JA CIGANIN

četvrtak , 22.01.2015.

Shvatimo li diskriminaciju kao bolest, nije nam teško razumjeti da se na istu može steći i imunitet.
U koliko ste previše izloženi istoj – sumnjam. No u koliko ste pomalo glupasti da shvatite bit podijele ili diskriminacije, vrlo vjerojatno možete na istu steći i imunitet. Ja mislim da se to meni dogodilo. Ova dva cigića na slici su Julio i Otto, onaj treći sa slamćicom i neprobojnim "Dvojnim C" sam ja, okejžn je primanje u pionire.

Julio i Otto su išli sa mnom u razred i ne pamtim baš da ih je itko nešto posebno diskriminirao, doduše sjećam se da sam od nekoga bio upozoren da smrde. Istina, mirisali su drugačije, pomalo na špek. Neko kratko razdoblje sam sjedio s Juliom, jer ih je nastavnica razdvojila zbog nereda kojeg su stvarali. Julio bi više nadrljao ni kriv ni dužan, ustvari Otto bio epicentar nereda. Julio jest mirisao drugačije, ali sam i ja njemu zacijelo mirisao drugačije i bio je dijete kao i ja. Uvriježen je stav dječje psihologije da djeca obično snažno prepoznaju razlike, očigledno djeca prepoznaju bitne razlike, ja ih nisam vidio. Ali sam vidio djecu koja su ih vidjela, a oni su danas ljudi koji ih još uvijek vide. Bila su to „bitnija“ djeca, jebatga, valjda su zato i vidjela razlike, jer su razlike bile „bitne“.
Ujedno, želim vjerovati da je nastavnica koju sam doživljavao pravičnom, iako je bila i vrlo stroga (pamtim to po povlačenju za zulufe, jednom prilikom kada sam Vesni dao vritnjak, doduše onak' mlaki, iz nemoći drugog način iskazivanja naklonosti) slučajnim odabirom Julia posjela kraj mene.
Ostala djeca baš nešto nisu sjedila pored njih, ali i tu želim vjerovati da djeca sjede u gangovima, škvadri ili s najboljim frendovima. U ostalom u to doba nije bila moderna podjela, ili sam i tu već bio naivan pa je nisam registrirao, al' dao bih se kladit' u neku univerzalnu jednakost.



Bilo kako bilo, Julio i Otto su otišli negdje u trećem razredu, tako da nisam mogao pratiti razvoj ove društvene fenomenologije, koja bi mi pomogla da danas kada znam da nismo svi isti, ali ne po tim osnovama, odvagnem poziciju roma.
Stoga mi ostaje da zaključim:

Dakle ako si dovoljno glup da nisi prepametan, odoljet ćeš izazovu da postaneš bitan, odoliš li izazovu da postaneš bitan, velike su šanse da ćeš prihvatiti činjenicu da smo svi bitni, u koliko netko naravno – nije bitniji.