Socijalni bunt – politička elita – tiha građanska većina

Ili ti ga - zašto šutimo i ne činimo

Prostor socijalnog bunta u RH je po mom skromnom mišljenju kontaminiran s par pretpostavki koje su ga anestezirale. U koliko se sjetite Pernarovih prosvjeda kao i odaziva na iste koji je bio sve samo ne mali, i koji su mediji u početku pokušavali prikazati minornijim no što je bio (jedna radio postaja je javljala da je na Cvjetnom trgu okupljeno 2000 ljudi, s obzirom da imam direktan pogled na isti nije mi trebalo mnogo da zbrojim 2 i 2, jer prepun Cvjetni trg nije 2 već prije 7 ili 10).
No problem s Pernarovim prosvjedima nije bio u medijskoj slici istih već u nedostatku programa, koncepta i strukturirane poruke (organizacije, [političkog] vodstva, [političkih] ciljeva i načina njihovog ostvarivanja) te osobito u samodopadnosti i samopromociji njegovog začetnika.
Takav deficit je posramio ljude koji su ipak sakupili ono malo građanske hrabrosti pretočene u bunt koji su se kasnije pretvorio u šetnjice s neizostavnim bacanjem njihova lidera u naručje policije. Kako je moguće da je Pernar tako spiskao i kontaminirao prostor javnog prosvjeda (stječe se dojam da je sve bilo pomno organizirano od strane tadašnjeg HDZa i Pernara – no nije, jer iako tadašnja premijerka umjesto da posjedne za isti stol ovog „nestaška“ i tamo ga pobijedi početnim špilom diplomatskih vještina ista je bježala od njega i davala mu prostor za djelovanje – što nije problem za njega, no problem je za trajno povijanje kičme tihe građanske većine).
S druge pak strane ova Pernarova avantura bacila je novo svijetlo na područje krize i to ne samo ove naše domaće, duboke, strukturne krize (nadam se da nitko ne povezuje „našu“ krizu s svjetskom recesionom – jer su se samo terminski poklopile) već na najdublju krizu u Hrvata – krizu vodstva!

Pod takvim stanjem stvari pojavljuje se Kukuriku opcija i više no sigurno odnosi većinu (a nije da to nije znala i godinu ranije). Ta ista kukavna opcija vara građane Planom 21.
Kako vara?
Tako što pojam „plan“ podrazumijeva operativnu (izvedbenu) opciju nečega što je prvotno osmišljeno dakle strategije. Kako ista ne postoji što bi u svakoj drugoj zemlji na svijetu bilo odmah jasno, građani svejedno daju prešutno povjerenje i kredit novoj vladi koja u svom beskompasnom kretanju upravo leđa građana vidi kao savršeno odlagalište za terete rebalansiranja.
S takvim prebacivanjem tereta na leđa građana ona ista kičma postaje još svijenija što je manji problem, veći problem je da iz te pozicije „povijenosti“ građani ne vide horizont tj. nema vizure na ono „svjetlo u tunelu“ – što je najveći apsurd uopće - nema toga svjetla, a ni vlada se ne može dogovoriti dal' je riječ o tunelu ili bunaru.
Iz te perspektive – bez prspektivnosti potpuno je logično da visok vodostaj depresije poplavi nos, uši i glavu građana. Takva uronjenost u depresiju moguća je samo pod pretpostavkom da vlada koristi načelo stege ili škripca s neograničenim navojem te istovremeno ne odašilje poruku kada taj navoj ima namjeru otpustiti kao niti koliko još tog navoja ima. Već samo steže. „Ma ljudi moji jeli to moguće“ rekao bi pokojni Mladen Delić. Moguće je, s izostankom opozicije. Ova vlada nema opoziciju (barem ne onakvu kakva bi građanima vratila bilo kakvu nadu ili povjerenje).
Nameće se činjenica da smo mi glup narod, neobrazovan jesmo al' glup svakako nismo.
U stvari, mi smo nevjerojatno „trpni“ narod, u koliko nam kažeš: „nema hrane do idućeg petka“ mi ćemo to progurati zato jer si nam rekao i: „al' u subotu stiže prvi sendvič, a od sljedećeg mjeseca i normalni obroci“ . Nedostatak takve poruke uz posvemašnu prisutnost sve novijih i većih poreza koji se poglavito odnose na građane – stvara taj dubok osjećaj besperspektivnosti i zaključava nas u stanju „jedenja vlastite supstance“. To je status u kojem očekivana eksplozija mijenja svoj smjer u autodestruktivnu imploziju.
Zato nema prosvjeda! I neće ga biti dokle god ne dosegnemo dno i počnemo se od toga dna podizati.
Ne vjerujem previše u iskustvo, no povijest nas uči da tako to najčešće biva.

Daleko od toga da zazivam takvu vrstu društvene tektonike (jer ova vlada radi najbolje što može), al' zazivam iskreno priznanje vlade da nemaju razvojni resurs i da su ga spremni pozvati, prihvatiti i ishodišno sukreirati – to bi im još građani mogli tolerirati i partnerski u istom sudjelovati.