Ok, danas napokon glava malo manje boli, vrat mogu okrenti za čak cca 30 stupnjeva u skoro svim smjerovima, a koljena i zglobovi me napokon ponovno slušaju.
Pogađate, opet smo se zavidali ko majmuni. Jako. Pre jako.
No da krenem iz početka.
Christmas eve je. Pet popodne. Eksterijer. Bezbrižno šetam psa koz “predivne” parkove Rijeke, uživam u polu oblačnom tmurnom danu, i razmišljam koliko večeras mogu potrošitik, a da si još uvijek mogu priuštiti makar dva obroka dnevno do kraja godine.
Zvoni telefon, zove moja draga mamica. Sine, di si, ajde vrati se doma, neka žena ti se zabila u parkirani auto. – MOOOOLIM???!!! – Da, ajde, dođi doma.
Super. Merry Christmas. Doma ipred kuće moja zgažena 206-ica i valjda 30 ljudi okupljeno oko auta. Zgužvan prednji lijevi bok i razvaljena vozačeva vrata. Srce me boli. Skuliravam se. Razmišljam, tko zna zašto je to dobro. Inače, u zadnje vrijeme uzimam taj stav kad god mi se dogodi neko sranje. Vjerovali ili ne, ali to smiruje.
Žena si je malo popila na badnje večer i prašila ulicom dok je čitala poruku na mobu. Super. Nekako sam sav u božićnom raspoloženju i odlučujem ženi ić na ruku pa pada dogovor, stisak te iste ruke, smješak na usta i pod tuš, jer ipak je christmas eve, i odbijam bit u krucu na ovaj dan.
Ekipa povadila odjela iz ormara, i taman zajebali moljcima božićni ručak. Okupili smo se u gradu dosta rano. Pre rano. Još pola birceva nije niti bilo otvoreno. Večer smo započeli u Capitanu, ne iz ljubavi prema bircu, nego zato što se jedino tamo nešto događalo, a vjerujte mi, događalo se. Muzika je bila očaj. Kao da je netko sakupio sve pjesme iz svih glazbenih žanrova, stavio ih na play listu, i uključio shuffle. Komadi su bili solidni. Pijuckamo pivice, odmjeravamo koja cura ima šire oko na mrežastim čarapama, i kimamo glavama na “.. sve bi seeeekee ljubile mornaaaareee...”. Dosta. Dvije pive i van.
Iduća stanica Buddha bar. Tu smo dočekali i ponoć. Naj veći katolički blagdan mi dočekamo u Buddha baru umjesto da odemo na misu. A čemu da se molim, kad sam i tako već više nego zadovoljan životom. Oko nas milion trebi. Sve su nekako dobre. Odlične dapače. Nakon par neuspjelih pasivnijih uleta (čitaj pogled i smješak) okrećem se opet svojoj pivi. Nije da sam previše očekivao, ali jebiga, zabrijem si kako nemam sreće. Svjestan sam da za uspjeh takvog “uleta” treba jebeno čudo a ne sreća. Tješim se, božić je, a ako se čuda dogažaju onda će to biti danas. Ubijemo još nekoliko pivi uz ogromne količine zajebancije, i odlučimo lovit đadu. Odnekud u masi pada odluka da se ide u Fan!!! Molim?! Koji Fan? Pa tamo nisam bio 10 godina. Još od kada je to bio stari dobri Quorum Colours. Ali ajde. Kud svi Turci.... A i nije da sam baš bio u stanju samostalno donositi odluke.
Nekoliko ljudi iz ekipe si je sredilo božićnu hostiju, a ja sam zabrijao na pivi i red bulu, što se pokazalo više nego dovoljnim za dobar provod. Ubrzo su me ponjeli stari dobri ritmovi koje nisam doživo ovako glasno još od vremena kada sam brijao po Ambasadi Gavioli. Ruke u zrak, i cjelu noć ne stadoh.
Lego sam u 8. Kraj priče.
Merry Christmas to you all...
Post je objavljen 26.12.2004. u 12:47 sati.