrožene su sve vrste kontrola, te se uvijek dizala velika galama kada bi se uspostavilo da su povrijeđena prava crnaca. Veliki preobrat u igri nastaje kada pojedini pripadnici afičkih amerikanaca (u daljnjem tekstu nigeri:) prepoznaju priliku i počinju stvari izokretati u svoju korist. To su ujedno i začeci obrnutog rasizma.
Postoji jedan vrlo poznati primjer obrnutog rasizma koji se najčešće parodira u filmovima, a to je crnac u nekoj situaciji kojoj je njegov glavni argument protiv učinjene mu nepravde: “Is it because I’m black?!”. Dali je to zato što sam crnac? Zvuči poznato? Dodirujući jednu tako osjetljivu temu koja se bazira na pogreškama bijelaca iz prošlosti stvara osjećaj krivnje, a da ne pričamo o mogućnosti dizanja velike prašine oko nastale situacije, jer svi znamo koliko je svijet danas osjetljiv po pitanju ljudskih prava.
Tyra Banks - najbolji dokaz da su pravi rasisti totalni kreteni
Naravno, ovo je jedan banalni primjer, međutim kada ste tamo, puno toga oko vas ukazuje da stvari ne štimaju najbolje. Dali ste znali da u US imate TV kanal koji se zove BET (Black Entertainment Television)?! Na BET se vrte isključivo crnački video spotovi, sa isključivo crnačkim voditeljima i reklamama u kojima su samo crnci. Probajte zamisliti npr. “White Power TV” i njenu budućnost u jednoj Americi? Aha, kako da ne. Dok sam sjedio u čekaonici kod moje zubarice (crnkinje) u rukama mi se našao magazin pisan isključivo za crnce! Od korice do korice, niti jednog bijelog lica na slikama. Ovo je sad sprdnja, ali čak su i psi bili crni kokeri! Nisu stavili niti jednog maltezera ili zlatnog retrivera:) Postoje mnogi problemi na radnim mjestima. Uvijek je neodgovornom crncu dva puta teže dati otkaz nego bijelcu. Ma koliko se to skrivalo, postoji strah poslodavaca da im firma ne dođe na loš glas radi rasističkih problema. Sindikat je posebno nabrijan kada su u pitanju problemi sa crncima. Dali se zato crnci rijeđe zapošljavaju? Zašto su američki zatvori sa čak 70% popunjeni crncima? Slučajnost? Dali je to direktno vezano uz malo prije spomenuti problem kod zapošljavanja? Sve su to pitanja koja na koja je jako teško odgovoriti gledajući sa ove obale velike bare.
Na sreću kad nas rasizam nije toliko izražen. Postoje oni skinheadsi po Zagrebu koji stvaraju pizdarije i to je otprilike sve. Moj, nazovimo ga tako, istrenirani mozak redovito vidi elemente obrnutog rasizma na filmovima, koji prolaze većinom nezapaženo kod naših ljudi koji nisu izlazili iz zemlje. Na primer, idući puta kada budete gledali neki film u kojem su glavni glumci bijelci, primjetit ćete da postoji makar jedan crnac koji je obavezno super-cool- i često funny motherfucker. Kad gledate film gdje su glumci većinom crnci, nerjetko je glavni predmet sprdnje smotani-šonjo-nikadnisamnišjebo-bijelac. Ako se sada ne prisjećate takvih scena, to je zato jer ih niste gledali kroz to svijetlo, ali nakon ovog, siguran sam da ćete drugi puta prepoznati takvu situaciju. Uz malo pažnje i nešto logičnog zaključivanja, moguće je razumjeti zašto se u filmu baš u datom trenutku pojavljuje u nekoj ulozi crnac. Kao da se našao tamo po nekom nepisanom pravilniku, da održi neki prihvatljivi imagirarni balans. Zašto? Again, to keep them quiet.
Moj šef bio je crnac. To je valjda jedan od najpoštenijih ljudi koje poznajem. Moj dobar frend bio je crnac. Žena koja je radila u kantini voljela me kao sina. Zubaricu crnkinju nisam odabrao radi velikih sisa, nego zato jer sam čuo da je vrlo profesionlana i draga osoba. Samuel L. Jackson i Morgan Freeman su odlčni glumci. Tyru Banks bi ženio sutra! Poanta je da nemam ništa protiv pojedinaca, čak niti protiv skupina, ali ako me pitate dali bi ih želio za susjede, odgovor bi bio NE. Što se mene tiče, slobodno neka ostanu tamo preko bare.
Komadi. Djevojke. Trebe. Cure. Žene. Bez obzira kako ih nazvali, jedno je sigurno. One su definitivno najveći drive force za čitav muški rod. Kada smo imali oko 18 godina, jedan moj frend je dobro primjetio:
Zašto ti u životu treba novac?
1. Da se lijepo obučeš – da bi bio privlačniji komadima.
2. Da kupiš dobar auto – da se pred komadima uzdigneš iznad konkurencije.
3. Da možeš izlazit – da bi našao kakvog komada
4. Da zaradiš novac – da bi mogao sve prethodno navedeno
To je bilo tako dok smo bili mlađi. Sada nas, uz komade, muče i druge stvari kao egzistencija, zdravlje, pun želudac...
Samo gledajući ovu sliku kršite važna pravila.
Za pun želudac moraš jesti. Za zdravlje moraš voditi zdrav život, imati malo sreće, i biti genetski nesjeban. Za krov nad glavom se moraš snaći, bilo švercanjem kod staraca ili nekako drukčije. Međutim, komadi su nešto bez čega se MOŽE, ako stvorimo idealne uvjete. Jesam li pridobio vašu pažnju? Ako jesam, onda samo za vas u nastavku slijedi recept :)
Kao i cigarete, alkohol, droga, i komadi su vrsta ovisnosti. Ako konzumiraš alkohol svaki dan, ili ako pušiš kutiju dnevno, vaš organizam će i sutradan neizbježno zatražiti svoju dozu opijata. U teenagerskim godinama smo u prosjeku pola dana provodili sa erekcijom tvrdom poput najzdravije hrastovine. Koliko puta sam presjedio mali odmor u školi jer je bilo nemoguće ustati. Klasične kupaće speedo hlačice zamjenio sam vrećastim kratkim, upravo iz tog razloga. Masturbiralo se kad god se stiglo. Svaka lopta podsjećala je na sisu, a bilo kakva rupa, ili utor - na pizdu (skjuz’ maj frenč). Drugim riječima, bili smo ovisnici.
Kako smo malo odrastali, stvari su se napokon počele mjenjati. Uskoro smo počeli koristiti i gornju glavu jer donja više nije oduzimala toliko krvi. Savladali smo samokontrolu (većina nas). Uskoro smo počeli primjećivati i ostatak svijeta.
Blagoslovljeni su oni kojima je seks stvar svakodnevnice. Međutim, oni koji seks konzumiraju na kapaljku, više vremena provedu mučeći se sa tom činjenicom, te se na kraju samo isfrustrijau i shvate da je sve bilo apsolutno uzaludno i neisplativo, možda bi trebali poslušati savjet koji slijedi.
Seksualni nagon i potreba za ženskim društvom se da sistematski izbjeći, i to čak ne previše ekstremno. Kao prvo, morate prestati izlaziti. Ne mislim da se zaključate u kuću, nego da se posvetite kućanskim poslovima, čitanju knjiga, igranju igrica, uređivanju vrta, i slično. Što manje izlazite potreba za izlascima će biti manja. S vremenom će postati čak i gnjavaža. Ne gledajte telviziju i ne listajte modne časopise. Televizija i novine pune su zamamnih oblina i reklama koje su pažljivo isprogramnirane da u nama pobude nagone vezane za kupvinu, nerjetko tako da gađaju di smo najosjetljiviji. Serviraju nam komade.
Ne zovite ljude iz imenika vašeg mobitela. Što manje vi zovte njih, to će oni manje zvati vas. Što vas manje zovu, manje ćete izlaziti. Što manje izlazite, manje sisa i guzica će vam biti pred očima. Što manje, to bolje. Uskoro ćete shvatiti da je prošao čitav dan bez da vas je bilo što asociralo na seks, a kamo li da ste osjetili želju za istim. Čestitke, upravo ste postigli cilj ove male vježbe!
Sad kad ste sve to dobro proučili, i kroz neko vrijeme proveli u praksi, natjerajte se van i dobro se napite i izdrogirajte, uhvatite bilo kakvog komada, i “kaznite” je za svo ovo vrijeme pauziranja, i nastavite sa životom kakav je bio i prije. Znate kako se kaže: Nakon kiše mora zasjati sunce, a ako je ovdje opisana izolacija kiša, onda je sunce, ni manje ni više nego bogat seksualni život! :)
Bilo je to krajem ljeta gospodnjeg 2003. Zeko je u to vrijeme radio tamo preko velike bare, te je oko nove godine navratio kući na poduži godišnji odmor. U pet godna što je proveo u zemlji dalekoj, Zeko se poprilično ufurao u njihove norme i standarde, tako da je ono što slijedi u nastavku, izazvalo ogroman stres i duševnu bol.
"Ovaj DVD ne samo da vrti filmove, nego ujedno i kuha kavu, peče tost, a dobar je i za centriranje guma!"
Točno negdje u to vrijme dok je zeko bio na godišnjem, dogodio se onaj bum u velikim prodajnim centrima kada su na police došli prvi jeftini DVD playeri. Pravi pravcati linijski DVD playeri, ne toliko poznatih proizvođača, prodavali su se u Getrou za nekih 700 kuna. U ekipi je nastala ludnica. Svi živi su to kupovali kao pomahnitali. Bio je to pravi pravcati DVD boom u Hrvata! Svi su bili sretni.
I Zeko bi bio sretan da je sve išlo kako treba. Naime, Zeko je iz zemlje daleke donio puuuno DVDa koje je tijekom godina tamo sakupljao. Bila je to kolekcija Zekinih najboljih filmova svih vremena. Zeko je bio ponosan na svoju kolekciju originalnih filmova. Za one neupućene, osnovna razlika imeđu DVDja kupljenih u RH i onih koji su kupljeni preko bare je u regionalnoj zaštiti, odnosno kodu. Naši DVDji su regija 2, njihovi su regija 1. Ako DVD player i sam DVD nisu iz iste regije, onda možete zaboraviti na gledanje filmova jer jednostavno neće vrtit. Zeko je to znao. Zeko je imao i alternativno riješenje.
Na tržištu postoje playeri koji su malo “dorađeni” i koji mogu vrtit DVDje svih regija. Zeko je htio jedan takav. Zato je dohvatio oglasnik i okrenuo nekoliko brojeva dok nije dobio odgovor iz jedne trgovine:
Zeko: Dali imate Multi region DVD playere?
Prodavač: Mislite li na Region Free DVD player?
Zeko: Upravo na to mislim!
Prodavač: Imamo gospodine - model za 1300 kuna.
Hmm, 700kn obični, 1300kn region free? Naravno da može. Uostalom, specijalne igračke su uvijek skuplje od običnih. Dvadeset minuta kasnije, Zeko stoji u trgovini, player ispred njega, a račun u pripremi. Gleda Zeko kutiju i prospekt ali ne piše ništa što se tiče regija. Ništa neuobičajeno misli Zeko. Te stvari se rade na crnjaka. Dodaje se čip kao i na playstation. Takave stvari ne pišu u manualu. A i trgovinica je neka mala privatna pa je moguće da se ljudi snalaze. Za svaki slučaj Zeko pita barbu prodavača:
Zeko: To sigurno vrti regiju 1?
Prodavač: Ma vrti to sve. Bez brige. 1300ineštositno molim.
Zeko: (Pruža lovu) Ma jel imate možda tu jedan DVD da probamo?
Prodavač: Ma nemamo, ali ne brini, sve štima.
Zeko: Hvala, adio
Zeko je svoje DVDje bio posudio prijatelju pa je tek za 7 dana bio u mogućnosti uvalit DVD regije 1 u player. I zadnji kvadroplegičar bi do sada predvidio, pa ne sumnjam da ni ti dragi čitatelju nisi, gdje vodi ova priča. Rezultat je bio ravan pokušaju dobivanja električne energije iz ekspres lonca u kojem pod pritiskom vrišti 10 jegulja. Drugim riječima – vtilo je qurac. Nije htjelo mrdnut. Wrong region error. Isto popdne Zeko opet stoji u trgovini pred prodavačem:
Zeko: Barba, ovo ne vrti regiju 1
Prodavač: Aha (optimistično) da vidimo.. aha... u čemu je točno problem?
Zeko: Ne vrti regiju 1
Prodavač: Hmm... (gleda u kutiju, pa u papire) ... pa niti ne piše da bi trebao.
Zeko: (u nevjerici što je upravo čuo svojim velikim ušima) Mooolim? Pa vi ste rekli...
Prodavač: Nisam ja ništa reko.... Želite li da ga pošaljemo nazad sa reklamacijom?
Zeko: Barba, player je u najboljem redu. Vrti domaće DVDje, ali ne vrti jedinice. To niti ne mora po defaultu. Vratite mi novac ako ste se zabunili....
Prodavač: (vidno nabrijan) Nisam ja ništa reko, ako sve radi uzmi ga, ako nećeš, reklamirat ćemo ga.
I tako bez daljnjih mogućnosti verbalnog rješavanja problema sa neandertalcem, Zeko se ulovi za slamku i pošalje DVD sa reklamacijom uz opis problema sa regijom 1, našto su se u servisu vjerovatno slomili od smijeha. Nakon mjesec dana Zeko je dobio player natrag sa potvrdom da je sve u redu. Pošto nemamo elektirčnih stolica, tko će mi od vas pomoći da linčujemo gada? Još uvijek tamo radi i prodaje tko zna što - tko zna kome.
“Dragi blogeri, moj blog je procurio u krugove poznanika, zato se sada pozdravljam od vas. Bilo mi je super ovih par mjeseci sa vama, i nadam se da ćemo se opet sresti jednog dana ako se opet ulovim blogiranja. Ovim riječima moj blog odlazi u povijest jednim klikom na dugme – izbriši blog – “
"Dva puta sam zatvarao blog, ali smrdljivi FBI me je svaki put skužio!"
Možete odahnuti, jer ovo iznad se ne odnosi na mene. Nemam namjeru tek tako vam olakšati život. Još neko vrijeme ćete me morati trpiti:)
O čemu se zapravo radi? Naime, već nekoliko puta naletio sam na blogove na kojima blogeri objavljuju zatvaranje bloga iz razloga što je procurio u javnost. Uži krug prijatelja i poznanika saznao je za postojanje bloga, i time su zapečatili njegovu sudbinu, jer se autor ne osjeća više slobodno pisati o bilo čemu.
Jasno mi je da neki ljudi pišu o osjetljivim temama, neki vode online dnevnike i svoje osjećaje daje svim čitateljima na pladnju pa njih mogu i razumjeti. Neki drugi pišu o svakodnevnim temama i zatvaraju svoj blog bez posebnog razloga. Jednostavno se više ne osjećaju ugodno znajući da ljudi iz njegove sredine čitaju takve umotvorine.
Na nekim blogovima pak srećemo ljude koji na svojoj listi linkova imaju čitavu obitelj, i prijatelje sa faksa, škole, posla... Ljudi koji vjerovatno niti nebi pisali blog da ih ne čitaju poznanici.
Moja najnovija anketa odnosi se upravo na taj problem. Kakvo mišljenje imate po tom pitanju? Dali ste jedan (ili jedna) od onih koji zatvaraju blog i bježe glavom bez obzira na prvi znak sumnje da netko poznat čita njegovo tajanstveno blago, ili ste jedan od onih koji nakon svakog novog posta obavještava sve poznanike na mailing listi o zadnjem apdejtu?
P.S.
Ovoga puta morao sam izostaviti opciju koja uključuje nešto vezano uz mlade mame, ali eto, samo da znate da nisam zaboravio na njih :)
Što je važno za uspjeh bloga?
Samo dva tjedna je na mom blogu stajala anketa sa ovim pitanjem, i unatoč tako kratkom roku, odaziv je bio popriličan. Zahvaljujući mogućnosti odabira više od jednog odgovora nakupilo se 110 glasova, što je daleko više od očekivanog za jedan blogić sa malim prometom poput mojeg.
"Zeko, hvala ti na ovoj anketi. Nas dvije sad znamo kako ćemo privući publiku na naš blog:)"
Iz rezultata se da zaključiti da su kvaliteta i zanimljivost posta, te redovitost postanja, najvažniji čimbenici uspješnog bloga. Odmah zatim slijedi dizajn, koji očigledno isto ima veliku ulogu. Ja baš i ne mislim da morate imat kick ass good looking site da bi vas čitali. Meni je recimo važan je kontrast između teksta i podloge jer često puta odustanem od čitanja ako mi to stvara porbleme.
Po rezultatima ispada da je najbolji način promocije bloga čitanje i ostavljanje komentrara na drugim blogovima. To je shvatila i većina blogera pa se redovito pojavljuju oni za koje sumnjam da uopće pročitaju post, a prokomentiraju ga sa “pusa” ili jednostavno “ :) ”. Sve što vide u vašem blogu je potencijalnog posjetitelja koji će ostaviti komentar na njihovim blogovima. Takvi blogeri (čast iznimkama) rijetko imaju kvalitetne postove, odnosno nisu zadovoljili prvi uvjet, i sve ostalo pada u vodu. Ne volim takve lovce. Koji će vam qurac 100 komentara na blogu? Samo vas natjera da ih isključite jer stranica postane preduga:)
Veliki krug online prijatelja je isto važan, a ako mene pitate onda je to možda i najvjernija publika. Online prijatelje svatko definira drukčije pa ovo nećemo dalje komentirati.
Ono što će ćete vjerovatno više sretati na mom blogu su cice i guzice jer to vas, sudeći po anketi, očito zanima, a zanima i mene vjerovali ili ne:))) Tražili ste - dobili ste sistem:)
Očito sam ja jedan od rijetkih koji misle da mlade mame imaju prednost na blogu :) Ta opcija bila je dio male zajebancije, ali eto, glasali ste i za to. U svakom slučaju, koristim priliku i pozdravljam mlade mame.
Sve rezultate imate OVDJE u tabeli, a nova anketa je već spremna, samo čekam da vidm kako dišete u vezi ove.
Već sam polako dosadan sa uzdizanjem i štovanjem lijepog vremena. I prije sam spomenuo kako sam potpuno ovisan o vremenskim uvijetima, i da vrijeme diktira moje raspoloženje. Da negdje u blizini postoji hram boga sunca, tamo biste me sigurno našli za oblačnih dana. Sunčan dan znači da sam sretan bez obzira na okolnosti.
Kada ovako zapali obično iskoristimo priliku za šetnju uz more, ali danas smo odlučili samo maaaalo izmjenit planove. Naime, kada ovako nakon snježnih zimskih dana opali sunce i visoke temperature, nema ništa ljepše nego otići na Učku gledat potoke i slapove koje stvara sav taj silni snijeg koji se ubrzano topi.
Poslije ručka, negdje oko dva sata, zaputili smo se starom cestom prema vrhu, i već na pola puta smo skužili da snijega ima malo više nego što smo očekivali. U autu dva frenda, ja, i naravno moj žuti prijatelj kojeg ste upoznali u pretprošlom postu. Što smo se više približavali vrhu to je cesta bila uža, jer ralica je čistila samo za širinu jedne trake.
U jednoj zimskoj noći
tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić
i pokrio ga snijeg
a jedan mali zeko
taj potok traži svud
gdje je kud je nestao
to njemu tišti grud
i place, place zeko mali
za potočićem tim
žali, žali zeko sad,
žali srcem svim
i tužan misli zeko,
ta gdje je potok taj
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj.
Na vrhu milina. Pogled puca na sve strane, nebo vedro, a svjež zrak kao da prema plućima probija neke nove, do sada neupotrebljavane kanale. Svi smo bili sretni kao mala djeca, a ovaj moj četveronožni pogotovo. Nisam još ni vrata stigao otvoriti a on se već valjao po snijegu.
Objesili smo fotoaparat na rame, i zaputuli se u potragu za potocima. Uz svu zajebanciju, čak smo uspjeli ispucati i nešto slika. Bilo je strava. Propadali smo do koljena, a bilo je i zajeba pa su se neki vratili doma mokrih nogu. Napokon je do izražaja došao i polarni mentalitet retrivera, pa se u više navrata iskupao u tek odmrznutoj vodi. Ma brijem da nije to niti toliki bed. Sunce je tuklo sto na sat, i mi smo gazili po snijegu samo u tankim majicama. Bili smo gore samo tri sata, i umorili smo se kao da smo planinarili deset dana.
Pred večer smo se spustili u civilizaciju i popili kavu, da sa stilom zaokružimo ovaj predivan dan. Ako još niste ispunili anketu, evo vam zadnje prilike jer ću je zaključiti sutra ili prekosutra.
Uživajte.
P.S.
Izgleda da se desilo neko žešće sranje negdje gore, jer nas je zaustavila i specijalna policija u punoj ratnoj spremi, sa pancirakama, i kalašima u rukama. Usrali su se i pobjgli čim su vidjeli moju opasnu zvijer :)))
"Pjevaj mi, ili ništa od seksa. Pa ti razmisli..."
Doletili sinoć frend i njegova cura do mene, i jedva dočekali da mi ispričaju velike novosti. Smjestili se mi udobno, i.....
Hmm... Malo sam požurio. Najprije vas moram upoznat sa nekim činjenicama:
Prije par mjeseci moj frend je prekinuo sa jednom curom nakon 5 godina velike ljubavi koju su nasilno rastavile zemljopisne širine i duljine. Nakon jedno tri dana tugovanja, frend se iznenađujuće brzo prilagodio na novo mlado meso. Reklo bi se da ga je baš krenulo. Potrošio se par puta, što mu je pomoglo da skrene misli sa svoje bivše, i taman u to vrijeme okačio se (samo seksualno) za jednu mladu mamu (primjećujete li kako na mom blogu mlade mame zaokupljuju sve više prostora? op.a.). Mlada mama je bila u vrlo nesretnom braku tako da je od prvog dana sve teklo vrlo prirodnim tokom. Seks je bio fenomenalan, i sve je bilo super (ako ćemo njemu vjerovati, a moram jer mi je frend op.a.). Dva mjeseca kasnije, mlada mama je postala prošlost. Nije mu više bila zanimljiva. Prije mjesec dana upoznao je sadašnju curu. Kaže seks kao nikad do sad (ok, drago mi je čut op.a.). Izbazirali su ovu vezu na otvorenoj priči, i podjelili sve detalje iz prošlosti, pa tako ona zna i za mladu mamu.
Sada nastavak priče. Kad su se smjestili, sklopi on ruke, zavrti glavom onako u nevjerici, i počne:
- Cura mi danas priča da je na poslu upoznala nekog lika. Ušli oni u neku spiku i nakon nekog vremna pohvalila se ona kako sad ima super dečka, i di joj dečko radi, i sve kako to već ide, da bi taj lik zaključio da on mene zna iz viđenja! To je izgleda neki frend od one mlade mame sa kojom sam visio neko vrijeme.
-Da, sjećam je se. I šta s tim? – Pitam ja.
- Kaže frajer da je njemu mlada mama pričala da koji sam ja luzer i papak, jer da bi ona mene znala natjerat da pjevam samo da bi mi ona popušila!
- Haa?!!! Ponovi, nisam te skužio....
- Ma zamisili! Ja sam kao njoj morao pjevat neki narodnjak, jer inače ona meni nebi pušila!!! Navodno je taj lik jednom prilikom bio sa svojom curom u prostoriji do naše, i kaže da me čak i on čuo kako pjevam! I sad on i mama šire priče kako sam ja papčina jer sam pjevao za pušenje!
Meni je sve bilo totalno nejasno. Ili sam ja otišo u kurac, ili su se neke norme iz temelja promjenile. Kada sam ja zadnji put bio vani, cure nisu okolo pričale kako su pušile kite, pogotovo ne mlade mame koje su se skrivale od muževa. S druge strane, ako je to već i bila zloba od strane mame (ili tog lika), što je bio cilj? Zar je sramota za zgodnog i mladog muškarca danas reći da je pjevao trebi da bi mu popušila??? Što nije veća sramota pušit za pjevanje??? Danas ta mama priča poznanicima onako podlo i sa prismjehom kako je pušila za pjesmu!!! Tko u ovoj priči ispada budala a tko faca?
Sad vi meni recite, ma di su te mame!?!?! Ja isto dobro pjevam :)))
Najprije da vas upoznam sa mojom psinom ovdje na slici. To vam je najbolji pas na svijetu, a ja imam tu sreću što je završio u mojim rukama. Neznam na koji način da izrazim svu ljubav i zadovoljstvo koju mi u životu pruža ovaj mješanac između žutog labradora i zlatnog retrivera. Sada ima 7 godina (ovo je slikano pretprošle godine) i još uvijek se ponaša kao štene. Kad kažem kao štene, mislim na samo dobre karakteristike, jer je s godinama pokupio mudrost, poslušnost, i nenadjebiv karakter! Još uvijek je agilan iako se opasno približava osmoj godini, i skače 2.20 metara u zrak (koliko god vam to bilo teško sada za predočiti) uz zalet od svega par koraka. Zakačim mu plastičnu bocu na najnižu granu drveta i ne odustaje dok je ne skine. Jedino tako ga mogu potpuno izmorit u šetnji :)))
No dobro. Htio sam pisati o tome kako mi se obistinila želja iz prošlog posta, i danas je stvarno zakuhalo vani. Dan kao iz bajke. Odmah nakon ručka, uvalio sam ovog mog žutog frenda u auto i uputio se u Opatiju. Tamo smo se našli sa jedim frendom i njegovom curom, i svi skupa odvalili šetnju uz more skroz do Lovrana, gdje smo pojeli najbolji hamburger u čitavoj regiji. Ako vas ikad put nanese u te krajeve obavezno svratite "Pod Voltun" sve i da niste gladni. Odmorili smo se na suncu nekih dvadesetak minuta i uputili se istim putem natrag. Sve skupa trajalo je jedno 3 i pol sata. Usput sam vidio i prve minice koje su se izvukle iz ormara, studentice koje je ovo sunce izvuklo iz mračnih štreberskih rupa, mlade mame sa kolicima (mmm, mlade mame :) ), i svih drugih čuda koje ovakav dan nosi sa sobom. Neznam dali da se zahvalim blogu ili bogu što je uslišio moje molitve ovako brzo. Što god da mi sad bude trebalo, samo napišem post, i bit će :)
... pa stiže! Proljeće! Topliji dani! Sunce! Šetnje! I sve blagodati koje proljeće nosi.
Dosadila mi je ova zima. Dosadile mi hladnoće. Činilo se u prvom mjesecu da ćemo jeftino proći što se tiče niskih temperatura, ali kita. U drugom mjesecu je stislo. Snijeg je pao uzduž i popreko lijepe naše. Temperature su ove godine bile rekordno niske. Neki dan i -30 u Gorskom kotaru. Kod mene u Rijeci je i more zaledilo! Stari mi radi u luci već 100 godina, a na barci se valjda i rodio, i kaže da to još nije doživio. Evo polovica trećeg mjeseca a 10 minuta vožnje prema Kastvu me odvaja od još uvijek bijelih krovova i ružne sivo-smeđe bljuzge uz cestu. Dosta mi je šalova i kapa. Neda mi se više nosti 3 maje i jaknu zakopčanu do brade dok se zajebavam sa psom po parku. Daj više da pomaknemo taj sat i promjenimo boju tena!
Još samo malo i sve će se zazeleniti. Još malo i proljeće će donesti ono što svi jedva čekamo - curice u proljetnom izdanju! Cure, obožavam vas u proljeće! Uskoro ćete skinuti teške kapute i pokazati kako ste cijele zime pazile na sebe:) Napokon ću moći ocjeniti koja je zgodna a koja manje zgodna, a ne nagađati i bespotrebno uprezati maštu. Proljeće je razdoblje učestalijih prometnih nezgoda, jer ljudima poput mene glave lete na sve strane. Šetate se uz cestu tako sexy da bi vas trebalo zabranit, a "oni" nam nešto kenjaju kad koristimo mobitele ako nisu hands free. Gdje je zakon protiv jebozovnog izgleda uz glavne ceste? Vrijeme sexy figura i sunčanih naočala na terasam kafića je pred nama. Gledam u kalendar i odbrojavam dane. Još malo i sezona lova je otvorena! Ready or not...
i mali reminder - ako još niste isklikali anketu sad je pravo vrijeme...
Ovo je tema o kojoj bi želio čuti vaše cijenjeno mišljenje. Već dugo vremena roditelji mi prigovaraju jer sam po nekim njihovim standardima ja vrlo nepristojan i "nenormalan" u pogledu obiteljskih veza. Naime, zamjeraju mi što glatko odjebavam širu, a ponekad i užu rodbinu.
Da pojasnim. Ne radi se tu o mojim roditeljima i sestrama. Radi se o odnosima sa bakama i djedovima, tetama, stričevima, bratićima i sestričnama, itd. Neke od navedenih ljudi vidim češće, neke rijeđe, s nekima se čujem telefonom, mailom, kako stignem. Većina ih živi po našim otocima, a ima i onih koji su rasuti po svijetu.
Kontaktiram samo sa onima koji su mi dragi i bliski srcu. Ne jebem dva posto što je neki tamo tip iz Zagreba moj prvi rođak ako se nismo čuli 3 godine, a i kad se vidimo, zaključak je da nismo baš kompaktibilni iako je među nama samo 2 godine razlike. Drugačije okruženje, drugi prijatelji, drugačija kultura, navike, obrazovanje... sve je to rezultiralo time što smo danas u tolikoj suprotnosti, iako smo kao mulci skupa bosonogi trčali po plažama.
Nedavno se se udavala nejgova sestra, moja sestrična. Naravno, čitava moja obitelj je bila pozvana. Ja nisam išao. Nisam išao jer sam tu curu zadnji put vidio kada je išla u četvrti osnovne. Još uz to, studirala je tu u Opatiji 4 godine, i za to vrijeme nas nije niti jedanput posjetila!
Kao što je i za očekivati, pzivnice za vjenčanje, uz moju obitelj, bile su poslane i čitavoj rodbini. Dali ih je ona poslala zato što nas želi vidjeti na svom vjenčanju? Ne. Poslala ih je zato što su njena mama i moj tata, brat i sestra. Poslala je takvih pozivnica još na deset strana. Poslala ih je zato jer je red. Jer je to normalno. E to "normalno" i "zato jer je red" meni ide toliko naqurac da vam to ne mogu opisat!!!
Zašto je to red? Ma gdje je to zapisano da ja moram nekog zvat na vjenčanje samo zato jer smo u nekom srodstvu? Za koji qurac moja mama mora gore u Zg lagat da sam u nekom poslu pa da nisam mogao doći, kada svi svjesno znaju da su to sranja? Sranja oko kojih se neće dignut previše prašine. Ma kakav će to posao mene spriječitit da ja ne dođem meni dragoj osobi na vjenčanje? Mislite li da je ona makar sekundu imala u glavi moju sliku nakon te priglupe ispričnice? Ma ubila se od tuge! Moš' mislit.
Masu puta moj tata traži od mene da nazovem baku, da se malo javim, jer ona stalno pita za mene. Sve što ja znam, i čega se sjećam o toj baki, je to da je bila jako zločesta kad sam bio mali, da je stalno vikala, i da je nisam volio. Ali eto, svi su išli na more, a ja sa svojih 5 ili 6 godina nisam imao izbora nego da idem sa svojima. Samo iz tog razloga sam ja ljeti bio kod te bake. Još povrh svega, kroz godine odrastanja sam postao i pomalo alergičan na nju, jer žena jednostavno ima jako težak karakter.
Pitam ja vas sada, o čemu da ja danas pričam s bakom na telefonu? Neki će reći: Ma nije bitno, o vremenu i ovcama, važno je samo da te čuje. Takve su bake.
Ali što je samnom? Ja se osjećam užasno glupo tako natjeran na telefon, kao ono, stalo mi je, i pitam neka pitanja za koja znam da se pita kad neko živi na selu. Isto tako sa onim vjenčanjem Osjećao bi se kao uljez unatoč činjenici što sam pozvan. Nemam ja ništa protiv bake ili sestrične. Nikakva mržnja iz djetinstva ne leži u meni. Ustvari, jedva ih se i sjetim kroz godinu. Sve što tražim je da me se pusti na miru, i da svatko od nas živi svoje živote. Tražim previše?
Imam prijatelje za koje bi napravio sve. Da ulete u neka strašna govna, da im treba pomoć sa bilo čime, uvijek sam tu. To sam i dokazao više puta. Većina tih prijatelja bi isto napravila i za mene. Kažem većina, jer nikad neznaš tko ti je pravi prijatelj dok ne dođe do sranja. Ti ljudi će biti na mom vjenčanju. Te ljude ću nazvati kad ih se sjetim bez obzira gdje sam. Nazvat ću ih kad mi prifale, kad ih se zaželim, ali nikada neću zvati nekoga "reda radi" (osim poslovne partnere)!
Uglavnom, sve što želim reći je da rodbinske veze, kao takve, meni ništa ne znače. Član obitelji, po mojoj definiciji, je samo obična osoba koja se sticajem okolnosti rodila tu gdje se rodila, a titula bratić teta, ujak, strina, jednake su titulama odvjetnik, poštar, poznanik, umjetnik...
Veze unutar obitelji se moraju stvoriti, graditi, i održavati. Isto kao i prijateljstva.
Ovom prilikom zaželio bih svim curama, djevojkama i ženama sretan osmi mart! Sad bi vam po starom dobrom običaju, kako smo to radili nekad davno u osnovnoj školi na likovnom, vodenim bojama napiturao neku glinenu vazu sa raznim cvjetićima i leptirićima. Uz to, još bi vam od kartona napravio razglednicu ukrašenu kolaž papirom i ispisao neku slatku porukicu.
...ali ovaj put vam poklanjam samo jednu romantičnu sličicu:)
Izgleda da je onaj site koji je davao free ankete otiso u q***, i s time sam izgubio rezultate dosadašnjih anketa. Ali u svakom zlu ima nešto dobro. Linčina je otkrio vrlo dobar site koji daje odlične free ankete sa masu mogućnosti i vrlo malo reklama.
Evo odmah da nabacim i ja novu anketu kad sam se već registrirao, i da da, imate mogućnost više odgovora! Žao mi je što su konačni rezultati one "nostalgične" ankete otišli u nepovrat (a da ih nisam niti vidio), ali ako se slažete, sastavit ću je ponovno nakon ove.
E sad je bilo dosta. Već par dana se malo igram sa dizajnom bez neke vizije kako bi to trebalo izgledati na kraju. Promjenim nešto pa vidim kako izgleda, i onda maknem ili ostavim. Svečano objavljujem da mi je dosadilo testiranje. Ovaj anime look ostaje sada ovako kako je, pa kad me ispiracija opet pukne onda ću mjenjat. Ispričavam se ako vam treba malo duže dok se stranica otvori radi svih slika.
Southparkovci su još jednom nadmašili sve što se nadmašit da, i to najmanje za duplo! U ovom nastavku osme sezone koji nosi isti naslov kao i ovaj post, uhvatili su u shemu Paris Hilton, i prikazali je kao najveću droljetinu u svemiru, koja u Southparku otvara novu trgovinu, dio njenog lanca Stupid Spoiled Whore trgovina. Ali dobro, neću sada o epizodi nego o jednom artiklu koji se može kupiti u spomenutoj trgovini.
Na slici je kit imenom Stupid Spoiled Whore Video Playset! SSWVP dolazi sa video kamerom, filterom za noćno snimanje, monopoly novcem, mobitelom, i 16 tableta ekstazija! Uz sve to, u pozadini se vrti i pjesmica:
Stupid spoiled whore,
video playset,
show the whole world,
what a slot you are...
Sick. I onda me pitate zašto toliko volim Southpark. Pa to je još jedina stvar koju mogu pogledat i da me uspije šokirat, a da nije ilegalno :) Ove naše Zlikavce, ili kako se već zovu, nisam gledao niti jednom pa neznam kakvi su, ali ne vjerujem da se usude ići ovako daleko, s obzirom u kakvoj državi živimo:)
Otkazivanje Originalne serije od strane NBC-a, 1968. godine, dovelo je do nevidjenog odgovora obozavatelja serije, koji su odgovorne zatrpali tisucama pisama, sto je u konacnici rezultiralo povratkom serije na male ekrane. Od tada do danas, Star Trek je postao istinski kulturoloski fenomen, koji je kroz 39 godina svog postojanja iznjedrio pet igranih i jednu animiranu seriju, deset filmova, kao i ogroman broj knjiga, filmova koje su napravili obozavatelji, konvencija itd., pritom imajuci vaznu ulogu u razvitku covjecanstva.
Medjutim, televizijska mreza UPN, 3. veljace 2005. donijela je odluku o prestanku snimanja "Star Trek: Enterprisea", pete po redu Star Trek serije, i to baš tijekom njene najhvaljenije sezone, kako od publike, tako i od kritike. Stovise, trenutno sluzbeno nije objavljeno snimanje nijedne nove serije ili filma. Baš kao i prije cetiri desetljeca, Star Trek se danas opet suocava s nesigurnom buducnosti. U vremenu ostre konkurencije i trke za profitom, malo je vjerojatno kako ce samo pisma uvjeriti odgovorne da se predomisle.
Zato su fanovi poceli prikupljati lovu i sakupili nevjerovatnih $ 3,081,445.00!!! Odjednom, su čelnici UPN-a spremni na pregovore. Nastavak priče
Danas smo uletili u jednu od onih spika: šta smo sve radili kad smo bili mulci, di smo bili, i kako smo doživljavali neke svakidašnje stvari. Volim takve spike. Prebace me u prošlost i prisjetim se kako je svaka pizdarijica bila veliki doživljaj. Kako su hamburgeri bili veliki jer smo mi bili mali i imali male ruke, kako je bočica coca cole bila nepresušan izvor sreće i užitka. Koliko je vremne prošlo otkad ste zadnji put onako potegli gut cole iz one bočice od dva i pol deci? Prisjetili smo se vremena kad su krafna i kremšnita bili jedini "kolači"...
A čega se sve nismo igrali. Svaki novi film na televiziji bi izazvao pravu ludnicu u ulici. Lomili smo se i kršili kad god smo stigli. Ja sm bio najpoznatiji po onim mrežicama na glavi što vam stave u bolnici da vam ne padne zavoj. Svi smo bili redovito izranjavani. Ja nekako najčešće.
Sjećam se kad su na televiziji pustili BMX Bandite. Malo tko je imao be-me-iksicu, kako smo ih popularno zvali u to vrijeme. Svi smo se vozili na Ponicama a neki su čak još imali one Violete. Naravno da smo padali ko kruške preko nekih primitivno izbrijanih skakaonica. Ja sam prvi imao mrežicu na glavi! :)
Onda je došao na red i Američki Ninja! Mame i bake su šivale crne kapuljače, a vani smo radili mačeve od dvije ukrižane letve. Bilo je razbijenih prstiju ko u priči. Bilo je i razbijenih glava. Pogodite tko:)
Nedugo zatim Indiana Jones je zavladao ekranima. Nakon filma svi bi trčali van totalno ufurani. Ja budala, sjecam se, uzeo neku staru metlu, jednu od onih na T (ne onu sa šibama), okrenem je naopako i okačim je za vrh nekog zida, i sad se ja biser idem popest na zid držeći se za nju sa obje ruke. Metar iznad poda metla se otkači, a ja prass!!!!.. na leđa (i na glavu). Nova mrežica je bila u điru:)
Tarzan je isto uzeo svoj danak. Jedan frend se vješao s nama na nekom stablu u parku. Fora je bila tko će se ulovit za granu i jače zaljuljati, pustit se, i što dalje doskočit. Majstor je doskočio najdalje od svih, ali pod cijenu dvije slomljne ruke! Slomit dvije ruke istovremeno! Zamislite to! Igrao bi se taj kasnije s nama vani, sa rukama u gipsu prekriženim na prsima. Nije bio bed. Osim kad mu se pripišalo.... Samo bi se okrenuo i otrčao doma. :)
Partizanski filmovi, oni nedjeljom u sklopu emisije “U istom stroju”, pa otok s blagom, pa kauboji i indijanci, pa štukanice, pa praćke i kamenjarke, pa spuštanje niz stepenice na starim roletnama, u plavim kašetema za mlijeko. Ono mlijeko u vrećicama što se moralo kuhat u loncima sa parom koja bi zviždila kad je bilo gotovo:) Sve to budi uspomene, a još nemam ni trideset.
A di ćeš više sreće nego kad bi nono kupio one žvakaće u obliku cigareta? Ili Bazoku i Čunga Lunga? One male bombončiće Vau-Vau u maloj prozirnoj psećoj kućici? Žvake kuglice u boji u duguljastoj prozirnoj plastici zatvorene folijom sa jedne strane? Kako se to zvalo? Lučka, kornet i Ježek su bili jedini sladoledi na tržištu. Tko se ne sjeća Fruktalovih sokova u tetrapaku, i to onaj meki u koji nikako nisi mogo ubost onu tanku bijelu slamku?
Kakva vremena!
Evo i jedna mala anketa u skladu s ovom temom. Što vam je najviše ostalo u sjećanju iz ranih osamdesetih? Illi možda devedestih za ove mlađe? Bilo je još i tada nečega od nabrojanog. Nečeg ima još i danas:) Možete glasat jednom dnevno (u slučaju da imate više favorita:).
Sretne Uskrsne :) blagdane, puno jaja, dobre klope i cuge, i svakome makar po jednu ovakvu zečicu, želi vam vaš 
Ovo je tema o kojoj bi želio čuti vaše cijenjeno mišljenje. Već dugo vremena roditelji mi prigovaraju jer sam po nekim njihovim standardima ja vrlo nepristojan i "nenormalan" u pogledu obiteljskih veza. Naime, zamjeraju mi što glatko odjebavam širu, a ponekad i užu rodbinu.
Southparkovci su još jednom nadmašili sve što se nadmašit da, i to najmanje za duplo! U ovom nastavku osme sezone koji nosi isti naslov kao i ovaj post, uhvatili su u shemu Paris Hilton, i prikazali je kao najveću droljetinu u svemiru, koja u Southparku otvara novu trgovinu, dio njenog lanca Stupid Spoiled Whore trgovina. Ali dobro, neću sada o epizodi nego o jednom artiklu koji se može kupiti u spomenutoj trgovini.
Na slici je kit imenom Stupid Spoiled Whore Video Playset! SSWVP dolazi sa video kamerom, filterom za noćno snimanje, monopoly novcem, mobitelom, i 16 tableta ekstazija! Uz sve to, u pozadini se vrti i pjesmica: 
Otkazivanje Originalne serije od strane NBC-a, 1968. godine, dovelo je do nevidjenog odgovora obozavatelja serije, koji su odgovorne zatrpali tisucama pisama, sto je u konacnici rezultiralo povratkom serije na male ekrane. Od tada do danas, Star Trek je postao istinski kulturoloski fenomen, koji je kroz 39 godina svog postojanja iznjedrio pet igranih i jednu animiranu seriju, deset filmova, kao i ogroman broj knjiga, filmova koje su napravili obozavatelji, konvencija itd., pritom imajuci vaznu ulogu u razvitku covjecanstva.
Medjutim, televizijska mreza UPN, 3. veljace 2005. donijela je odluku o prestanku snimanja "Star Trek: Enterprisea", pete po redu Star Trek serije, i to baš tijekom njene najhvaljenije sezone, kako od publike, tako i od kritike. Stovise, trenutno sluzbeno nije objavljeno snimanje nijedne nove serije ili filma. Baš kao i prije cetiri desetljeca, Star Trek se danas opet suocava s nesigurnom buducnosti. U vremenu ostre konkurencije i trke za profitom, malo je vjerojatno kako ce samo pisma uvjeriti odgovorne da se predomisle.
Danas smo uletili u jednu od onih spika: šta smo sve radili kad smo bili mulci, di smo bili, i kako smo doživljavali neke svakidašnje stvari. Volim takve spike. Prebace me u prošlost i prisjetim se kako je svaka pizdarijica bila veliki doživljaj. Kako su hamburgeri bili veliki jer smo mi bili mali i imali male ruke, kako je bočica coca cole bila nepresušan izvor sreće i užitka. Koliko je vremne prošlo otkad ste zadnji put onako potegli gut cole iz one bočice od dva i pol deci? Prisjetili smo se vremena kad su krafna i kremšnita bili jedini "kolači"...
A di ćeš više sreće nego kad bi nono kupio one žvakaće u obliku cigareta? Ili Bazoku i Čunga Lunga? One male bombončiće Vau-Vau u maloj prozirnoj psećoj kućici? Žvake kuglice u boji u duguljastoj prozirnoj plastici zatvorene folijom sa jedne strane? Kako se to zvalo? Lučka, kornet i Ježek su bili jedini sladoledi na tržištu. Tko se ne sjeća Fruktalovih sokova u tetrapaku, i to onaj meki u koji nikako nisi mogo ubost onu tanku bijelu slamku? 