LADICA U DNU

U bjelilu zimske idile predvečerja Ilirskog trga, što u topli stan propušta neku rusku Petrogradsku atmosferu, stavljam video kazetu „La Reine Margot“ (Kraljica Margo). Zavaljujem se u preduboki dizajnersko smjerno predimenzionirani kauč i otpijam gutljaj dugog koktela, čiji smeđi šećer još nije posve otopljen.
U drobljenju zrnca šećera i vlati limete sjekutićima, prekine me poznata melodija i još poznatiji tekst „ju te san se zajubija“. Odgledah film u dahu, zastajkujući tek na novorecikliranim uspješnicama Bijelog dugmeta, Čolićevoj vokalizi i jednoj sceni seksa.
Ni sretan ni tužan, bijah tek uvjeren, da je ovo početak umjetničkog sazrijevanja Bregovića ili početak kraja svega s njime povezanoga pa i Bijelog dugmeta.

Danas je desetak godina kasnije, Bregović je glazbeno umro i prije koncerta na Maksimiru, ljudski je umro davno prije. Prominentni kicoš, koji po nekim navodima dobro kara i utjelovljuje moju teoriju o „novom egoizmu“ jest zapravo mali čovjek, jer umjetnost kao ni jedna druga sfera zrcali i reflektira sve kutke vaše duše. On je tip koji prčka po vagini svoje starlete, dok očijuka s mladenkom na svadbi gdje piči njegov bend za sprovode ili na sprovodu s udovicom gdje piči njgov bend za svadbe, kutreći kako će istu izyebati dobro se oznojivši, ne zbog svog ili njenog užitka, već zbog toga kako bi ova nesretnica patila za njime. Ovaj tip poetičnosti nije karakterističan za mene, no namjerno se ne želim stilski opetovati kako on to stalno čini. Da stilski, iako se to ne čini pravim pojmom, no Bregović i igra na udicu zabodenu negdje u naše duše s pjesmama čijih tekstova on nije bio autor te ih bjesomučno povlači tražeći pažnju i potvrdu slave koja ipak leži na Bijelom dugmetu kao cjelini, načinu tj. "stilu" kako smo mnogo toga doživljavali.
ne poznajem ga osobno i možda je divan muž, otac, prijatelj ali je kao umjetnik negacija onoga čime nas umjetnost budi, osvještava, šokira i uvijek ishodišno oplemenjuje.

Pjesme Bijelog dugmeta će se i dalje svirati uz gitaru, neke od njih poput vlastitih emotivnih entiteta živjet' će i vjerojatno nadživjet i njega i nas. Izbljeđivanjem mizantropskog sjaja njegova osmjeha, što u stvari nije ništa drugo doli mržnja prema sebi kroz raju koja ga je gledala kao Boga. Jer kad ne možeš priznat' da si isti kao mali, onda pljujući po malome cinizmom s visoka, postaješ još manji, a manji od malih kojima je bitno da su veći - najbolje mrze.

U stvari, zaboravio sam ovog tipa, ali me tekst u linku sastavljen bolje od moga ponovno podsjetio na njega. I vjerujem da ga vrijedi pročitati, ako ne zbog drugog, onda zbog arhivskih razloga – ladice u dnu naših zaboravljenih podruma.

http://gardencafe.me/kako-je-bregovic-sahranio-bijelo-dugme-u-budvi/