ISPRIKA ZA ŽELJU

Obljetnice dođu kao dobra crta prelaska u neku odluku, stoga se unaprijed ograđujem od toga. A i nije in.
No in je promijeniti nešto ili tek činiti. U svim površnostima koje nas okruže i ta činjenja poprimaju sličan oblik. Ovaj moj mali sugovornik sa slike neizmjerno mi pomaže u tome da mislim o tome što govorim ili činim. Čak i onda kada nisam s njime. Tu opisuje frenda i nepoznato dijete kroz temu trebaju li roditelji voditi jednako računa i o drugoj djeci, prijateljima svoje djece ili bilo kojoj drugoj djeci, a i djeca sama.

Pa možda je dobra odluka tretirati svako dijete kao svoje, jer svoje volimo zar ne? Ne možemo li drugu djecu tretirati kao svoju, možda stvarno ne volimo ni svoju djecu!?
Strpljenje i htjenje dobar su alat za taj put.

Mislim da su u životu za djecu ali i sve nas manje opasne opasnosti, od onih koji na njih ne reagiraju.

Eto, isprika na sugestiji, možda voleći djecu, možemo zavoljeti i ljude.
Cheers