LJUDI U KAKVE TREBAMO ODRASTI!

srijeda , 09.04.2014.

Ne pitaju se današnja djeca to, ili, nisam baš siguran?!
Da vas ne pilim s uzorima i rol modelima te materijalima od kojih su sačinjeni, idem dalje.

Piše moj dragi frend Tomica na jednom statusu o maltretiranju i fizičkom zlostavljanju dječaka u jednom parku u centru, mnogi komentiraju i s pravom osuđuju, ali gone i prema linču. Donekle on to smiruje izjavom o samoorganiziranju te kako su oni „zajednica koja djeluje homogeno sistemom tvoj sin/moj sin“.

A što je s vašim sinom ili mojom kćeri, ŠTO JE S BILO KOJIM DJETETOM?
U nedostatku sustavnog, strukturnog i sistemskog rješenja roditelji ili zajednica je primorana ignorirati ili samoorganizirati se. Ta rješenja su možda bolja od ne postojanja rješenja no s druge strane takva nepotpuna „organska“ vode na drugu stranu krajnosti, koja je zapravo i ishodišno - jednako loša.

Zato (sve) institucije koje ova priča dotiče moraju (savjesno) raditi svoj posao, jer
SVAKO DIJETE - tvoje, moje, bilo čije, JE JEDNAKO BITNO!