zatvoreni krugovi

srijeda , 20.03.2013.

Kroz kameni pravokutnik oslonjen na tlo u vremenu koje je potrebno da se oči priviknu od prvog zagrebačkog proljetnog sunca na tamninu unutrašnjosti razaznajem sliku neobične za priliku, no poznate atmosfere.
Krupan muškarac u potkošulji preko koje potpuno raskopčana karirana košulja otkriva lijevo rame stoji uspravan zaustavljen u trenu pod hladom krošnje neobično u kohu (iznadoltarni konkavni prostor) povijenih grana masline.
U jednoj ruci drži vinogradarske škare, a u drugoj jednako opuštenoj kao da se tek trenutak ranije uspravio, snop upravo porezanih maslinovih grana. Očiju neobično otvorenih za doba dana uz sunce koje puca po polju od žege spaljene rijetke trave iza njega. U daljini po koji gustiš i maslina iza kojih se otvara nebo koje opet nagovještava nastavak intenzivnog mirisa raspaljenog polja dalmatinske arome koromača i sikavca. Sijeda kosa, nekih šezdeset i ležerni stajling govore kako je tu doma, i to od stoljeća kojeg god hoćeš. Nije to poremećeni mir, to je on samo zaustavljen u trenu potrebnom da fotoaparat odradi taj snimak. Ne mo'š namjestit' autentičnost.

Pomalo nakrivljen tronogi štafelaj jedva nosi život sažet u B2 format. Prilazim djevojci u crnom dok me narančasta boja oštruljice (šibenske kape) u polumraku gotovo čini da vratim sunčane naočale. Nosi je razlog zbog kojeg sam ovdje, moj prijatelj. Poljubimo se uz mješavinu dominantnih muških parfema, koji prizovu Flores u rijetkim probama. Kako smo iste visine prigne se sjedokosoj ženi : „Mama, Sergej ti je isto iz Pirovca, on je od...“ zastane ne mogavši se sjetiti „daj reci ti koji su tvoji“ i vrati se čovjeku koji je čekao iza mene. „Ja sam od Urema, Tadinih, od Nede najstarije im ćere“ – uputno ću ja. „E' znan, znan“ – potvrdi odsutno.

Ja nisam iz Pirovca, no važan dio mog djetinjstva, moja majka kao i moj prijatelj jesu. Čak ne znam bi li se zvali prijateljima, jer su prijateljstva u Dalmaciji druge neke dimenzije. U svakom slučaju moj prijatelj je iznimno osoban, potpuno neobičan, neočekivan i avangardan za izrast iz Pirovca. Potvrđen svojom pojavom, djelom, pristupom u svijetu kao i potpunom ugođenošću sa svim Pirovačkim kantunima.
On je najekspresivniji plesač kojega poznajem, ujedno i frajer s kojim sam se sa 16 upoznao tako da smo se umalo potukli u redu za burek, a gdje drugdje no u Pirovcu.

Stojeći u maloj dvorani s malo no očito bitnih ljudi pogled mi ponovo privuče B2 zagledam se i pomislim, sasvim običan otac, baš kao i moj dida. Uvijek pod nekim krošnjama, sad masline il' smokve svejedno je.
Ta su polja pirovačka Veparje, Požar, Štadin uvijek bila udaljena par sati magarcem, kojega bi did i baka natovarili s čime već treba i posjeli mene navrh svega te tako pješačeći kroz neke zore i jutra omirisana magunjom budeći me s vremena na vrijeme pomicanjem samara. Miris bi se kroz dan mijenjao kao i moj interes za naganjanje gazivoda po potoku širokom dvije stope.

U dvoranu ulazi lijes prekriven bordo satenom, a na njemu se nalazi samo kartea (pletena košara od pruća). Jedan veći završen i jedan manji s nedovršenim neopletenim šibljem što strši u vis povezano bijelom vezicom. Ta nedovršenost podsjeti me na Egipat. Naime mastabe u kojima su pokapali faraone bile su oslikane u cijelosti, međutim jedan dio te zidne dekoracije ostavljao bi se nezavršenim, kako bi faraon kroz njega točnije njegovu nezavršenost mogao pronaći izlaz.

Njih troje stoje dok klapa u uglu „pismom zove“ , jako neki drugačiji ispraćaj.

Primijetim Zeca, poznanika al' nazovimo ga prijateljem . On je bio dovoljno divlji al' i opaljen da bez obzira na moj purgerski pedigre prizna učestvovanje u tučama i bježanje policiji neregistriranim petnaisticama i devama dovoljnom pirovačkom inicijacijom. Stariji je koju godinu od mene, „no ja izgledam ko' beba u odnosu na njega“ – mislim si ja (toliko o krizi srednjih godina, koja me prati od dvadesete).

Garoful bi bio primjereniji od ruže koju držim u ruci zajedno s naočalama. Svećenik daje riječ „sinu“!!!
Gotovo pogledah u strop s kojeg su s vremena na vrijeme padale kapljice kondenzata (ovo treba čitati bez simbolike), kad li moj prijatelj dolazi za mikrofon. Smiren, s osmjehom.
„Ovdje leži moj tata... i suprug moje majke...“ – čudan neki uvod, no pratim uz plitki dah. Zatim opiše posljednje dane, zbližavanje, trenutke kada je spoznajući važnost svoga oca u njegovu životu ostvario reciprocitet davanja i uzimanja, uspostavio duboko i suštinsko razumijevanje uloge oca kao i uloge sina, nošenje na rukama, pa i samu smrt koju navodi zatvaranjem krugova. Zatvorene krugove je ponovio više puta. Ne pada mi na pamet pokušati razumjeti koliko mu je taj govor bio težak ili lagan. Jednako tako uspio je prenijeti poruku važnosti zatvaranja krugova, odnosa, ljubavi na više razina i jedne potpune logike ciklusa koji se vrlo upitno zove život, a mnogo izvjesnije ljubav. Rijetko sam siguran da poslanu poruku shvate svi. Za ovu sam uvjeren da su je razumjeli baš svi. Ljubav oca i sina, muža i žene, sestre i brata, muškarca i ljubavnice – nemaš tu što za nerazumit', možeš samo ne osjetit' . E' sad jbg, ako ne osjetiš nije bitno, uvijek možeš bit' korporativno bitan.

Klapa sad pjeva o maslini. Noseći svoga dida s istom ovakvom no premalom kapom „nas šest među ruke“ nisam osjetio više iskona, no ovdje danas u Zagrebu.
Moj prijatelj je bez sumnje u stanju režirati sprovod, no znam da ovo nije režirao, on je samo neobičan sin običnoga oca. A iz moje perspektive samo obični očevi mogu postići slobodu i mir koja je potrebna da bi se ostvarili neobični sinovi koji mogu postati obični očevi.