Ok, danas napokon glava malo manje boli, vrat mogu okrenti za čak cca 30 stupnjeva u skoro svim smjerovima, a koljena i zglobovi me napokon ponovno slušaju.
Pogađate, opet smo se zavidali ko majmuni. Jako. Pre jako.
No da krenem iz početka.
Christmas eve je. Pet popodne. Eksterijer. Bezbrižno šetam psa koz “predivne” parkove Rijeke, uživam u polu oblačnom tmurnom danu, i razmišljam koliko večeras mogu potrošitik, a da si još uvijek mogu priuštiti makar dva obroka dnevno do kraja godine.
Zvoni telefon, zove moja draga mamica. Sine, di si, ajde vrati se doma, neka žena ti se zabila u parkirani auto. – MOOOOLIM???!!! – Da, ajde, dođi doma.
Super. Merry Christmas. Doma ipred kuće moja zgažena 206-ica i valjda 30 ljudi okupljeno oko auta. Zgužvan prednji lijevi bok i razvaljena vozačeva vrata. Srce me boli. Skuliravam se. Razmišljam, tko zna zašto je to dobro. Inače, u zadnje vrijeme uzimam taj stav kad god mi se dogodi neko sranje. Vjerovali ili ne, ali to smiruje.
Žena si je malo popila na badnje večer i prašila ulicom dok je čitala poruku na mobu. Super. Nekako sam sav u božićnom raspoloženju i odlučujem ženi ić na ruku pa pada dogovor, stisak te iste ruke, smješak na usta i pod tuš, jer ipak je christmas eve, i odbijam bit u krucu na ovaj dan.
Ekipa povadila odjela iz ormara, i taman zajebali moljcima božićni ručak. Okupili smo se u gradu dosta rano. Pre rano. Još pola birceva nije niti bilo otvoreno. Večer smo započeli u Capitanu, ne iz ljubavi prema bircu, nego zato što se jedino tamo nešto događalo, a vjerujte mi, događalo se. Muzika je bila očaj. Kao da je netko sakupio sve pjesme iz svih glazbenih žanrova, stavio ih na play listu, i uključio shuffle. Komadi su bili solidni. Pijuckamo pivice, odmjeravamo koja cura ima šire oko na mrežastim čarapama, i kimamo glavama na “.. sve bi seeeekee ljubile mornaaaareee...”. Dosta. Dvije pive i van.
Iduća stanica Buddha bar. Tu smo dočekali i ponoć. Naj veći katolički blagdan mi dočekamo u Buddha baru umjesto da odemo na misu. A čemu da se molim, kad sam i tako već više nego zadovoljan životom. Oko nas milion trebi. Sve su nekako dobre. Odlične dapače. Nakon par neuspjelih pasivnijih uleta (čitaj pogled i smješak) okrećem se opet svojoj pivi. Nije da sam previše očekivao, ali jebiga, zabrijem si kako nemam sreće. Svjestan sam da za uspjeh takvog “uleta” treba jebeno čudo a ne sreća. Tješim se, božić je, a ako se čuda dogažaju onda će to biti danas. Ubijemo još nekoliko pivi uz ogromne količine zajebancije, i odlučimo lovit đadu. Odnekud u masi pada odluka da se ide u Fan!!! Molim?! Koji Fan? Pa tamo nisam bio 10 godina. Još od kada je to bio stari dobri Quorum Colours. Ali ajde. Kud svi Turci.... A i nije da sam baš bio u stanju samostalno donositi odluke.
Nekoliko ljudi iz ekipe si je sredilo božićnu hostiju, a ja sam zabrijao na pivi i red bulu, što se pokazalo više nego dovoljnim za dobar provod. Ubrzo su me ponjeli stari dobri ritmovi koje nisam doživo ovako glasno još od vremena kada sam brijao po Ambasadi Gavioli. Ruke u zrak, i cjelu noć ne stadoh.
Lego sam u 8. Kraj priče.
Merry Christmas to you all...
Neke stvari mi nisu jasne. Neke jesu, ali više je ovih koje nisu.
Kad smo imali 17 - 18 - 19 godina, ušminkavali smo se, izlazili na skupa i fina mjesta, vrtili ture, vrtili cure (rjeđe nego ture), tulumarili.... Nismo nikad visili po parkovima, na fontanama, u starom gradu... Uvijek smo bili pristojno obučeni, neki smo lagano već i radili, ono, odgovorni ljudi, vozili su se auti, redali smo 2 do 3 vrste parfema na polici... Reklo bi se da je pred nama svjetla budućnost.
Desetak godina kasnije, svi, ali svi još uvijek živimo kod staraca, Radimo poslove koje ne volimo raditi (ajde, izuzev mene), nismo oženjeni i nemamo klinaca, proputovali smo nešto svijeta i skupili ponešto iskustva, koje opet ne služi previše. Kad idemo van nakupujemo piva u dućanu i razvalimo se na rivi, a dogodi se i da samo prošećemo kroz birceve... sve nam je nekako tlaka.
Nije ono da smo klošari. Uvijek imamo za benzin i telefon, uplaćujemo razne stambene štedionice, životna osiguranja, čak smo i poduzetni s vremena na vrijeme, ali činjenica je da nam je manje bolje nego prije.
Jeli to zato što smo svi u banani? Jeli to radi države? Mrzim krivit državu za bilo što jer se osjećam kao da izmišljam priglupi izgovor za vlastitu nesposobnost. Zašto je to sve tako?
Registracija i osiguranje 2300 kn, cestarina 350 kn, servis 600 kn, litra benze 8 kn (opet je tu i kuna za cestarinu), mostarina 15 kn, tunel 26 kn, auto put 25+ kn, parking 6+ kn, pauk 600 kn...
Ma mislim stvarno! Razapnite me na križ i stišćite mi jaja kombinirkama dok mi oči ne ispadnu!
Ste sad sretni?!! Aaa?!! Jeste?!! Ajde još!!! Ajde!!! AAAh... Freeeedoooooooooom!!!
Malo sam večeras sa frendovima ponovno izašao, povodom dolaska jednog prijatelja iz dalekih zemalja, pa smo tako stisli par pivi i poprilično se razmontirali, sve dok nismo upali u onaj omiljeni štimung kada ideje i nebuloze frcaju kao iskre.
Jedan od jačih bisera večeri bio je definitivno zaključak jednog iz ekipe, kako bi Durex napravio potez godine kada bi izbacio jedan dobar kompjuterski antivirusni alat!!! Bilo bi to povjerenje na prvi pogled, jer kako kaže, do sada ga još nije niti jednom iznevjerio, a sa kompom stalno ima neka sranja.
Nije mi vrag dao mira, pa sam se morao dotaknuti i ove teme. Cajke, kako ih ja zovem, su fakin fenomen vremena u kojem živim. Što sam ja ispustio glasa, potrošio novaca, izšlatario treba, sreo ljudi, zalio pive, i što sve ne, u svom životu ta tim mjestima. Koliko suza je oko mene palo, koliko zubiju se samo prosulo, koliko žila se prerezalo.... A bio sam samo 2 (dva) puta na pevaljci!!!
Da, samo dva puta. Ja sam odgojen na techno i house ritmovima, i moje srce kuca u ritmu subwoofera od naj ranije dobi, a sve to na štetu starog dobrog dobrog rocka, ili možda narodnjaka?! Bilo kako bilo, moje uže i šire društvo je oduvjek zalazilo samo na partije, i uz dužno poštovanje svim ostalim eventima, nismo ih jebali 2%. Bilo nam je dobro. Bili smo face.
I tako je bilo sve do sada, dok nismo malo dublje ugazili u dvadesete godine. Tu se već dio ekipe odvažio malo lomit i po koncertima i rock večerima, pa tako i ja sa njima. Prije nekih dva ili tri tjedna frend me odvuko na pevaljku. Jebiga. Bio sam već dobrano pod utjecajem pive pa me bolila kita di se ide, glavno da se ide. Ojme. Di su me to doveli?! Minjaci, mrežaste čarape, plave kose i ruke u zraku svuda oko mene!!! Fakin raj!!!
Tu otprilike sve prestaje. Iduće sjećanje je kako se budim kasno popodne sa jebenom glavoboljom. Nikad više. Još jedno obećanje u nizu koje potraje maksimalno 6 dana.
Drugi vikend naravno opet frend izašo sa istom idejom. Razlika je bila u tome što smo ovaj put krenuli trijezni. Kakav zajeb. Pola sata, možda niti toliko, i morao sam izaći. Zašto? Mislim da su svi kometari suvišni. Svedimo sve na to da neke stvari jednostavno nisu za sve ljude. Dobre strane tih pevaljki su dobre trebe, otvorenost ljdi, manje glumatanja nego po “finim” bircevima, opuštena atmosfera, i prosjek godina koji je nešto viši nego na “finim” mjestima. Loše strane? Nebih o tome. Ne želim već u drugom postu mog friškog bloga nekog uvrijediti :) Šala mala. Neka svatko ide na mjesta koja mu pašu, kome ne paše ništa neka stoji doma, i svi sretni i zadovoljni.
Neki dan, nevezano uz prije opisane događaje, vozim se ja sa ekipom u grad. Od nekud, u CD playeru našao se Željko Joksimović i njegova stvar Telo vreteno, koju sam tada i prvi puta čuo. Neznam dali pod utjecajem alkohola, ili čega već, dobili smo dojam da unatoč stvarno smješnom tekstu, stvar ima neku “dušu” i dovrtili je par puta u toj večeri. Naravno da ne treba puno da nešto zaglavi u mojoj glavi, pa sam tako prije spavanja stavio tu stvar da se skida s neta. Drugi dan oko podne, probudim se ja i navijem tu stvar dok mi se vraćaju slike od lude večeri. U tom trenutku ulazi sestra u sobu, zatvara prozore, ugasi mi kompjuter, sjedne u stolicu i ful ozbiljna kaže:
“Slušaj, mnogi su počeli tako sa jednom stvari, kao, ništa ozbiljno, zajebancija i to, pa evo ih sada svaki vikend gore na cajkama, a u autima vrte Vesnu Zmijanec i Cecu. Nemoj se zajebavat.” Ustane, i ode.
Inače moram napomenuti da je sestra malađa od mene koju godinu i da je ovo prvi put u životu da je ona sjela meni objasniti neke stvari.
Sad me strah stisnut play.
Kao i veliko mnoštvo isfrustriranog hrvatskog naroda, pretplatih se i ja na ovaj MaxADSL kod svima nam dragog T-coma. Zašto isfrustriranog? Mislim da su i vrapci na grani svjesni koliko je naša mala državica u tehnološkom smislu daleko od zapadnih zemalja. Već godinama sa velikom čežnjom slušamo i čitamo o blagodatima brzog interneta, i o nevjerovatno niskim tarifama u zapadnim zemljama. Još ako ste bili u mogućnosit isprobati brzinu na svojoj koži, znate o čemu pričam.
I onda jedan dan, evo zakucao DSL i na naša vrata po (nazovimo je tako) prihvatljivoj cijeni. Narod odmah nahrlio. Potpisi padaju, žice se spajaju, i dva tjedna kasnije, već se klika sto na sat. I ja klikam sto na sat. Sad sam sretan! Valjda.... Jesam li?
Prva tri mjeseca sav promet badave! Strava! Zakon! Naoružah se tonom programa za surfanje i downloadanje i krenuh u haračinu internetom. Sa nekoliko razno raznih antivirusa, firewalla, antispajvera, nabrijanih browsera i download mannagera logirao sam se na stotine warez sajtova i poskidah sve programe koji su mi pali na pamet, na gigabajte pornjava, sve south parkove, star trek trek serije, razno razne filmove, igrice, mp3-e, i još masu toga. Zapravo, nisam siguran dali je još išta ostalo na internetu a da ja nemam? Vjerovatno je. Ali ko ga jebe. Sa novom godinom ističu moja 3 mjeseca neograničenog prometa. Sad malo sjedim i kopam po tim gigabajtima materijala na zakrčenom hardu i spoznah žalosnu istinu. Koliko toga od svog sranja meni stvarno treba? Zaključak je, ne više od 5%.
Koliko puta ste se nakrcali raznim albumima i poslušali ih jednom? Ili niti jednom? Znate onaj filing kad odeš u grad i kupiš si neku dobru košulju, i onda tu košulju nosiš na neke važne evente jer to ti je ful dobra košulja, i trenutno je naj ljepša i naj bolja u ormaru? Naravno da drugi put obučeš nekuk drugu, da ne nosiš stalno isto, ili možda ova ne paše na sve, ali istina je da bi bio naj sretniji da ponovno možeš obući novu košulju. E sad, koliko ste puta kupili 3 nove košulje odjednom? Bila neka rasprodaja i super košulje po ful niskoj cijeni. Strava! Kupim sve tri pa sam miran neko vrijeme i imam masu nove garderobe za rotirat. Ali kita. Dogodi se nepredvidljivo sranje. Od te tri košulje, opet samo jedna iz nekog razloga dobiva status naj draže. Druge dvije su dobre, ali nije to to. Da ste kojim slučajem kupili te iste tri košulje ali u razmaku od po mjesec dana, svaka bi bila naj draža jedno vrijeme.
Tako je i sa internetom, i sa svim downloadima. Sta ce mi sad 10 novih filmova kad za mjesec dana neću moć skinut niti jedan? Šta ću sa 15 novih programa kad će svih 15 za mjesec izaći u novoj verziji?
Šta sam uopće uzimao taj DSL?! Ja bi nazad svojih 56k!!!!!
Danas svi imaju svoje mišljenje. Svi imaju svoj stav. Svi imaju nove mobitele, i svi uvijek imaju 10 kuna za kavu ma koliko zaglavili u besparici.
Svi imaju svog blog.
E sad imam i ja.
