Neke stvari mi nisu jasne. Neke jesu, ali više je ovih koje nisu.
Kad smo imali 17 - 18 - 19 godina, ušminkavali smo se, izlazili na skupa i fina mjesta, vrtili ture, vrtili cure (rjeđe nego ture), tulumarili.... Nismo nikad visili po parkovima, na fontanama, u starom gradu... Uvijek smo bili pristojno obučeni, neki smo lagano već i radili, ono, odgovorni ljudi, vozili su se auti, redali smo 2 do 3 vrste parfema na polici... Reklo bi se da je pred nama svjetla budućnost.
Desetak godina kasnije, svi, ali svi još uvijek živimo kod staraca, Radimo poslove koje ne volimo raditi (ajde, izuzev mene), nismo oženjeni i nemamo klinaca, proputovali smo nešto svijeta i skupili ponešto iskustva, koje opet ne služi previše. Kad idemo van nakupujemo piva u dućanu i razvalimo se na rivi, a dogodi se i da samo prošećemo kroz birceve... sve nam je nekako tlaka.
Nije ono da smo klošari. Uvijek imamo za benzin i telefon, uplaćujemo razne stambene štedionice, životna osiguranja, čak smo i poduzetni s vremena na vrijeme, ali činjenica je da nam je manje bolje nego prije.
Jeli to zato što smo svi u banani? Jeli to radi države? Mrzim krivit državu za bilo što jer se osjećam kao da izmišljam priglupi izgovor za vlastitu nesposobnost. Zašto je to sve tako?
Na kraju krajeva, tko zna zašto je to dobro...
Post je objavljen 21.12.2004. u 13:38 sati.