3 - 2 - 1

subota , 22.06.2013.

Bio je dan vruć kao ovaj. U termobegovima smo nosili isotonike i vodu, hladnu iako se takva ne pije. Tih godina je bilo normalno „fasovati“ 4-5 sunčanica po sezoni. Ivan mi je prepustio svoj blok sat (dva vezana termina). Pri ulasku na dva spojena igrališta ograđena jednom ogradom prošli smo pokraj tri djevojčice koje su sjedile na travi, imale su dva reketa i jednu tada već raritetnu bijelu lopticu za tenis, s kakvima se igralo samo još na Wimbledonu do prije koju godinu. Prolazeći kroz vrata žičane ograde udari me val toplote stvoren od raspršene maglice šmrka kojim je kroz dugu, koja se redovito pojavljivala iznad suhog leša (zemljani teren) šokiranog hladnom vodom, par na odlasku polijevao teren.

Sjeli smo svaki na svoju klupu, Igor je birao bolji španung udarajući naizmjence okvirom jednog po španungu drugog reketa, a ja sam zabijen među koljena mijenjao tenisice, podigavši pogled kad mi je pažnju preuzela neobična prepirka. Naime, termini u tenisu traju 90 minuta, pri tome je dužnost svakog prethodnog para koji napušta igralište dovesti ga u stanje preuzetosti, povući ga tepihom (i kod pedantnijih čitaj obzirnijih i politi teren) te tek onda nastupa preuzimanje koje se odvija poslovično tiho tek uz sporadičnu razmjenu pozdrava. Na terenu do nas nije bilo nikoga, prethodni igrači su ga uredili i napustili, „buka“ je dolazila s vrata. Pred njima je stajala djevojčica s reketom i bijelom lopticom, gorljivo zagovarajući stav da one čekaju već drugi termin i da su one sada na redu za igru.
Ruke je iz prekriženih na prsima spustila dolje i prema nazad poput skijaškog skakača u letu ne bi li svu svoju energiju i kojih desetak godina uperila gore prema licima dva stričeka s kojima je vodila polemiku. Ova dvojica su joj ne baš s puno strpljenja objasnila da se termini rezerviraju i plaćaju te da su oni sada na redu da iskoriste svoj. Druge dvije djevojčice su također stajale no bile su dovoljno udaljenje od „pregovarateljice“ da bi ona osjetila njihovu potporu, koja baš kako to i biva u životu – nije ni bila.
Dvojica su ušla i bez puno zagrijavanja počela prebacivati lopticu na malom terenu (servisno polje), djevojčice su opet sjele na vruću travu metar dva od žičane ograde s ona dva reketa i bijelom lopticom.

Ja nisam bio velik igrač, bio sam puno bolji trener i gotovo redovno bih gubio prvi set, poglavito zbog neforsiranih pogrešaka. To je ono kada želite svaku loptu smjestiti na pedalj od linije udarajući je s ne manje od 90% snage. Drugi set bi morao dobiti kako bih ostao u igri i to sam najčešće postizao nekim mantrama - igrajući kao za nekog umjesto za sebe, problem bi bio kada bi mi taj odabrani „netko“ bio važan, jer tada bih opet igrao kao za sebe i naravno - gubio. Dok bi u trećem setu snaga udaraca po logici stvari opala te mi time kroz racionalizaciju i indirektno omogućila da pobijedim koji meč. „Fajteri“ su mi ležali bolje i njih bi koji puta dobio bez gubitka seta, no zato su „pimpleri“ (prebacivaći) sa mnom uvijek imali velike šanse za pobjedu. Igor je bio velik igrač, igrao je neku njemačku ligu, i kao sam imao s njime negativan skor, uvijek me je silno motivirao svojom kombinacijom ritmova drajvova i spinova.

Meni leš nije nikada posebno ležao, no za ovog sam imao razloga kleknuti i poljubiti ga. Izvozio sam set k'o po tračnicama, sve je ulazilo, a bez da me je posebno „sralo“ (izraz za „krumpire“- kada ulazi sve što udariš i kada imaš punooo više sreće no pameti i znanja). Do duše tek sam se vratio iz Poreča gdje sam dva mjeseca radio za njemački „sportček“ boreći se za što višu „štufu“. Taj napor je očigledno ostavio puno više traga nego li sam ga ja osjećao.
Drugi set sam ga „imao“, al' „imao“ sam ja tako masu setova koje sam izgubio. Baš kao što sam izgubio i ovaj koji sam započeo brejkom, a potom plasirao par loptica rubom reketa u maniri boljeg bejzbol igrača negdje u središte kompleksa MŠC-a pokraj kojeg su igrališta bila smještena.
Presvlačio sam drugu majicu, ja koji jedva da se znojim, luna je tukla preko 35. Igrači na igralištu pokraj nas polijevali su teren, naš je bio još ok, što zahvaljujući dobroj drenaži, što dobroj natopljenosti prije početka igre. Jedan - jedan u setovima, počinje treći. Hodajući prema osnovnoj liniji začuh: „sada smo mi na redu!“ – djevojčica je ovaj put sama dok su njene prijateljice i dalje sjedile na onom istom mjestu stajala ispred neke djevojke i mladića koji su očigledno došli na svoj termin.

Curke, povikah! Sada je vaš red!
Imali smo još jedan termin na raspolaganju i bili na polovici igre, Igor me je pogledao s jednom spuštenom i drugom dignutom obrvom dok je ruke naslanjao na bokove. Okrenem se prema njemu, a rukama napravim pokret kao kada brišeš stol za kojim sjediš - podlakticama izvana prema unutra i opet na van. Gesta koji bi značila prekid.

Pružio sam ruku Igoru koji me je i dalje šutke gledao, krenuo sam povlačiti teren dok su curice čekale tik uz njega. Igor je sjedio i nije povlačio svoju polovicu, stoga sam ja krenuo učiniti isto. Djevojčice su također šutjele, čuo se samo par na susjednom terenu. U jednom trenutku začuh „srkut“ šmrka pri puštanju vode pod jakim pritiskom – Igor je krenuo polijevati teren. Sunce je već slabije tuklo, bilo je negdje oko 7 sati. Iako igralište nije bilo presuho duga se pojavljivala, zamolih curice da se odmaknu malo od terena kako ih Igor ne bi smočio, poslušale su.

Na brzinu smo se spremili i otišli dok su djevojčice više trčale za bijelom lopticom no što su njom prebacivale mrežu.
Taj prvi set možda nije bio moj najbolji set u životu, baš kao što i taj meč nije završen, jednako tako nikada više nisam igrao s Igorom, a da i jesam sigurno ne bih imao ni približne šanse kao taj put.
Skroz jednako tako, nisam siguran niti da sam učinio dobro djevojčicama stvarajući im iskustvo u kojemu su u pravu na pravo na igralište na koje čekaju. Vrlo vjerojatno nisam.
Sada bi neki primijenjeni, nabrijani psiholog ili hejđ-arovac među vama mogao reći da se tu radi o strahu od pobijede. Radi li se o kakvom „strahu“ to može biti samo strah od nepravde. Iako to tada možda nisam vidio na taj način, djelovao sam iz želudca bez puno pameti i promišljanja. Ona primarna hrabrost koju čovjek s godinama negdje zagubi, izliže ili otupi.

Trenutci poput kipućeg dana i privatne duge formirane iznad narančastog ciglenog leša teniskog igrališta često me podsjete na tri djevojčice, dva reketa i jednu bijelu lopticu.
U ostalom, ne sastoji li se vječnost iz trenutaka?