MLADI KOMADI I SITNA LOVA!

subota , 05.10.2013.

- Sused, mogu ostat' dužna dve kune?
- OK je

- Oprostite nemam krupnijeg, mogu vam vratit' pet kuna po deset lipa?
- I to je novac

- Molim vas, sama sam, možete otić' tu prek u Dinaru da vam usitne?
- Ok

- Mogu vam ostat dužna tri kune, nemam sitnijeg?
- Sve u redu




10 dana poslije....

- 25 kuna sused!
- Što bi bilo kada bih vam dao 23kn? – čačkajući po džepovima u potrazi za medvjedom (5kn)

- A što bi bilo? Ništa ne bi bilo! - mrgodno s pogledom u kasu
- U redu je! - zamjenjujem ove 23 kn pružajući joj 1000kn još uvijek prčkajući po džepovima

- I kak da vam to vratim?
- Usitnite ih! Tu preko puta u Dinari, pričekati ću vas.

Strgne mi banknotu iz ruke, krene prema vratima, zaustavi se i vrati vračajući mi tisućicu.

- Možete vi!? – zvučalo je više kao naredba no molba
Primajući novac natrag s dva prsta u ruci s tabletom, vrećicom i ključevima koji su mi pali, jasno razaznajem loš dizajn tetovaže koja joj se s vrata proteže ispod majice prema ramenu.

Vračajući se iza kase u pol glasa cinično procijedi „kolegici“ s pirsingom u ne baš prečistom nosu: „Kak' može doći u dućan bez sitnog'?.

Podižući ključeve pružam joj medvjeda kojega sam pronašao prije no što sam joj pružio onih tisuću kuna
- Izvolite I Imate pravo, neću više doći u dućan! Sad bez sitnoga ili krupnoga ne znam, ali znam da u ovaj svakako neću