Nostalgičan post

Danas smo uletili u jednu od onih spika: šta smo sve radili kad smo bili mulci, di smo bili, i kako smo doživljavali neke svakidašnje stvari. Volim takve spike. Prebace me u prošlost i prisjetim se kako je svaka pizdarijica bila veliki doživljaj. Kako su hamburgeri bili veliki jer smo mi bili mali i imali male ruke, kako je bočica coca cole bila nepresušan izvor sreće i užitka. Koliko je vremne prošlo otkad ste zadnji put onako potegli gut cole iz one bočice od dva i pol deci? Prisjetili smo se vremena kad su krafna i kremšnita bili jedini "kolači"...

A čega se sve nismo igrali. Svaki novi film na televiziji bi izazvao pravu ludnicu u ulici. Lomili smo se i kršili kad god smo stigli. Ja sm bio najpoznatiji po onim mrežicama na glavi što vam stave u bolnici da vam ne padne zavoj. Svi smo bili redovito izranjavani. Ja nekako najčešće.

Sjećam se kad su na televiziji pustili BMX Bandite. Malo tko je imao be-me-iksicu, kako smo ih popularno zvali u to vrijeme. Svi smo se vozili na Ponicama a neki su čak još imali one Violete. Naravno da smo padali ko kruške preko nekih primitivno izbrijanih skakaonica. Ja sam prvi imao mrežicu na glavi! :)

Onda je došao na red i Američki Ninja! Mame i bake su šivale crne kapuljače, a vani smo radili mačeve od dvije ukrižane letve. Bilo je razbijenih prstiju ko u priči. Bilo je i razbijenih glava. Pogodite tko:)

Nedugo zatim Indiana Jones je zavladao ekranima. Nakon filma svi bi trčali van totalno ufurani. Ja budala, sjecam se, uzeo neku staru metlu, jednu od onih na T (ne onu sa šibama), okrenem je naopako i okačim je za vrh nekog zida, i sad se ja biser idem popest na zid držeći se za nju sa obje ruke. Metar iznad poda metla se otkači, a ja prass!!!!.. na leđa (i na glavu). Nova mrežica je bila u điru:)

Tarzan je isto uzeo svoj danak. Jedan frend se vješao s nama na nekom stablu u parku. Fora je bila tko će se ulovit za granu i jače zaljuljati, pustit se, i što dalje doskočit. Majstor je doskočio najdalje od svih, ali pod cijenu dvije slomljne ruke! Slomit dvije ruke istovremeno! Zamislite to! Igrao bi se taj kasnije s nama vani, sa rukama u gipsu prekriženim na prsima. Nije bio bed. Osim kad mu se pripišalo.... Samo bi se okrenuo i otrčao doma. :)

Partizanski filmovi, oni nedjeljom u sklopu emisije “U istom stroju”, pa otok s blagom, pa kauboji i indijanci, pa štukanice, pa praćke i kamenjarke, pa spuštanje niz stepenice na starim roletnama, u plavim kašetema za mlijeko. Ono mlijeko u vrećicama što se moralo kuhat u loncima sa parom koja bi zviždila kad je bilo gotovo:) Sve to budi uspomene, a još nemam ni trideset.

A di ćeš više sreće nego kad bi nono kupio one žvakaće u obliku cigareta? Ili Bazoku i Čunga Lunga? One male bombončiće Vau-Vau u maloj prozirnoj psećoj kućici? Žvake kuglice u boji u duguljastoj prozirnoj plastici zatvorene folijom sa jedne strane? Kako se to zvalo? Lučka, kornet i Ježek su bili jedini sladoledi na tržištu. Tko se ne sjeća Fruktalovih sokova u tetrapaku, i to onaj meki u koji nikako nisi mogo ubost onu tanku bijelu slamku?
Kakva vremena!

Evo i jedna mala anketa u skladu s ovom temom. Što vam je najviše ostalo u sjećanju iz ranih osamdesetih? Illi možda devedestih za ove mlađe? Bilo je još i tada nečega od nabrojanog. Nečeg ima još i danas:) Možete glasat jednom dnevno (u slučaju da imate više favorita:).