G-SILA ili NISMO MI SVI CHARLIE

petak , 09.01.2015.

Pun autobus zatvara vrata i kreće prema Mihaljevcu, vožnja će potrajati nekih pola sata, zadnji je uskočio par s cca dvogodišnjim djetetom u naručju. Stakla se odmah magle od isparenja iz nepropusnih odijela, dok kreće lelujanje prema Sljemenskom podnožju. Muškarac drži dijete u naručju, a drugom rukom nastoji kompenzirati G-silu po zavojima.
Dva talijana stoje pokraj mene, ostalo mora da su naši iako šute, ali nitko, baš jebeno nitko, da se digne i ustupi mjesto muškarcu s djetetom. Ispižđen skidam zamagljene naočale i u stajaćem djelu kod zadnjih vrata osvrnem se oko sebe te polako, ali vrlo razgovijetno i dovoljno glasno kao da je svatko od njih tegla s cvijećem koje zalijevam pazeći da svaka dobije dovoljno vode upitam: „Oprostite, može li netko ustupiti svoje mjesto za ovo dijete?

Fasujem prijekorni pogled zakonite, jerbo opet nešto popujem ili se miješam gdje mi nije mjesto.
U međuvremenu se pojavi žamor, onaj isti paušalni, kojim se braniš od neke situacije kojoj si izložen, još jednom prijeđem pogledom preko tegli, u povratku pogleda, jedna žena se diže i ustupa mjesto koje zauzima majka djeteta, koje joj preko ljudi dodaje muškarac koji ga je nosio.
Zahvaljujem se ženi na ustupanju mjesta. Ona, ne odgovara. Onaj muškarac, vjerojatno tata koji je nosio dijete, stoji pokraj mene i gleda kao negdje u daljinu, a pogled mu nema šanse dohvatiti ništa doli zamagljenog prozora. Mislim si, „hvala!“ bi dobro došlo, ako ništa, bar da razbije ovu moju nezahvalnu poziciju „prigovarala“, ili da barem dâ legitimitet mojoj gesti.
Ništa, baš ništa.

Vijuganje do Mihaljevca je brzo prošlo, gdje se skijaška publika razmilila.
Hoću li idući puta to učiniti, ili biti „pametniji“ i gledati svoja posla?
Ne resi me neka posebna pamet, al' me posebno jebe samoživost.
Naravno da hoću!

Vjerujem da je ove dane barem 50% publike s posljednjih vrata toga autobusa na svojim fejs profilima zaljepila „je suis Charlie“ (ja sam Charlie).

Vi ste laka konjica Jelene Rozge i pješadija Severine Velike, vi ste G-sila novog egoizma i duhovne inercije i vi ste moji sugrađani koje grozno jebe jedno od efemernijih pitanja u povijesti; Kolinda ili Josipović, dokle god ne shvatite da je pravo pitanje uvijek ispred ili pored vas i počesto se ogleda u ustupanju mjesta starijima ili roditeljima s djecom.

Stoga, razmislimo koliko i što, kada i gdje možemo učiniti, prije nego li se okitimo perjem koje nas samo čini još smješnijima.
Kad smo već kod ismijavanja, satirički Charlie je ismijavao krajnosti i devijacije, stoga bi nas pogled na sebe s profilnim natpisom „je suis Charlie“ mogao ponuditi kao savršenu temu za isti.

Oznake: Je suis Charlie